Deževice u srednjem vijeku

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Deževice u srednjem vijeku

Deževice, (Десевицъ, Deseuiza, Desseuiçe, Dexeuiçe, Desuize) su današnje naselje koje pripada općini Kreševo. Smješteno je na osam km SZ od Kreševa u šumama sjevernih obronaka planine Bitovnje. Na širem području primjetni su tragovi rudarske i metalurške djelatnosti od najstarijih vremena.

U srednjem vijeku Deževice su važan rudnik srebra i olova u sastavu župe Lepenica. Deževice se prvi put spominju 7. maja 1403. u vezi sa prijevozom olova i soli (in Deseuiza). [1] Tada je već formirano naselje sa trgovačkom djelatnošću (mercatum Deseuize) pa se njegova starost i postanak dovodi u vezu sa uznapredovalim razvojem rudarstva i trgovine u drugoj polovini 14. stoljeća. Kao rudarsko središte aktivno je u prvoj polovini 15. stoljeća i smatra se najjvažnijim rudarskim trgom srednjobosanskog rudarskog bazena. Tu se nalazila povremena bosanska vladarska rezidencija i carina. Desetog maja 1403. spominje se dolazak po olovo u Deževice u bosansku kraljevsku rezidenciju /ire Dexeuiçe in curiam regis Bossina/. Očuvani lokalitet Kraljevo Guvno upućuje na ovo doba.

Naselje je imalo svoga gradskog kneza. Maja 1412. godine spomenut je knez Pavle, a februara 1422. comite Desuize je Milutin Drašković (Milluthino Draschouich comite Desuize ). [2] Kao kraljev carinik u Deževicama jula 1425. spomenut je knez Milivoj (Comes Miliuoi gabellotus regius in Desiuiza et nuntius domini regis Bosne).[3] Domaći trgovci iz Deževica djeluju već početkom 15. stoljeća. Novembra 1405. Deževičanin Brajan Radoštić Rogačić sklapa trgovačko društvo sa Dubrovčaninom Vukšom Bogdanićem (Vochxa Bochdanich Stambech et Brayan Radostich Rogaçich de Desseuiçe). [4] Februara 1429. u službi bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Dubrovniku se nalazio Radovan Ostojić iz Deževica (Radouan Ostoich de Deseuiça homo domini regis Bosne). [5]

U Deževicama je od 1408. do 1421. živio manji broj Dubrovčana, ali njihovo prisustvo nije rezultiralo stvaranjem trajnije kolonije obzirom da su imali u blizini značajno sjedište u Podvisokom odakle su kontrolirali proizvodnju i promet. Tako je [[1412[[. na putu iz Deževica u Podvisoki ubijen Dubrovčanin Jakša Bunić i oteto mu je srebro a sve to od strane Vuka, nećaka bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Među zakupnicima carine 1412-1413. su Dubrovčani Radin Tolilović i Vlakota Hranković zajedno te bosanski trgovci Bogdan Muržić i Brailo Tezalović iz Prače. Oni su nastojali da monopoliziraju trgovinu srebrom u regionu Deževica, Fojnice i Dusine. Time su izazvali dugotrajan spor sa dubrovačkim trgovcima i dubrovačkom vladom. Prisustvo Dubrovčana nestaje sa osmanskim osvajanjem Bosne 1463. Eksploatacija srebra nastavljena je i u doba osmanske vlasti pa je ugašena. Kasnije su Deževice bile poznato naselje po rudnicima željeza i izradi predmeta od željeza te eksploataciji žive, a u najnovije doba i po baritu.

