Uspostava i historija Države Izrael

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Država Izrael (heb. מדינת ישראל Medinat Yisrael) je službeni naziv zemlje, a njena moderna historija započinje u 19. vijeku kada se počinje buditi židovska nacionalna svijest, što će u novim međunarodnim okolnostima, nakon dva svjetska rata, i dovesti do uspostave nove države na Bliskom istoku.

Za raniju historiju ovog prostora vidi: Prahistorija Izraela i Palestine, Historija Izraela i Palestine.

Buđenje židovske svijesti[uredi | uredi izvor]

Tokom 19. vijeka među evropskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, želje za emancipacijom i povratkom u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodore Herzl, 1897. godine). Pokret je nastao u Baselu u Švicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - u Palestini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom. Utemeljena je Svjetska cionistička organizacija (WZO). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jerusalemski hram (Zion), međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jerusalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u Palestinu. (Iako su se prvobitno dvoumili treba li domovina biti Argentina ili Palestina, 1906. na cionističkom kongresu odlučeno je da to ipak bude Palestina). Sherif Hussain, emir od Meke, koji se u to doba prozvao vođom palestinskih Arapa, vodio je tajne dogovore sa sir Henryem McMahonom, britanskim visokim predstavnikom u Egiptu. Zahtijevao je potpunu nezavisnost arapskih zemalja pod Osmanlijskom vladavinom, a McMahon mu je potvrdio da Velika Britanija podržava želju za nezavisnošću svih arapskih naroda pod vlašću Sherifa Hussaina. Prvi Aliyah (povratak Židova) desio se 1881. godine. Većina useljenika je podigla nova židovska naselja. Broj Židova postepeno je rastao kao rezultat daljnjih useljeničkih valova, posebno tokom Prvog svjetskog rata. 1914. u Palestini je živjelo 60.000 Židova (oko 9% ukupnog stanovništva).

Od Prvog svjetskog rata do 1948.[uredi | uredi izvor]

Područje za vrijeme Prvog svjetskog rata[uredi | uredi izvor]

Tajni pregovori koji su tokom febraura 1916. vođeni između Francuske, V. Britanije, Rusije i Italije rezultirale su tajnim Sykes-Picotovim sporazumom, kojim je podijeljen bliskoistočni dio Osmanlijskog carstva.

Dok se carska Rusija rušila uslijed ekonomskog rasula i boljševičke revolucije, a Amerika još nije bila uključena u rat na strani sila Antante, britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour 2. novembra 1917. šalje pismo lordu Walteru Rotschildu, predstavniku Engleske federacije cionista. U njemu mu objašnjava kako britanska vlada povoljno gleda na mogućnost uspostave nacionalne domovine židovskog naroda na prostoru Palestine, no naglašava da se ne smije činiti ništa što bi narušilo status ostalih nežidovskih zajednica na prostoru. No, pismo nije posljedica britanske nesebične brige za židovski narod, već kao i bilo što iz imperijalne historije, sebični pokušaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu osiguraju britanski interesi u tom prostoru. Jerusalem su vidjeli kao strateški smješten gradić na sjecištu puteva između Evrope i Indije, sjevera i juga. Tada, u decembru 1917. Velika Britanija de facto počinje upravljati Palestinom kao okupacijska snaga. Ubrzo poslije, 1918. Turci su izbačeni iz Palestine zajedničkim snagama Britanaca, Francuza i Arapa. Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. donijeta je odluka o budućnosti regije. Od mandata utvrđenog ugovorom Lige naroda, Palestina prelazi pod direktno britansko tutorstvo.

Ubrzo nakon preuzimanja mandata, Britanija odvaja 76% mandatne Palestine i na njenom teritoriju osniva Transjordan, na čelo kojeg dovode svog savjetnika, hašemitskog šerifa od Meke, koji je izgubio borbu za vlast u Arabiji protiv porodice Saud. Jordanom i danas vlada ista kraljevska porodica.

Poslijeratno razdoblje i Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Tokom dvadesetih i tridesetih godina i usporedno s useljavanjem Židova i Arapa u mandatnu Palestinu, izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa. Arapi podižu pobune: 1922. pa 1929. Za vrijeme arapskih pobuna, Britanci većinom stoje sa strane (najpoznatiji primjer arapskog nasilja u ovoj pobuni su uništavanje drevnog židovskog naselja u Hebronu, u koji se Židovi vraćaju tek nakon rata 1967. godine), uprkos mandatu Lige naroda, po kojem su mandat nad Palestinom dobili, kako bi na njenoj teritoriji, uspostavili židovski nacionalni dom. Britanija počinje ograničavati židovsko, ali ne i arapsko useljavanje.

Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj 1933. pojačava doseljavanje u Palestinu. Arapi izazivaju nerede u Jerusalemu i Jaffi. Arapi se opiru naseljavanju Židova, što s vremenom kulminira u pobuni 1936. Britanci pobunu guše tek tri godine kasnije (njen vođa, jerusalemski muftija hadži Amin al Huseini bježi u Berlin. On će, za vrijeme Drugog svjetskog rata, osnovati Handžar diviziju). Britanska vlada šalje Peelovu komisiju (pod vodstvom lorda Roberta Peela) koja zaključuje da mandat više ne funkcionira i preporučuje podjelu zemlje na dvije države - židovsku i arapsku, te neutralno sveto područje kojim bi upravljala Britanija. Kroz dvije godine Britanija je, s Hitlerom, na vlasti u Njemačkoj i s Drugim svjetskim ratom pred vratima, izdala zloglasnu "Bijelu knjigu" u kojoj značajno ograničava ulazak Židova u Palestinu, ograničavajući imigracije na broj od 75.000 ljudi u idućih 5 godina. Židovi to vide kao kršenje Balfourove deklaracije i mandata.

Za vrijeme rata zbivala su se mnoga legalna i nelegalna useljavanja i daljnja polarizacija dviju zajednica. Tokom holokausta u Evropi, V. Britanija i SAD nisu prihvatale židovske useljenike, pa je njihova jedina nada bila Palestina. Kao rezultat toga, 1947. Židovi čine 33% stanovnika. Tokom godina, Židovi su stekli i mnogo zemlje kupujući je od Arapa.

Židovi stanovnici posjed zemlje 1919. 10% 1918. 2% 1939. 29% 1935. 5,5% 1947. 31% 1947. 6%

Predsjednik SAD-a poziva Britaniju da otvori palestinska vrata 1945. za 100.000 Židova, koji su preživjeli holokaust i posljeratne pogrome po Evropi.

Plan Ujedinjenih naroda 1947.[uredi | uredi izvor]

1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti pitanje Palestine Ujedinjenim narodima. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181. od 29. novembra 1947. i predlaže sljedeći plan podjele:

  • britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom te područje Jerusalema pod međunarodnim nadzorom
  • židovska država bi obuhvatala 55% zemlje (uključujući pustinju Negev) sa 498.000 Židova i 325.000 nežidova
  • arapska država bi obuhvaćala 45% zemlje sa 807.000 nežidova i 10.000 Židova
  • Jerusalemsko područje imalo bi 105.000 nežidova i 100.000 Židova

Dok su Židovi u Palestini prihvatili plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su htjeli čitavu teritoriju za sebe. Počeli su arapski napadi, koji su eskalirali u građanski rat.

Osnivanje države Izrael[uredi | uredi izvor]

Karta Izraela uz kasnije okupirana područja.

Kada je 14. maja 1948. završio britanski mandat, istog dana je proglašena država Izrael. Arapske su zemlje već sutradan napale Izrael. Izbio je rat između Izraela i sljedećih arapskih zemalja: Libanona, Sirije, Egipta, Transjordanije, Saudijske Arabije i Jemena. I pored teške situacije te nekim početnim neuspjesima, izraelska vojska pokazala se nadmoćnom te je u sedmomjesečnom ratu porazila arapske vojske i preuzela nadzor nad 78% ostatka mandatne Palestine. Judeja i Samarija, su došle pod transjordanijsku kontrolu, koji ove teritorije i anektiraju dobijajući ime Zapadna obala, dok sama Transjordanija, nakon prelaska rijeke, svoje ime mijenja u Jordan (aneksiju su priznale Britanija i Pakistan); pojas Gaze zauzima i anektira Egipat. S područja pod izraelskim nadzorom izbjeglo je ili protjerano između 520.000 ljudi (prema izraelskim procjenama), 900.000 ljudi (prema arapskim procjenama) i oko 720.000 po podacima UN-a. Istovremeno, iz arapskih zemalja je protjerano između 800.000 i milion Židova; njih oko 600.000 nalazi utočište u Izraelu.

