Josip Dujmović
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
 | Moguće je da članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku. |
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
 | Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi. |
Josip Dujmović | |
|---|---|
| Rođenje | 26. april 1955 Zenica, FNRJ |
Josip Dujmović je bosanskohercegovački novinar i muzički publicist. Rođen je 26. aprila 1955. godine u Zenici. Pohađao je gimnaziju u Zenici i 1974. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij književnosti (slavistika i sociologija). Za vrijeme studija počeo se baviti novinarstvom i tokom 1976. honorarno je radio u zagrebačkom "Večernjem listu", te u zeničkim lokalnim novinama "Naša riječ", da bi se u istim novinama profesionalno zaposlio 1977. godine i studij nastavio kao izvanredni student. Za novinske reportaže je u dvije godine uzastopno dobio godišnju zeničku novinarsku nagradu i potom počeo raditi na Radio Zenici, najprije kao urednik jutarnjeg programa, a potom kao urednik muzičko-revijalnog programa.
Na Radio Zenici Josip Dujmović je radio do 1990. godine. Uz redovne rock emisije (Nedjeljne vibracije, Top lista), realizirao je i nekoliko posebnih projekata: seriju od deset godišnjih 'rođendanskih' rock koncerata Radio Zenice na nogometnom stadionu (1980-89), na kojima su nastupili gotovo svi najznačajniji bendovi tog vremena (Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje, Vatreni poljubac, Leb i sol, Galija, Bajaga i Instruktori, Plavi orkestar, Dino Merlin, Valentino, Prljavo kazalište, Riblja čorba, Đavoli, Aerodrom, Film itd), zatim izbor 100 vječnih pjesama rocka (1981), vikend-live noćni program (1981-1983), te 59-satni radijski maraton, kada je 1982. godine bez prekida vodio emisiju od petka večeri do ponedjeljka ujutro. Sarađivao je u muzičkom časopisu Džuboks 1981. i 1982. godine, kao stalni član redakcije.
U sezoni 1987/88 u zeničkom Narodnom pozorištu izveden je mjuzikl "S okusom smoga" (režija: Zoran Ristović), za koji je Josip Dujmović napisao priču i stihove songova.
Godine 1990. napustio je Radio Zenicu i osnovao prvu privatnu filmsku kompaniju u Bosni i Hercegovini (Tropik), baveći se videotekarstvom, te video i filmskom distribucijom.
Od 1994. do 2000. godine živio je Zagrebu i vodio privatnu video distributersku kompaniju. Među ostalim izdanjima, ova je kompanija (Tropik film i video, kasnije Bonus film) realizirala prvu video kolekciju antologijskih hrvatskih igranih filmova i filmova iz susjednih zemalja.
Povratkom u Zenicu 2000. godine, prestao se baviti filmskom distribucijom i 2001. godine pokrenuo je Heineken Music Fest, demo-rock festival na kojem je godišnje nastupalo 40-tak demo grupa iz svih zemalja ex-Jugoslavije (nagrađene grupe: Southern Storm, Bilk, Flayer, Father, Beware).
Godine 2002. utemeljio je godišnju BH muzičku nagradu Davorin, koja je 2006. godine postala regionalna nagrada za najbolja muzička ostvarenja u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.
U prvom domaćem Music Talents reallity show programu Televizije OBN 2003. godine bio je predsjednik žirija.
Indexi - U inat godinama[uredi | uredi izvor]
Autor je romansirane biografije Indexi U inat godinama i istoimene fotomonografije, koja je u izdanju Quattro Media objavljena u septembru 2006. godine.
Uz promociju knjiga organizirao je koncert "Indexi i prijatelji", na kojem su 12. septembra 2006. u sarajevskoj Zetri nastupili članovi Indexa: Fadil Redžić, Ranko Rihtman, Miroslav Šaranović, Nenad Jurin, Kornelije Kovač, Vlado Pravdić, Peco Petej, Sinan Alimanović, Milić Vukašinović, Slobodan Misaljević, Ismet Nuno Arnautalić, Đorđe Uzelac, te kao gitaristi Vernes Ljuštaku i Zele Lipovača.
Pjesme Indexa iz svih razdoblja izvodili su: Zoran Predin (Lačni Franz), Bisera Veletanlić, Željko Bebek, Nermin Puškar, grupa MI 2, Igor Vukojević, Mladen Vojičić Tifa, Dado Topić, Aki Rahimovski, Hari Varešanović, Natali Dizdar, Massimo, Bubi, Boris Novković, Ivica Šarić, Maja Milinković i Halid Bešlić.
Za diskografsku kuću Croatia Records iduće godine priređuje i CD kompilaciju Indexi: U inat godinama, s kojom je, kao prvi državljanin BiH, nominiran za najprestižniju regionalnu diskografsku nagradu 'Porin' u kategoriji najboljih dokumentarističkih izdanja godine.
