Australopitek

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Australopithecus
Gracilni australopiteci

Status zaštite: Izumrli

Raspon fosila:
Pliocenpleistocen, Rod Homo kao potomak živi i dan danas
Australopithecus afarensis
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Mammalia
Red Primates
Porodica Hominidae
Rod Australopithecus
R.A. Dart, 1925.
Tipična vrsta
Australopithecus africanus
Dart, 1925.
A. africanus
A. garhi
A. sediba
Također i Paranthropus
P. aethiopicus
P. robustus
P. boisei
Također i Praeanthropus
A. afarensis
A. anamensis
A. bahrelghazali
Nalazišta australopitecina (potporodica Australopithecinae) u Africi

Australopitek (lat. australis = južni + grč. πίϑηϰος - pithecos = majmun; južni majmun) Australopithecus poznat po fonetskom čitanju australopitekus, naziv je roda čiji su fosilni ostaci najprije pronađeni u južnoj Africi, a i kasniji nalazi potiču samo sa ovog kontinenta. Isključivo izumrle ovog roda su pripadale potfamiliji Australopithecinae, koji su živjelie su prije 4 do 2 miliona godina.

Rod Australopithecus svrstava se u tribus Hominini, u kojem se, po novijim prijedlozima, također nalazi i rod Homo sa svim ljudima današnjice. Uključuje vrste:

  • Australopithecus aethiopicus, čiji su fosili otkriveni kraj jezera Turkana (Kenija) i svrstani u robusne oblike;
  • Australopithecus afarensis, fosilni predčovjek s nalazištâ Hadar (Etiopija) i Laetoli u (Tanzanija), koji je datiran na približno prije 3,6 do 2,9 miliona godina;
  • Australopithecus afarensis iz etiopske oblasti Afar, stvorenju nazvanomu Lucy nesumnjivo pripadaju skupini najstarijih praljudskih predaka (anatomija kostura i zubala dokazuje na tjelesnu građu dvonošca, uz promjene zubala i malu zapreminu mozga);
  • Australopithecus africanus, pronađen u nalazištima istočne i južne Afrike, datiran na raspon od prije približno oko 3 do 1,5 miliona godina, kasnije uvršten u skupinu gracilni australopiteci;
  • Australopithecus boisei, istočnoafrička vrsta robusne građe, datirana na period od prije približno 2 do 1,5 miliona godina nekad zvana Zinjanthropus (po lokalnoj oznaci zinj = istok), nalik vrsti A. aethiopicus;
  • Australopithecus robustus, čiji su fosilni ostatci pronađeni na nalazištima Swartkrans i Kromdraai u južnoj Africi, datirani prije približno 2 do 1,5 miliona godina, ranije pripisivani rodu Paranthropus; slični su i vjerovatno srodni nalazima A. boisei.

Prvi nalaz i imenovanje[uredi | uredi izvor]

Australopithecus je latinsko-grčka kovanica latinskog prefiksa australis (= južni) i grčkog sufiksa πίθηκος - píthēkos (= majmun), datog po prvootkrivenom fosilu kod južnoafričkog gradića Taung. Imenovao ga je Raymond Dart, 1925., autor opisa prvog otkrivenog primjerka: Djete iz Taunga.

Opis[uredi | uredi izvor]

Vrste roda Australopithecus razlikuju se i međusobno i od današnjih čimpanzi prije svega po različito formiranoj zubnoj griznoj površini, građe jagodične kosti i mjesta spajanja mišića za žvakanje (musculus temporalis). Razlike se uočavaju i u građi kičme, karlice i kukova. Kao ni ljudi, nije imao dijastemu (postskekutićnu bezubu prazninu) gornje vilice. To znači da nije bilo razmaka između sjekutića i očnjaka, a nađeni očnjaci u donjoj vilici, za razliku od onih kod mužjaka čovjekolikih majmuna, nisu bili izduženi i oštrih vrhova.

Na osnovu građe i tragova istrošenosti zubala zaključeno je da su Australopithecus anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus africanus, Australopithecus sediba i vrste roda Paranthropus bili pretežno biljožderi, tj. hranili su se biljnim hranom.[1]

Zapremina mozga i veličina tijela[uredi | uredi izvor]

Izvorna lubanja gđe. Ples (Australopithecus africanus)

Zapremina mozga vrsta roda Australopithecus iznosila je oko 400 - 550 cm3, nešto više nego u što imaju današnje čimpanze ili bonoboi, ali je ipak bila manja nego kod najstarijih pripadnika roda Homo, čija je bila između 600 i 800 cm3. Tijelesna građa izumrlih vrsta se može procjenjivati samo orijentaciono, na osnovu neoštećenih dugih nožnih kostiju, a procjene visune australopiteka variraju između 1,00 i 1,60 m. Tako je, na primjer, za vrstu Australopithecus africanus prema jednom izvoru navedena težina između 30 i 40 kg, a visina 1,38 m za mužjake i 1,15 m za ženke. Ako je bilo tako, australopiteci su imali visinu uspravnog čimpanze. Kontroverzni su odgovori na pitanje koliko je kod njih bio ispoljen spolni dimorfizam. Navodi se da su jedinke različitih veličina pripadale različitim vrstama, koje su istovremeno egzistirale na istom prostoru.

Dvonožnost i uspravni hod[uredi | uredi izvor]

Poređenje dvonožnih stopa čovjeka, čimpanze i nalaza sa lokaliteta Leatoli

Zajedničkom osobinom svih predstavnika roda Australopithecus u ranijim objavama smatrao se 'uspravni hod, odnosno dvonožnost. Ta sposobnost utvrđena je kod južnoafričkih nalaza (Australopithecus africanus), fosila iz Hadara (Etiopija)(pokrajina Afar: Australopithecus afarensis), kao i na bazi 3,5 milionana godina starih otisaka stopala u skamenjenoj lavi koje su ostavili vjerovatno prvi dvonošci, u samo praskozorje pojave roda Homo (nalazište Laetoli).

To je potkrijepilo mišljenje da je, uz neznatno povećanje moždane mase, u odnosu na svoje pretke, glavna evolucijska novost u rodu Australopithecus dvonožni hod. Izraelski paleoantropolog Yoel Rak (Univerzitet u Tel Avivu) je 1991. naveo da je Australopithecus afarensis najvjerovatnije imao "sasvim poseban način hodanja".[2] Novija otkrića se protivi prvobitnoj pretpostavci da su već rani predstavnici taksona Hominini živjeli u otvorenim staništima koja su porediva s današnjim stepama ("hipoteza o prelasku u savane"). Prateći ostaci uz fosilizirane kosti sugeriraju stanište sastavljeno od rijetkih [[šuma]g, koje su rasle uz rijeke i močvare. U takvom biotopu, prema novijim viđenjima, prethodni način života čovjekolikih majmuna još se uvijek mogao očuvati. Često su boravili na drveću, osobito na spavanju, a samo se povremeno uspravno kretali po tlu. Mišljenje da "su australopitecini po načinu kretanja manje ličili na ljude nego što se to prije smatralo" dosta se raširilo.[3]. U edicijama British Museum of Natural History, taj način kretanja se poredi sa hodom prvih dvonožnih robota.[4][5][6][7]

Starost[uredi | uredi izvor]

Vrste roda Australopithecus živjele su između oko četiri i dva miliona godina prije današnjice u Africi, što je potvrđeno novijim metodima datiranja fosilnih ostaka koji su iz ranijih kategorija preklasificirani u rod Australopithecus. Budući da su fosilni ostaci fragmentarni, sa malim brojem nađenih jedinki, datiranje raspona postojanja bilo koje izumrle vrste može se procijeniti tek približno. Međutim, harmoniziranjem rezultata primjene više raspoloživih metoda datiranja starost takvih nalaza se može utvrditi uz minimaliziranu nepreciznost. Svi objavljeni podaci operiraju u terminima „od“ – „do“, ili oko i približno, čime se daje informacija o privremenom datiranju (do moguće pojave boljih i preciznijih metoda datiranja ili otkrića novih, očuvanijih fosila). Od jedne, danas još uvijek neodređene vrste roda Australopithecus (koja bi mogla biti Australopithecus afarensis), anagenezom su postale prve vrste roda Homo, zbog čega se za ovaj rod ne može dati odrednica "tačka izumiranja".

Upotreba alata (?)[uredi | uredi izvor]

Da li je i koliko Australopithecus nadmašio čimpanze u upotrebi mogućih alata još uvijek nije posve jasno. Korištenje obrađenog kamena još uvijek uzima kao diferencijski kriterij po kojem se neki fosilni ostaci svrstavaju u pripadnike vrste Homo habilis, umjesto „Australopithecus habilis“. Istini za volju, svi nalazi koji su prvobitno označeni kao australopitek, a kasnije uz njih pronađeni alati – oruđe za proizvodnju oruđa, preklasificirani su u pripadnike vrste Homo habilis. Australopithecus afarensis je oko 500.000 godina stariji od najstarijeg otkrivenog alata, a ni kod vrste Australopithecus africanus nisu pronađeni nikakvi sigurni tragovi korištenja istog. S druge su strane uz fosile označene kao Paranthropus pronađeni kamena oruđa Oldovanske kulture kao i kosti s istrošenim vrhovima, koje su možda koristili za kopanje ili vađenje termita. Međutim, podizanje tih predmeta na razinu rukotvorine još uvijek ulazi u sferu (ne)naučnih spekulacija. Na to posebno upozorava činjenica da su u istim slojevima pronađeni i ostaci pripadnika vrste Homo habilis.

