Klina

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Klina (grč. κλίνω – kline = nagnuti prema, sa gradijentom) ili ekoklina – u biologiji, osobito u ekologiji – opisuje ekoton u kojem serija populacija ispoljava kontinuirani ekološki ili genetički gradijent.[1] Termin je prvi upotrebio engleski evolucijski biolog Julian Huxley, 1938. Kline se sastoji od ekotipova – formi polimorfnih vrsta koje ispoljavaju postepenoe fenotipske i/ili genetičke razlika po geografskom području, što je obično posljedica heterogenosti okoliša.

Genetički, kline su rezultat promjena alelnih frekvencija nutar genskog fonda pripadajuće populacije ili taksona.[2][3][4][5]

Analiza gradijenta[uredi | uredi izvor]

Međusobno ukrštanje populacija,
predstavljeno crvenim blokovima
Galebovi roda Larus se prstenasto ukrštaju oko Arktika
1:. Larus argentatus argentatus ,
2: Larus fuscus ( sensu stricto ),
3: Larus fuscus heuglini ,
4: Larus argentatus birulai ,
5: Larus argentatus Vega ,
6: Larus argentatus smithsonianus ,
7: Larus argentatus argenteus

U ekologiji, prostorne kline su dovele do statističke analize gradijenta, gdje relativna učestalost i distribucija organizama slijedi sinusoidnu krivulju u prostoru. Iz ove krivulje se mogu izdvojiti populacije koje zauzimaju zone maksimalne i minimalne prisutnosti, u skladu sa svojim posebnim potrebama i tolerancijom koju nameće okolina. Tipska, dobro označena klina, međutim, ne podržava razgraničenje podvrsta, pa je u takvim slučajevima, po definiciji, nemoguće povući jasne linije razdvajanja između populacija.

U populacijskoj genetici, klina bi mogla uključiti spektar podvrsta, na osnovu frekvencije alela i haplotipova, koje se razlikuju duž većih prostora. Osim toga, u evoluciji, genetičke loze sortiranja u prostoru obično zaostaju za pojavom lokalno diferenciranih fenotipova.

Prstenaste (ring) vrste[uredi | uredi izvor]

Prstenaste vrste[6] ili ring vrste su posebni tipovi klinā, gdje je njihova geografska distribucija takva da se dva njena kraja međusobno prekrivaju, ali, iako su susjedne – rijetko hibridiziraju. To je posljedica kumulativnog efekta mnogih fenotipskih promjena duž kline. Na ostalim područjima preklpanja susjednih populacija duž kline, susjedne populacije se seukrštaju – svaka sa svojim geografski susjednim populacijama, kao i u standardnoj klini.[7][8][9][10][11][12]

U primjeru galebova Larus, okoliši populacija se cirkumpolarno preklapaju na krajevima svake od njih, što nameće problem šta ovdje čini vrstu: nigdje se duž kline ne može povući međupopulacijska granica, ali se krajnje ne mogu ukrštati. Međutim nedavna istraživanja su dala genetičke dokaze da je ovaj primjer daleko složeniji od pomenutih pretpostavki i da ovaj primjer vjerovatno ne predstavlja tipske prstenaste vrste.

Tipovi klina[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.merriam-webster.com/dictionary/cline Merriam-Webster "cline."
  2. ^ Mayr E. (1970): Populatiomns, species, and evolution – An abridgment of Animal species and evolution. The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachussets and London, England, ISBN 0-674-69013-3.
  3. ^ Odum E. P., Barrett G. W. (2005). Fundamentals of Ecology. Brooks Cole, ISBN 978-0-534-42066-6.
  4. ^ Mučibabić S. (1960): Osnovi ekologije. Univerzitetu Sarajevu, Sarajevo.
  5. ^ Škrijelj R., Đug S. (2009): Uvod u ekologiju životinja.Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Sarajevo, ISBN 978 9958-592-03-4.
  6. ^ Huggett R. J., 2nd ed. (2004): Fundamentals of biogeography p. 20
  7. ^ Mayr E. (1970): Populatiomns, species, and evolution – An abridgment of Animal species and evolution. The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachussets and London, England, ISBN 0-674-69013-3.
  8. ^ Odum E. P., Barrett G. W. (2005). Fundamentals of Ecology. Brooks Cole, ISBN 978-0-534-42066-6.
  9. ^ Mučibabić S. (1960): Osnovi ekologije. Univerzitetu Sarajevu, Sarajevo.
  10. ^ Odum E. P., Barrett G. W. (2005). Fundamentals of Ecology. Brooks Cole, ISBN 978-0-534-42066-6.
  11. ^ Mučibabić S. (1960): Osnovi ekologije. Univerzitetu Sarajevu, Sarajevo.
  12. ^ Škrijelj R., Đug S. (2009): Uvod u ekologiju životinja.Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Sarajevo, ISBN 978 9958-592-03-4.