Janko Polić Kamov

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov (Sušak, Rijeka, 17. novembar 1886Barcelona, 8. august 1910) bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Pohađao sušačku, senjsku pa Donjogradsku zagrebačku gimnaziju, ali je bio iz njih istjeran. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo školovanje. Tri je mjeseca 1903. u zatvoru zbog učestvovanja u demonstracijama, a 1904. putuje s glumačkom družinom po Dalmaciji i Crnoj Gori. Od 1907. počinju njegova putovanja po Italiji, dok ljetne mjesece 1908-09. provodi kod brata Vladimira u Puntu na Krku. U proljeće 1910. kreće preko Italije u Španiju, gdje i umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni. Pseudonim Kamov nadjenuo je prema biblijskom Kamu.

Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne kad dominira s jedne strane artistička linija, koja naglašava primat estetičkoga projekta, a s druge strane pristaše društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov ne pripada nijednoj grupaciji, nego stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje u Hrvatskoj. U kratkome vremenskom razdoblju od 1906. do 1910. piše poeziju, prozu, drame, feljtone, članke, kritiku i eseje. Za vrijeme života objavio je samo dvije zbirke pjesama, dvije drame i neke novele, dok je sabrana djela objavio Dragutin Tadijanović tek 1956-58.

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu. Takvim modelom on kuša detronizirati savremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi. U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uređenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene.

U dramama je Kamov progovorio u tradiciji radikalnoga evropskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

Roman Isušena kaljuža (pisan 1906-09) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i historijsko iskustvo bića i njegovih „raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i haotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta –iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Celine po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Evropi.

Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj oprjeci spram ustaljenih estetskih kanona. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Djela[uredi | uredi izvor]

  • Psovka (pjesme), Zagreb, 1907.
  • Ištipana hartija (pjesme), Zagreb, 1907.
  • Tragedija mozgova (drama), Zagreb, 1907.
  • Na rođenoj grudi, Dramatizovana studija, Zagreb, 1907.
  • Ćaskanja (Feljtoni, članci, novele), Uredio i predgovor napisao V. Ćerina, Knjižara Trbojević, Rijeka, 1914.
  • Novele i eseji, Predgovor Vladimir Ćerina, Zagreb, 1938.
  • Sabrana djela
    • Svezak prvi: PJESME, NOVELE I LAKRDIJE, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Otokar Keršovani, Rijeka, 1956.
    • Svezak drugi: ISUŠENA KALJUŽA, Priredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1957.
    • Svezak treći: DRAME, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1957.
    • Svezak četvrti: ČLANCI I FELJTONI, PISMA, Uredio i bilješke napisao Dragutin Tadijanović, Rijeka, 1958.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]