Borbe nakon 1948.[uredi | uredi izvor]

Vidi:Bliskoistočni sukob

Suez 1956.[uredi | uredi izvor]

Nacionalizacija Sueckog kanala 1956. pružila je Izraelu priliku da napadne Egipat kako bi priveo kraju terorističke napade na granici. Nakon snažnog američkog pritiska i kratkotrajne borbe, Izrael je pristao povući se sa Sinaja uz obećanje o nenapadanju i neometanju plovidbe izraelskim brodovima u Akabskom zaljevu od strane Egipta.

Šestodnevni rat 1967.[uredi | uredi izvor]

Do kraja 1966. sukobi Izraela i arapskih susjeda poprimili su ozbiljne razmjere. Osuda tih incidenata od UN-a bila je neučinkovita. Kada je egipatski predsjednik Naser zatvorio Akabski zaljev za plovidbu, po međunarodnm je pravu objavio rat Izraelu. Naser je pokrenuo egipatske snage bliže granici, a kako bi preduhitrio bili kakav arapski napad, Izrael je udario prvi i uništio egipatske snage još u bazama. Jordan i Sirija napali su Izrael s područja Judeje i Samarije odnosno Zapadne obale te s Golanske visoravni. U manje od sedmicu dana Izrael je od Egipta okupirao pojas Gaze, cijeli Sinaj, od Jordana zapadnu obalu Jordana i od Sirije Golansku visoravan. Uslijedila je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, koja počiva na bilateralnosti i principu "zemlja za mir", a po kojoj se od Izraela tražilo da se povuče s određenih dijelova zauzetih teritorija (unutar sigurnih i obranjivivh granica) u zamjenu za mir.

Jomkipurski/oktobarski rat 1973.[uredi | uredi izvor]

Egipatska je vojska u iznenadnom napadu prešla Suecki kanal 6. oktobra 1973., no ubrzo je poražena u pokušaju iznenadnog povrata Sinaja. Psihološki učinak inicijalne egipatske pobjede u ratu omogućio je historijsku posjetu egipatskog predsjednika Sadata Izraelu 1977. i mirovne pregovore, koji su kulminirali sporazumom u Camp Davidu, u kojem se Izrael, Egipat i SAD slažu da će se Izrael povući sa Sinaja, Izrael i Egipat će normalizirati odnose, a sporazum će biti povezan s pregovorima o autonomiji Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze.

Pripojenje Golanske visoravni 1981.[uredi | uredi izvor]

1981. izraelska vlada izglasava zakon o službenom pripojenju Golanske visoravni Izraelu.

PLO u Libanonu[uredi | uredi izvor]

PLO, nakon neuspjelog pokušaja državnog udara u Jordanu bježi u Libanon i koristi ga kao bazu za napade na Izrael. Izraelska vojska u nekoliko navrata napada i ulazi u Libanon (1978. i 1982.), iz kojeg se povukla krajem 1982. ali je zadržala kontrolu nad pojasom od deset milja na jugu zemlje.

Kao rezultat akcije, PLO napušta Libanon i svoje uporište uspostavlja u Tunisu.

Prva intifada[uredi | uredi izvor]

U decembru 1987. započinje pobuna kao spontana provala protesta među Palestincima na okupiranim područjima protiv dvadesetogodišnje okupacije. Intifada je započela kad su djeca i mladi izašli na ulice bacajući kamenje i zapaljive bombe na izraelske vojnike i kad je upućen poziv na generalni štrajk. Tim protestom Palestinci su željeli pokazati da oni nisu naoružan narod, već da jednostavnim bacanjem kamenja, demonstracijama i štrajkovima mogu prouzročiti znantne štete Židovima. Vjeruje se da je intifada pomogla u započinjanju mirovnog procesa u Madridu 1991. Protest je završio u septembru 1993.

Proglašenje države Palestine[uredi | uredi izvor]

15. novembra 1988. na sastanku u Alžiru Palestinsko nacionalno vijeće objavilo je Deklaraciju o nezavisnosti, uspostavljajući time državu Palestinu na okupiranim područjima. Istog dana Jordan se odrekao Zapadne obale u korist Palestinaca, jer je na prostoru još uvijek većina stanovnika bila palestinske nacinalnosti. Proglašenje Palestine značilo je priznavanje UN-ove rezolucije 181. tj. podjele prostora iz 1947., prihvatanje načela odijeljenosti, priznavanje rješenja obiju država i napuštanje terorizma. Ubrzo je 55 zemalja priznalo palestinsku državu. Izraelska je vlada reagirala u aprilu 1989. s prijedlogom o slobodnim izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze koji bi vodili prijelaznoj samoupravi.

