Epidemiologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Epidemiologija je istraživačka metoda koja se primenjuje na otkrivanje uzroka ili izvora bolesti, poremećaja, sindroma, stanja ili okolnosti koje uzrokuju bol, povredu, invalidnost ili čak smrt kod pojedinaca ili grupa ljudi. [1] Proučavanje prirode, uzroka, kontrola i učestalosti, kao i distribucije bolesti, invaliditeta ili smrti u ljudskoj populaciji. Epidemiologija također objedinjuje: karakterizaciju distribucije zdravstvenog stanja, bolesti ili drugih zdravstvenih problema u pogledu starosti, pola, rase, geografije, religije, obrazovanja, zanimanja, ponašanja, vremena, mjesta, osobe itd. Ova karakterizacija je izvršena da bi se objasnila distribucija bolesti ili zdravstvenih problema povezanih sa njihovim uzročnicima.

Služi kao temelj i logika intervencija urađenih u interesu javnog zdravlja i preventivne medicine. Smatra se osnovnom metodologijom javnog zdravstvenog istraživanja i snažno se zasniva na podacima zasnovanim na medicinskim dokazima, kako bi se identifikovali faktori rizika od bolesti i odredio pristup optimalnom liječenju u kliničkoj praksi.

U kontekstu zaraznih i nezaraznih bolesti, rad epidemiologa kreće se od istraživačkog rada do proučavanja dizajna, prikupljanja podataka i analiza, kao i izradu statističkih modela za testiranje hipoteza i dokumentovanje rezultata koji će biti predat na razmatranje. i odobrenje u časopisima. U okviru njihovog djelovanja, epidemiolozi mogu biti ukljućeni i u brojnim drugim naučnim disciplinama, poput biologije, a u pogledu procesa bolesti, kao i društveno-naučnih disciplina, poput sociologije i filozofije, kako bi bolje razumjeli bliže i nedavne faktore rizika.

Historija[uredi | uredi izvor]

Hipokrat, koji je bio ljekar u staroj Grčkoj, za njega se ponekad kaže da je otac epidemiologije.[2] On je prva poznata osoba koja je ispitala odnos između pojave bolesti i utjecaja na životnu sredinu. Opisao je endemska stanja (za bolesti koja se obično nalaze u nekim zemljama, ali ne u drugim) i epidemije (za bolesti koja se javljaju povremeno, ali ne uvijek).[3] [4][5] U islamskom svijetu tokom Srednjeg vijeka, ljekari su otkrili zaraznu prirodu zaraznih bolesti. Konkretno, perzijski ljekar Avicena, koji se smatra "ocem moderne medicine", u svom djelu Kanon medicine napisanom 1020-ih) otkrio je zaraznu prirodu tuberkuloze i polno prenosive bolesti, kao i širenje vode i bolesti tla. Avicena je izjavio da su tjelesni sekreti zagađeni stranim tijelima prije nego što su bili zaraženi. On je uveo karantinsku metodu kao sredstvo za ograničavanje širenja zaraznih bolesti.

Kada je crna smrt (bubonska kuga) stigla do El-Andaluza u 14. vijeku, Ibn Khatima je iznio hipotezu da su zarazne bolesti prouzrokovale "minutna tijela" koja ulaze u ljudsko tijelo i izazivaju bolest. Još jedan arapsko-andaluzijski ljekar iz 14. vijeka, Ibn al-Khatib (1313-1374), napisao je traktat pod nazivom "O kugi", u kojem je tvrdio da se zarazna bolest može prenijeti putem tjelesnog kontakti "kroz odjeću i posuđe."

Bolesti za koje se primjenjuju vakcine[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Rothman K., Sander Greenland, Lash T., editors (2008). "Modern Epidemiology", 3rd Edition, Lippincott Williams & Wilkins. ISBN 0-7817-5564-6, 978-0-7817-5564-1
  • Olsen J, Christensen K, Murray J, Ekbom A. An Introduction to Epidemiology for Health Professionals. New York: Springer Science+Business Media; 2010 ISBN 978-1-4419-1497-2
  • Clayton, David and Michael Hills (1993) Statistical Models in Epidemiology Oxford University Press. ISBN 0-19-852221-5

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Miquel Porta (2014). A Dictionary of Epidemiology (6th izd.). New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-997673-7. Pristupljeno 16 July 2014.
  2. ^ Hippocrates. (~200 BC). Airs, Waters, Places.
  3. ^ Carol Buck, Alvaro Llopis; Enrique Nájera; Milton Terris (1998) The Challenge of Epidemiology: Issues and Selected Readings. Scientific Publication No. 505. Pan American Health Organization. Washington, DC. p. 3.
  4. ^ Alfredo Morabia (2004). A history of epidemiologic methods and concepts. Birkhäuser. str. 93. ISBN 978-3-7643-6818-0.
  5. ^ Historical Developments in Epidemiology. Chapter 2. Jones & Bartlett Learning LLC.