Iransko-irački rat
| Iransko-irački rat | |||
|---|---|---|---|
 | |||
| Datum | 22. septembar 1980 – 22. august 1988. | ||
| Lokacija | Perzijski zaliv, granica između Irana i Iraka | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
Iransko-irački rat je trajao od 1980. do 1988. godine. Vodio se između država Iran i Irak, ali u sukobu su sporadično učestvovale i snage Sjedinjenih Američkih Država.
Početak rata
[uredi | uredi izvor]U septembru 1980. godine Irak je, odgovarajući na niz okršaja u graničnom području, izvršio invaziju na naftom bogatu iransku pokrajinu Huzestan.
Do kraja tog mjeseca Irak je prekršio sporazum iz 1975. i preuzeo kontrolu nad cijelim područjem delte Shaat al-Arab. Obje su zemlje počele s napadima iz zraka.
Iranska revolucija je s vlasti svrgnula šaha Rezu Pahlavija, kojeg je podržavao Zapad i postavila radikalni šijitski islamski režim ajatolaha Homeinija.
Ajatolah je želio svoju ideologiju proširiti i na druge zemlje Bliskog istoka, uključujući i Irak, gdje je vladajuća sunitska elita duže vremena obuzdavala nepokornu šijitsku većinu. Val podrške za ajatolaha Homeinija proširio se među iračkim šijitima, uzrokujući otpor vlastima, pa čak i pokušaj atentata na potpredsjednika vlade Tariqa Aziza.
Mišljenja o uzrocima iračke invazije na Iran se razlikuju. Neki smatraju da je razlog bio ustanak šijita, drugi da je cilj bio odbraniti Bliski istok od širenja Homeinijeve ideologije, dok treći navode želju za vlašću.
Izraelski zračni napad
[uredi | uredi izvor]Uprkos anticionizmu islamskog režima ajatolaha Homeinija, Izrael je podržao Iran. Tokom 1970-tih Irak je pokušao nagovoriti Francusku da mu proda nuklearni reaktor sličan onima koji su korišteni u francuskom programu za razvoj oružja. Francuska je to odbila, ali je pristala prodati dijelove i pomoći u izgradnji eksperimentalnog reaktora Osirak u nuklearnom centru Tuwaitha nedaleko od Bagdada.
Izrael je utvrdio da Irak razvija nuklearno oružje. Strahujući da bi Irak mogao u budućnosti napasti Izrael, premijer Menachem Begin je poslao nekoliko ratnih aviona tipa F-16 koji su u samo nekoliko sekundi reaktor pretvorili u ruševine. Izraelska vojska je tada saopštila da je napadom "nuklearni duh Bagdada vraćen nazad u bocu".
Izraelski napad je dočekan s osudom, čak i od Sjedinjenih Država, tradicionalnog izraelskog saveznika.
Hemijsko oružje
[uredi | uredi izvor]Zna se da je Irak od 1983. koristio bojni otrov iperit, a od 1985. i nervni bojni otrov tabun protiv iranske pješadije i slabo obučenih dobrovoljaca. Tabun ih je ubijao u vrlo kratkom vremenu.
Godine 1988. Irak je hemijsko oružje upotrijebio protiv Kurda na sjeveru zemlje. Neke kurdske gerilske jedinice pridružile su se iranskoj ofanzivi. Dana 16. marta 1988. Irak je na kurdski grad Halabju bacio bombe punjene bojnim otrovima iperit, sarin i tabun. Procjenuje se da je poginulo od 3.200 do 5.000 civila[nedostaje referenca], dok su mnogi preživjeli bili suočeni s dugotrajnim zdravstvenim problemima.
Hemijsko oružje je korišteno i tokom iračke ofanzive pod nazivom Anfal, sedmomjesečne kampanje u kojoj je korištena taktika spaljene zemlje i u kojoj je ubijeno ili nestalo između 50.000 i 100.000 Kurda.[nedostaje referenca] Tada je uništeno i stotine sela.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija donijelo je rezoluciju kojom je osuđena upotreba hemijskog oružja. Međutim, Sjedinjene Države i druge vlade zapadnog svijeta počele su u završnim fazama rata pružati vojnu i političku podršku Bagdadu.
Podrška Zapada
[uredi | uredi izvor]Zapad je strahovao od širenja radikalnog islamizma koji je propagirao ajatolah Homeini, te je htio spriječiti pobjedu Irana. 1982. godine Sjedinjene Američke Države su uklonile Irak s spiska država koje podržavaju terorizam. Dvije godine nakon toga uspostavljeni su diplomatski odnosi, koji su bili prekinuti još od arapsko-izraelskog rata 1967. Glavni irački dostavljač oružja bio je njegov dugogodišnji saveznik SSSR.
Međutim, nekoliko zapadnih država, uključujući Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države, potajno je prodavalo oružje i vojnu opremu Iraku, a Amerikanci su sa Sadamovim režimom sarađivali i na obavještajnom planu. Skandal "Irangate", kojim je otkriveno da su Sjedinjene Države potajno prodavale oružje Iranu pokušavajući isposlovati oslobađanje američkih talaca iz zatočeništva u Libanu, izazvao je nesuglasice između Washingtona i Bagdada.
U završnim fazama rata Iran i Irak su svoje vojne snage usmjerili na napade na naftne tankere u Perzijskom zalivu pokušavajući tako onemogućiti jedan drugog da ostvare prihod od izvoza nafte.
Američki, britanski i francuski ratni brodovi bili su upućeni u Zaliv, gdje je nekoliko kuvajtskih tankera plovilo pod američkom zastavom i vojnom pratnjom kako bi se spriječilo da ih Iran napadne.
Tokom "tankerskog rata" američki ratni brodovi su 1988. godine uništili više iranskih naftnih platformi i greškom, kako su tvrdile vlasti u Washingtonu, oborili iranski putnički avion sa 290 civila.
Mir i dug
[uredi | uredi izvor]Prekid vatre stupio je na snagu mjesec dana kasnije, 20. augusta 1988, a u to područje upućene su mirovne snage Ujedinjenih nacija.
Rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, a cijena osmogodišnjeg ratovanja u ljudskim žrtvama i posljedicama po ekonomiju je bila ogromna i za Irak i za Iran.
Procjenjuje se da je poginulo 400.000 ljudi, a da ih je ranjeno čak 750.000. Tijela poginulih su otkrivana sve do nedavno.
Ekonomska cijena rata je, prema nekima, za svaku zemlju iznosila više od 400 milijardi dolara. U taj iznos su uključeni troškovi razaranja te procjena o izgubljenom prihodu zbog otežane proizvodnje i izvoza nafte.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Federal Research Division. "Country Study: Iran". Library of Congress.
- ^ "Iran–Iraq War (1980–1988)". Globalsecurity.org (John Pike).
