Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov (Sušak, Rijeka, 17. novembar 1886 – Barcelona, 8. august 1910) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Pohađao sušačku, senjsku pa Donjogradsku zagrebačku gimnaziju, ali je bio iz njih istjeran. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo školovanje. Tri je mjeseca 1903. u zatvoru zbog učestvovanja u demonstracijama, a 1904. putuje s glumačkom družinom po Dalmaciji i Crnoj Gori. Od 1907. počinju njegova putovanja po Italiji, dok ljetne mjesece 1908-09. provodi kod brata Vladimira u Puntu na Krku. U proljeće 1910. kreće preko Italije u Španiju, gdje i umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni. Pseudonim Kamov nadjenuo je prema biblijskom Kamu.

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne kad dominira s jedne strane artistička linija, koja naglašava primat estetičkoga projekta, a s druge strane pristaše društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov ne pripada nijednoj grupaciji, nego stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje u Hrvatskoj. U kratkome vremenskom razdoblju od 1906. do 1910. piše poeziju, prozu, drame, feljtone, članke, kritiku i eseje. Za vrijeme života objavio je samo dvije zbirke pjesama, dvije drame i neke novele, dok je sabrana djela objavio Dragutin Tadijanović tek 1956-58.

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu. Takvim modelom on kuša detronizirati savremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi. U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene.

U dramama je Kamov progovorio u tradiciji radikalnoga evropskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

Roman Isušena kaljuža (pisan 1906-09) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i historijsko iskustvo bića i njegovih „raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i haotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta –iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Celine po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Evropi.

Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Djela

• Psovka (pjesme), Zagreb, 1907.
• Ištipana hartija (pjesme), Zagreb, 1907.
• Tragedija mozgova (drama), Zagreb, 1907.
• Na rođenoj grudi, Dramatizovana studija, Zagreb, 1907.
• Ćaskanja (Feljtoni, članci, novele), Uredio i predgovor napisao V. Ćerina, Knjižara Trbojević, Rijeka, 1914.
• Novele i eseji, Predgovor Vladimir Ćerina, Zagreb, 1938.
• Sabrana djela
  • Svezak prvi: PJESME, NOVELE I LAKRDIJE, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Otokar Keršovani, Rijeka, 1956.
  • Svezak drugi: ISUŠENA KALJUŽA, Priredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1957.
  • Svezak treći: DRAME, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1957.
  • Svezak četvrti: ČLANCI I FELJTONI, PISMA, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1958.

Vanjski linkovi

• Djela Arhivirano 26. 4. 2006. na Wayback Machine
• Isušena kaljuža
• Ištipana hartija
• Odabrane novele
• Postuma
• Psovka