Kuvajt i Zaljevski rat[uredi | uredi izvor]

Široko rasprostranjeno mišljenje oko napada Iraka na Kuvajt bilo je da krajnji cilj napada nisu ni pogranični sporovi ni nafta, već ujedinjenje svih Arapa i uprezanje njihovih snaga u borbu protiv Izraela. Arafatova podrška iračkoj invaziji unazadila je palestinski slučaj za mnogo godina. Palestinci su u Saddamu Husseinu vidjeli snažnog čovjeka koji ima moć i hrabrost da se suprotstavi Izraelu i SAD-u.

Mirovni proces[uredi | uredi izvor]

Madrid 1991.[uredi | uredi izvor]

Američka inicijativa dovela je do sazivanja trodnevne konferencije u Madridu 1991. Zbog izraelskog nepriznavanja PLO-a, Palestinci su bili uključeni kao članovi jordanske delegacije, ali su mogli djelovati nezavisno. Vodila se velika rasprava, pogotovo oko formule "zemlja za mir". Dvije strane su se složile da nastave rasprave slijedećih mjeseci. Ekstremističke palestinske skupine poput Hamasa i Islamskog džihada osudile su proces kao rasprodaju Palestine a, radi potpisivanja Sporazuma, Arafata je ostavio dugogodišnji saveznik i savjetnik Edward Said.

Oslo I[uredi | uredi izvor]

U vrijeme madridskog procesa, posredstvom norveške vlade počeli su tajni pregovori u Oslu , koji su finalizirani sporazumom Oslo I, potpisanim od Yitzaka Rabina i Jassera Arafata na tratini Bijele kuće 13. septembra 1993. Sporazumom je dogovoreno postupno izraelsko povlačenje iz Gaze i Jerihona i prepuštanje uprave Palestinskoj Samoupravi. Najveći je upjeh bio priznavanje PLO-a kao predstavnika Palestinaca, a PLO je formalno priznao pravo Izraela na postojanje, iako još uvije nije promijenila povelju, u kojoj poziva na uništenje Izraela. Snažno protivljenje sporazumu među Palestincima dovelo je do snaženja terorizma, koji se očitovao u početku samoubilačkih napada na civilne ciljeve (autobusa, restorana i slično).

Oslo II[uredi | uredi izvor]

U septembru 1995. godine slijedio je sporazum Oslo II koji je zamijenio sve dotadašnje sporazume. Zapadna obala je podijeljena na 4 zone, a prijedlog je bio neprihvatljiv i Palestincima i Izraelcima. Rezultat sporazuma je bilo ubistvo Yitzaka Rabina od strane izraelskog ekstremista Yigala Amira 4. novembra 1995.

Nastavak sukoba[uredi | uredi izvor]

U julu 2000. predsjednik Clinton ugostio je izraelskog premijera Ehuda Baraka i predsjedavajućeg Palestinske Samouprave Jassera Arafata u Camp Davidu kako bi postigli konačno rješenje problema. Izraelsko tumačenje je da su Palestinci odbili velikodušne ustupke, a palestinsko tumačenje je da Izrael nije ponudio dovoljno. Tokom predizborne kampanje za izraelski parlament Knesset, Ariel Sharon, vođa Likuda, posjetio je ostatke židovskog Drugog Hrama na Hramskom brežuljku u Jerusalemu 28. septembra 2000., a pratilo ga je hiljadu policajaca. Istakao je da Izrael nikada neće odustati od prava na Hramski brežuljak, a Barak je najvjerovatnije odgovarao Sharona od posjeta. Palestinci su to iskoristili kako bi pokrenuli unaprijed pripremljenu tzv. drugu intifadu ili Al Aqsa intifadu, koja traje i danas. U njoj su Palestinci izašli na ulice u protestu koji je postao sve nasilniji, s nastavkom bombaških samoubistava, započetih 1994. godine, koja su prouzrokovala smrt mnogih izraelskih civila. Pripadnici Hamasa uključeni su u napade na židovske naseljenike, a Izraelci vrše pritisak na Palestince ograničavajući im kretanje i zatvarajući granice.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: