Cetingradska povelja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Cetingradska povelja danas je u Austrijskom državnom arhivu u Beču

Cetingradska povelja je dokument hrvatske državnosti, kojim plemstvo Kraljevine Hrvatske 1. januara 1527. godine u Cetingradu pismeno potvrđuje da je izabralo nadvojvodu Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja.

Poveljom je iskazano i ponovo naglašeno staro hrvatsko državno pravo samostalnog i neovisnog odlučivanja o bazičnim državnim pitanjima, u koje pripada slobodan izbor vladara, bez uticaja i bez obzira na odluku Ugarskog sabora, odnosno drugih organa Kraljevine Ugarske, s kojom je Hrvatska tada bila u personalnoj uniji. Dokument je izdan na zasjedanju Hrvatskog sabora u Cetingradu (prema raspoloživim podacima u prostorijama Franjevačkog samostana u podgrađu tadašnje centralne cetinske tvrđave) koje je održano na prijelazu iz 1526. u 1527. godinu, a na kojem su učestvovali pripadnici većine hrvatskog plemstva, s izuzetkom dijela slavonskog plemstva, koje će nekoliko dana kasnije u Dubravi kod Čazme proglasiti za kralja hrvatsko-ugarskog vlastelina Ivana Zapolju.

Tekst Povelje sadrži redom nabrajanje imena na zasjedanju prisutnih članova visokog plemstva, crkvenih dostojanstvenika i ostalog (nižeg) plemstva s jedne, te Ferdinandovih poslanika s druge strane, zatim navođenje i argumentiranje pravnih osnova za postojanje mogućnosti izbora člana dinastije Habsburg za nasljednog hrvatskog vladara, nakon čega slijedi deklarativno priznavanje i proglašavanje nadvojvode Ferdinanda za kralja, a njegove supruge Ane rođ. Jagelović za kraljicu, da bi na kraju teksta bila navedena „zakletva vjernosti, poklonstva i poslušnosti“. Na dnu Povelje nalazi se mjesto i datum njenog izdavanja.

Ispod teksta Povelje nalazi se sedam pečata kojima je ova izborna isprava ovjerena, i to hrvatski državni pečat (s otiskom kvadratičnih polja) u sredini, a do njega s lijeve i desne strane po tri pečata najznačajnijih hrvatskih velmoža toga vremena, ovim redom:

Lijeva strana

Desna strana

  • knez Juraj III Frankopan Slunjski (umro 1553), iz slunjske grane Frankopana, tadašnji vlasnik cetingradske utvrde (kao i pripadajućeg zemljišta) u čijem je podgrađu, najvjerovatnije u Franjevačkom samostanu, održano zasjedanje Sabora i izdana Povelja
  • knez Vuk I Frankopan Tržački/Brinjski (umro 1546), iz tržačke grane Frankopana
  • knez Stjepan Babonić Blagajski, gospodar velikih posjeda u tadašnjoj Slavoniji

Ferdinandovi poslanici na zasjedanju Sabora, a to su bili njegov tajni savjetnik Pavao Oberstein (njem. Paul von Oberstein), bečki prepošt, zatim Nikola Jurišić i Ivan Katzianer (njem. Johann Katzianer), njegovi vojskovođe, te Ivan Püchler [u nekim izvorima Puchler ili Pichler] (njem. Johann Püchler), prefekt grada Mehova (njem. Mechow), preuzeli su Povelju i odnijeli je u Beč. Prije toga su u ime novoizabranog kralja dali obećanja i prihvatili obaveze koje su Hrvati već ranije tražili od nadvojvode Ferdinanda, a što je takođe zapisano u zasebnom dokumentu - krunidbenoj zavjernici.

Poslanici su, što ukazuje na izuzetnu važnost i hitnost za Ferdinanda, prije svog odlaska poslali pismo svom gospodaru, datirano u četvrtak, 3. januara 1527. g., u kojem ga obavještavaju o toku događaja prilikom njegova izbora za hrvatskog kralja, te o razlozima njihovog dužeg (nego je planirano) boravka u Cetingradu (među kojima je i razlog da svi velmože nisu imali svoje pečate uza se, nego su na Povelju stavili svoj pečat naknadno). Važnost i hitnost se manifestuju u činjenici da je na dan izdavanja Povelje, 1. januara 1527., ali možda koji sat kasnije, u Cetingrad stigao kurir kneza Krsta Frankopana Ozaljskog, koji se protivio izboru Habsburgovca, s pozivom na izborni Sabor u Dubravu, nedaleko Čazme (tada u Slavoniji), koji je zakazan za 6. januara. Prema sugestiji četvorice Ferdinandovih poslanika cetingradski su velikaši kuriru rekli da svome gospodaru prenese odgovor da su oni svoga kralja već izabrali, izdali o tome povelju, i da bez Ferdinandove suglasnosti neće doći u Dubravu.

Danas se Cetingradska povelja nalazi u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Za Hrvate ona predstavlja jedan od najvažnijih dokumenata u njihovoj historiji, jer iz nje proizilazi poseban status hrvatske države u personalnoj uniji s Ugarskom, odnosno u sklopu zemalja krune sv. Stjepana, kao i cijele Habsburške monarhije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]