Narodna predaja smatra da je u srednjem vijeku postojala crkva ili samostan posvećen svetoj Jeleni, a da se taj objekat nalazio u Zimči, na izlazu iz Deževica prema Radavi, Šljemenu i Kravajčinama. Na prisustvo i organizaciju franjevaca u Deževicama ukazuje podatak iz 1434. prema kojem se navodi da treba i u Deževicama obznaniti izbor novog biskupa franjevca Stjepana. Decembra 1435. general franjevačkog reda Vilim de Casalis oduzima neke povlastice od fra Ivana zvanog Prozob, gvardijana Deževica i Fojnice /fratri Joanni, Prozob dicto, de gwardiania duorum locorum, scilicet Dezewyza et Howoiza/.

Samostan u Deževicama nije poznat iz dubrovačkih izvora pa je upitno i da li je postojao. Svetište "Voda sv. Jakova” u dolini potoka Nevre vezuje se za fra Jakova Markijskog, vikara Bosanske vikarije (1435-1438). Prema narodnoj predaji sjedište vikarije tada je bilo upravo u Deževicama. U vrijeme blagdana Gospe Sniježne 5. augusta i blagdana svetog Jakova Markijskog 28. novembra veći broj hodočasnika posjećuje svetište.

Prema popisu iz 1468. u Deževicama je zabilježeno 48 kuća, 1485-49, a 1489-47 kuća. Administrativno Deževice pripadaju Kreševskoj nahiji a prema Kreševu je bila i usmjeren dalji razvoj naselja. U kanun-nami iz 1489. Deževice su povezane za Fojnicu, a kasnije za Visoko. U vrijeme austrougarske uprave 1891. podignuta je crkva Gospe Sniježne.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Nencho Craislaglich Vislouich facit manifestum quod ipse promictit et se obligat Radin Hilich procuratori Bogleslaui Bachiosochic stipulanti vice et nomine dicti Bogleslaui, et etiam dicto Bogleslauo absenti, ire quandocumque voluerit usque ad festum Passe Rosarum proxime venturis in Deseuiza et ibi caricare plombum dicti Bogleslaui supra equis IICL [250] dicti Nencho. Et cum ipso plombo venire Ragusium et asignare dicto Radino dictum plombum. Et hoc secundum justo impedimento, cum hac tanquam condicione, videlicet, si dictus Nencho non iuerit ad caricandum dictum plombum ad terminum supradictum promictit et se obligat se et omnia sua bona pro omni dampno, expensum et interesse quod et que cum erit dicto Bogleslauo. Renuntiando. Et de precio nauli dictus Nencho dixit esse bene in concordia cum dicto Bogleslauo et noluit de eo facere mencionem. Renuntiando. Rachoye Regoyeuich similiter se obligauit ut supra in omnibus pro equis centum quinquaginta. Renuntiando” (7. maj 1403. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXIV, Folija 217.
  2. ^ „Cum Radeglia Dabissinouich et Radouazius Goycinouich} fratres uterini de comunibus coram bonis de quibus societatem et comunionem habuerint et comuntationem mercantiarum fecerunt diuisionem facere inter eos decreuerint memores se simul et una debitores esse et non in eris modica quantitate ser Thome de Bona volentes non facere diuisione predictam nisi alieno prius ere deducto utque cutis sit idem ser Thomas et satisfactionem primorante omnia consequatur concordatur et unanimiter conuenerunt in hic modum, videlicet, quia alter eorum et seu ambo vadat in Bossinam ibique exigat simul et una cum Milluthino Draschouich comite Desuize rechat et recolligat omne eorum eo denarios, mercantias et res et totum quidquid ipsi ibi habent et habere et seu exigere debent a quamcumque persona quauis ratione vel causa. Idque totium ita retractum exerctum et recollectum tradant et consignent et dimittunt in manibus dicti comitis Milluthini et penes eum. Qui comes Milluthinus totium illud remittat ad manus dicti ser Thome de bona vel de ipso toto omnem ipsius ser Thome faciat voluntatem hanc quidem conuentionem et omnia suprascripta promiserunt dicti fratres super se et omnia eorum bona solemniter obligantes firma habere et minolabiliter obseruare. Renuntiantes. Judex ser Marinus Sy. de Restis et testis Ruschus magistri Christofori” (14. februar 1422. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Notariae, Svezak XIII, Folija 238.