Zenica blues: od Perviza do Arene[uredi | uredi izvor]
U oktobru 2019. Josip Dujmović objavljuje fotomonografiju Zenica blues: od Perviza do Arene.
Iz predgovora:
Početkom 1964. u Zenici je otvoren Dom mladih, što se događa 5 godine prije slavnijeg sarajevskog Doma mladih uz Skenderiju, prostora koji će biti žarište BH rocka. U Zenici je to zgrada koju je gradu dala Željezara na korištenje, pa su uskoro u njoj vikendom počeli svirati prvi zenički rock and roll sastavi VIS 4D i VIS Giganti. Nova ključna godina je 1966., kada je zeničkim vokalno-instrumentalnim sastavima na raspolaganje dodijeljena zapuštena sala Kulturno-umjetničkog društva Ibrahim Perviz. Plesna dvorana je kolokvijalno nazvana Perviz i preživjela je još samo četiri godine te je uspomena na nju počela blijediti nakon što je srušena početkom ljeta 1970. godine, da bi na njenom mjestu 1972. niknuo stadion Bilino polje. No, valjda i zbog toga Perviz je postao mit. Simbol ranog zeničkog rock and rolla.
U narednih 50-ak godina Zenica je imala vlastite, lokalne heroje, muzičare što su činili inspiraciju svakoj novoj generaciji koja se željela muzički izraziti. Emil Jekauc, Naim Beganović, Boro Augustinović, braća Stevanović, Mirsad Giga Jelešković, Kemal Ključanin, Miladin Čukvas, Željko Stapić, Zoran Grgić Grga, Nisvet Abdulović, Saša Domuz, Jasmin Hrnjić, Tončo Ivešić, Nesib Bajramović, Mirsad Ljevaković tek neki su od inih koji od sredine 1960-ih i u ’70-ima stoje u prvim redovima pionira, koja otvara vrata novim generacijama (grupe Ze selekcija, Terapija, Bom, Gong, Ragbi, Taxi Band, King, Gas, Ćeif, Almanah, Đes'ba, Korak, Sahara, Skupljači snova, Model Ze, Past Ten, Rebus, Efekat, Rok osmijeh, Nemoguće vruće, Kitovi, Lude Krawe, Makazoruki...).
Ratne godine su posebna priča u kojoj posebno mjesto imaju prvi zenički hip hoperi, Gluho doba (preteča Dubioze kolektiv), Mučenička grupa, Nicaze Family i drugi, da bi poslije godina najvećih iskušenja počeli pristizati novi kreatori, od kantautora Zlatana Alispahića i grupa Ofinger, Gruver, Dubler, Adrenalin, VEK, Oštrice, BelCanto, Madafakas, Pakleni toranj, Balkaneros, Trojica, BruhUuhu...
Fotomonografija Zenica blues: od Perviza do Arene sa više od 400 izvornih fotografija i indeksom imena i pojmova, priča je o nezaboravljanju, o kulturi sjećanja, o emotivnom odavanju počasti onima koji nisu kalulirali ni sa čim, osim što su hjeli biti jednaki svakom od miliona muzičara diljem planete što su se prihvatili mikrofona, gitare, bubnja ili klavijatura.
Krici iz dubine (roman)[uredi | uredi izvor]
U proljeće 2021. godine Josip Dujmović objavljuje roman Krici iz dubine u izdanju Gradske biblioteke Zenica.
Iz recenzija:
U tekućoj bh. književnoj produkciji nisu baš česta pojava zanatski čisto i korektno sklopljeni i ispisani žanr-romani – bez obzira koji su motivsko-sadržajni krugovi njima obuhvaćeni; ako se uz to desi još i da je riječ o autorskom prvijencu – kao što je to slučaj s ovom prozom Josipa Dujmovića – onda svjedočimo književnom i kulturnom događaju: ovo je zasigurno roman koji će se čitati, o kom će se govoriti i pisati! “Krici iz dubine” su ponajprije psihološki triler, po osnovnom žanrovskom formatu, ali bi se ova knjiga svakako mogla nazvati i antiratnim romanom.
(Željko Grahovac)
Roman „Krici iz dubine“ je vrsta antiratnog pisma na strani demilitarizirajućeg pola i kompletna psihologizacija likova, koja je za autora od izuzetne važnosti, u cilju je da nam predstavi antiratni pogled na svijet i uzaludnost i besmisao ratovanja ma koji ciljevi i razlozi da su u pitanju. Autor se, ako bi se filmskim terminom mogla objasniti ova literatura, najviše koristi krupnim planom, tražeći užas više u nama samima nego u ratnim grozotama koje su ogoljene do same granice izdržljivosti. Radnja se ponekad tako brzo odvija da nam se čini kao da gledamo naizmjeničnu smjenu filmskih sekvenci, dok se odmah zatim usporava, čime se stvara sve veća napetost.
(Nermin Ormanović)