Sistematika[uredi | uredi izvor]

Jeda od hipoteza o evoluciji australopitecina

Rod Australopithecus je parafiletični takson od kojeg su, prema raspoloživim podacima, potekli rodovi Paranthropus i Homo.

Status vrste danas imaju Australopithecus anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus africanus, Australopithecus garhi i Australopithecus sediba.[8] Bliskost međusobnog srodstva tih vrsta, kao i njihovog srodstva s rodovima Paranthropus i Homo, još uvijek nije razjašnjena.

Također je vrlo vjerovatno da su Australopithecus anamensis i Australopithecus afarensis sestrinske vrste. Prema tom tumačenju su ostaci A. anamensis s jezera Turkana (Kenija, starost: oko 4,1 miliona godina, te iz zaliva Allia, starost: oko 3,9 milijuna godina) i A. afarensis iz Laetolija (prije oko 3,6 miliona godina) i Hadara (3,3 miliona godina i mlađi), ostaci populacija samo jedne kontinuirane evolucijske linije.

"Gracilne" i "robusne" vrste[uredi | uredi izvor]

Na osnovu robusnosti, odnosno vitkosti otkrivenih ostataka, tačnije masivnosti pronađenih kostiju predstavnika hominina starih oko 2,5 milijuna godina, diferencirane su dvije skupine australopitecina, dva različita oblika nastala adaptacijom na određene klimatske uvjete: gracilni i robusni australopiteci. Tu teoriju makroevolucije hominoina zasnovanu na osobenostima staništa predstavila je Elisabeth Vrba.[9]

Južna Afrika je u epohi australopiteka postajala sve suhlja i hladnija, zbog čega su šume s mehkim [fvoće]]m i [[[list|lišćem]] počele iščezavati, a savane su se širile. To je podrazumijevalo adaptacije na relativno tvrdu hranu, kao što je korijenje, sjemenke, trava i sl. Robusni australopiteci, koji se danas svrstavaju u rod Paranthropus, specijalizirali su se za ishranu vlaknastim biljem i ostalim resursima, zbog čega su razvili izuzetno snažne vilične mišiće, a na kutnjacima veoma povećane površine za žvakanje. Paranthropus boisei je stoga i nazvan kao "orašarko". Robusni australopiteci su izumrli prije oko milion godina, misli se, zbog slabih prilagodbi na nove klimate i umjerenije temperature, više nisu bili konkurentni ostalim vrstama.

Najraniji fosili predstavnika roda Homo, preciznije vrsta Homo rudolfensis i Homo habilis, isprva su svrstani u rod Australopithecus, koje su paleoantropolozi uključili u "gracilne" Australopitecinae. Nije poznato da li evolucijsko stablo vodi izravno od vrste Australopithecus afarensis do roda Homo ili od Australopithecus afarensis preko vrste Australopithecus africanus do roda Homo, kako navode neki.

Opisane vrste roda Australopithecus[uredi | uredi izvor]

Pojedini paleoantropolozi svrstavaju i vrste roda Paranthropus kao kasne predstavnike roda Australopithecus:

Svrstavanje pojedinih fosila u rod Kenyanthropus je kontroverzno, jer mnogi istraživači svrstavaju kao varijantu roda Australopithecus.

Nadalje, Ardipithecus ramidus su njegovi otkrivači 1994. svrstali kao Australopithecus ramidus, da bi kasnije bio prepoznat kao vrsta roda Ardipithecus. Neki istraživači također sugeriraju da Homo rudolfensis nije najraniji predstavnik roda Homo, već kasni predstavnik roda Australopithecus, te ga kao takvog označavaju kao Australopithecus rudolfensis.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Volltext (PDF; 233 kB)
  2. ^ Rak Y, (1991): Lucy's pelvic anatomy: its role in bipedal gait. Journal of Human Evolution, 20: 283-290.
  3. ^ Henke W., Hartmut R. H. (1998): Stammesgeschichte des Menschen. Springer Verlag, Berlin, ISBN 3-540-64831-3.
  4. ^ British Museum of Natural History, Ed. (1991): Man's place in evolution. Natural History Museum Publications, Cambridge University Press, London, ISBN 0 521 40864 4.
  5. ^ prema: Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  6. ^ Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.
  7. ^ Lambert D. (1989): The Cambridge guide to prehistoric man. Cambridge University Press, Cambridge, ISBN 0 521 33364 4; ISBN 0 521 33364 9.
  8. ^ Wood B., Harrison T. (2011): The evolutionary context of the first hominins. In: Nature, 470: 350
  9. ^ Elisabeth S. Vrba E. S. (1993): The pulse that produced us.Natural History, 5: 47-51.;Volltext

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]