  3. ^ „Comes Miliuoi gabellotus regius in Desiuiza et nuntius domini regis Bosne confessus et manifestus fuit habuisse et recepisse a ser Toma de Bona integram satisfactionem et solutionem certe quantitatis plumbi venditi per ipsum comitem tanquam plumbum dicti domini regis dicto ser Tome. Renuntiando” (12. juli 1425.godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XLIII, Folija 163 verso.
  4. ^ „Vochxa Bochdanich Stambech et Brayan Radostich Rogaçich de Desseuiçe} faciunt manifestum quod ipsi faciunt invicem societatem et colleganciam inter eos duraturam per hoc presens viagium ad quod debent inuicem ire. In qua collegancia dictus Brayan possint de eius propriis pecuniis libris decemseptem argenti plechi minus unziarum I÷ [1,5] cum quo argento et aliis rebus quas accipient in credentia predicti debent ire ad lucrandum et traffigandum prout melius videbitur pro lucro consequam dicte compagnie ad medietatem lucrum et predicte consequetis ex predictis. Et in eorum remisionem debent facere rationem ad clarum factum” (4. novembar 1405. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXV, Folija 235 verso. Sa strane: „1409 die VIII octobris Braian Radostich fuit confessus habuisse et recepisse a dicto Vochxa pro parte solucioni presentis, stipulantis perperos centum quadraginta”, Isto.
  5. ^ „Radouan Ostoich de Deseuiça homo domini regis Bosne qui venerat Ragusium cum literis serenisimi domini regis Bosne pro petendo racionem contra Jurachium Priboeuich et fraters suos pro certo damno ut dicebat quod reperit in domo sua, confessus et contentus fuit habuisse et recepisse tam ab ipso Juragh quam fratribus suis omne id totum et quicquod habere et recipere debebat et petere et exigere poterat tam a dicto Juragh quam fratribus suis quacumque ratione vel causa usque in presentem tam per instrumentum vel scripturam publicam vel priuatam quam sine. Et ideo fecit dicto Juragh et fratribus suis et heredibus a bonis eorum plenam et generalem, finem, remissionem, quietationem, securitatem et pactum perpetuum de ulterius non petendo cassans et anullans de instrumentum et scripturam ac dicta testium in quibus apparet vel apperere posit dictum Juragh vel fraters suos vel aliquem eorum sibi esse aliqualiter obligatos quacumque ratione ut supra usque in presentem diem, ac liberans etc. Et promittens super se et bona sua defendere et disbrigare illum Juragh et fraters et eorum heredes et bona si unquam molestarentur ab aliquot occasionibus predictis. Renuntiando. Judex et testis ut supra” (1. februar 1429. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Debita Notariae, Svezak XIV, Folija 254.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892, 149-150.
  • Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, Beograd - Sremski Karlovci 1929, 442.
  • Desanka Kovačević, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961, 75, 141-145.
  • Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978, 67-71.
  • D. Kovačević-Kojić Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, Radovi HDZU 3, Sarajevo 1995, 42.
  • Đuro Tošić, O ponašanju dubrovačkih carinika u rudniku Deževice, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 34, Sarajevo 1983, 148-150.
  • Dominik Mandić, Srebreničko – visočka biskupija u Bosni, Rasprave i prilozi, Rim 1963, 486.
  • Milo Jukić, Deževice – pregled povijesnih događanja, toponomastika, sastav i podrijetlo stanovništva, Kiseljak 2001.
  • M. Jukić, Pokladni “vukovi” u Deževicama, Bosna franciscana 24, Sarajevo 2006, 125-135.
  • M. Jukić, Rudarstvo i rudarski toponimi u Deževicama kod Kreševa, Bosna franciscana 27, Sarajevo 2007, 131-176.