Masakr u Erfurtu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Masakr u Erfurtu
GutenbergGymErfurt.JPG
Gimnazija "Gutenberg" nakon zatvaranja 2002.
Lokacija Erfurt, Njemačka
Datum petak, 26. april 2002.
10:58 — 11:17 (CEST)
Meta Gimnazija "Gutenberg"
Vrsta napada Masono ubistvo, masakr
Oružje/a
Mrtvih 17[1]
Ranjenih 1
Počinilac Robert Steinhäuser
Od ljeta 2005. u renoviranoj zgradi gimnazije opet se održava nastava

Masakr u Erfurtu (njem. Amoklauf von Erfurt - Ubilački pohod u Erfurtu) desio se 26. aprila 2002. u gimnaziji u Erfurtu. 19-godišnji učenik Robert Steinhäuser (Štajnhojzer) upucao je tom prilikom 12 nastavnika, jednu sekretaricu, 2 učenika i jednog policajca. Time je ukupno ubijeno 17 osoba, uključujući i Roberta, koji je nakon tog djela izvršio samoubistvo. Ovo je zvanično prvi ubilački pohod u njemačkim školama.[2][3]

Tok događaja[uredi | uredi izvor]

Masakr se desio na dan posljednjih pismenih ispita u okviru mature. Steinhäuser je, prema pretpostavkama, došao u školu oko 10:45, jasno prepoznatljiv, bez maske. Oružje i uniformu nosio je u sportskoj torbi, odnosno ruksaku. Ušao je u muški toalet u prizemlju, gdje se preobukao i tu je, prema rekonstrukciji događaja, navukao i crnu masku. U toaletu je ostavio svoju jaknu s novčanikom i ličnim dokumentima, sportsku torbu, ruksak, municiju i još neke predmete. Naoružan puškom i pištoljem, koje je prethodno napunio, krenuo je u pohod.

Napustivši toalet, uputio se direktno u školski sekretarijat. Prve njegove žrtve bile su zamjenica direktora i sekretarica. U susjednoj prostoriji bila je direktorica, ali on nije ulazio tamo. Vrata su bila zatvorena te ih je nakon buke nastale usljed pucnjave direktorica otvorila i, vidjevši žrtve, pozvala ambulantnu službu. U tom trenutku Steinhäuser je već išao dalje.

Nakon što je napustio sekretarijat Steinhäuser je krenuo stepenicama koje vode na 1. sprat. Tu je susreo jednog nastavnika, koga je na mjestu ubio, ispalivši mu više hitaca u leđa. Popevši se na prvi sprat, upucao je još jednog nastavnika, koji je upravo otključavao zbornicu. Nakon toga uputio se u učionicu 105, gdje je pred očima učenika ubio nastavnika. Nastavnik iz susjedne učionice, koji je došao vidjeti šta se desilo, također je ubijen s više hitaca.

Steinhäuser se uputio na 2. sprat. Prvobitno je zatekao praznu učionicu 206, nakon čega je ušao u učionicu 205, gdje je našao nekoliko učenika, na koje se nije obazirao. Došavši u hodnik u sjevernom krilu zgrade, susreo je jednu nastavnicu, koju je usmrtio s 5 hitaca. Otvorivši vrata učionice 211, zatekao je u njoj učenike, ali nastavnicu nije zapazio jer je bila mlada i nižeg rasta, pa je vjerovatno mislio da se radi o učenici.

Nakon toga je pošao stepenicama koje vode na 3. sprat, gdje je u sobi 307 ubio još jednu nastavnicu. Tu je prvi put promijenio šaržer. U hodniku je susreo jednu nastavnicu, koja je već bila uzbunjena zbog buke, ali se na nju nije obazirao. U učionici 304/310 upucao je referenticu i još jednu nastavnicu koja se nalazila u hodniku. Tu je prvi put bio jasno prepoznat od strane jedne učenice, iako je nosio masku. Na putu do stepenica koje su vodile u južno krilo ubio je još jednog nastavnika.

Steinhäuser se vratio opet na 2. sprat u južnom krilu. Situacija se ovdje već izmijenila jer su mnogi učenici bili uzbunjeni i većina ih se razbježala. Prvi put se susreće i sa zaključanim prostorijama i zabarakadiranim vratima. Uspio je ubiti još jednu nastavnicu, koja je pokušala pobjeći. Dotična nastavnica upravo je otvarala vrata i kad je pogođena, nije ih uspjela opet zatvoriti, Steinhäuser je prišao učiteljici i dokrajčio je. Ponovo je promijenio šaržer. Vratio se opet pred učionicu 208, u kojoj se nalazila nastavnica za koju je mislio da je učenica. Vrata su bila zaključana i pošto ih nije uspio provaliti, ispalio je 8 metaka u njih. Tom prilikom 2 učenika smrtno su stradala.

Vratio se na 1. sprat i, prolazeći pored toaleta, pucao u vrata. Tu se nalazio jedan učenik, koji je preživio, zahvaljujući tome što je metak pogodio njegovu školsku torbu.

Vrativši se u školsko dvorište, Steinhäuser je pucao u nastavnicu koja je upravo organizirala evakuaciju škole. Tu je posljednji put promijenio šaržer. U tom trenutku pristigao je i policijski auto. Steinhäuser je otvorio vatru. Policajci su uzvratili paljbu, ali niko nije pogođen. Nakon što je pobjegao u školsku zgradu Steinhäuser je pucao kroz prozor i ubio jednog policajca.

Pred učionicom 111 Steinhäuser je susreo nastavnika Rainera Heisea. Bio je već skinuo masku i nastavnik ga je odmah prepoznao. Nastavnik je bio svjestan događaja koji su se odigrali u školi. Bilo mu je i jasno da stoji pred ubicom. Heise se obratio Steinhäuseru riječima: "Sad me možeš upucati" (njem. Du kannst mich jetzt erschießen) gledavši ga pravo u oči. Steinhäuser je odgovorio: "G. Heise, za danas je dosta" (njem. Herr Heise, für heute reicht's). Heise je zatražio od Steinhäusera da popričaju u učionici 111, u kojoj se održavala nastava iz likovne kulture, a služila je i kao ostava za nastavni materijal. Nakon što je Steinhäuser zakoračio u prostoriju Heise ga je gurnuo unutra i zaključao vrata. Tu je, prema Heiseovoj izjavi, Steinhäuser hicem u glavu oduzeo sebi život. Pucanj je čuo policajac koji je već ušao u školu.

Sve u svemu, od prvog pucnja do Steinhäuserovog samoubistva čin je trajao oko 20 minuta. Sat i po kasnije specijalne jedinice policije (SEK) pronalaze Steinhäuserovo beživotno tijelo.[4]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Motiv[uredi | uredi izvor]

Steinhäuser je do početka oktobra 2001. posjećivao gimnaziju "Gutenberg". Krajem septembra 2001. izostajao je više dana na nastavi, a kao opravdanje je priložio ljekarsku potvrdu. Ubrzo je ustanovljeno da je potvrda falsificirana, nakon čega je Steinhäuser izbačen iz škole.

Za razliku od drugih njemačkih saveznih pokrajina, u gimnazijama u Tiringiji nije postojala mogućnost ispita ili automatskog priznavanja svjedočanstva nakon 10. razreda. Kao posljedica tog izuzetka od zakona, Steinhäuser nakon izbacivanja iz škole nije imao nikakve perspektive u traženja posla.

Ovo se navodi kao mogući motiv. Istražna komisija (njem. Untersuchungsausschusses) nazvala je izbacivanje iz škole neopravdanim, za koje se kasnije ispostavilo da je i pravno neodrživo.[5]

Oružje[uredi | uredi izvor]

Puška Mossberg 590 sa dužinom cijevi od 50,8 cm
Glock, 9 mm

Krajem 2000. Steinhäuser postaje član streljačkog udruženja (njem. Schützenverein), gdje je položio i ispit koji mu je dozvoljavao posjedovanje oružja. Imao je i dozvolu za nošenje oružja. Nekoliko mjeseci prije pohoda Steinhäuser je kupio oba oružja, kao i municiju sa dodatnom opremom.

Podaci uneseni u njegovu dozvolu za nošenje oružja, kao i cijeli proces u organima zaduženim za njeno izdavanje nisu bili u skladu s njemačkim zakonom. Steinhäuseru je vjerovatno bilo jasno da je dozvolu stekao na nezakonit način.

Kupovina oružja uslijedila je na osnovu posjedovanja dozvole i iz perspektive prodavača bila je legalna. Prodavač je, shodno zakonu, o kupovini obavijestio zadužene organe vlasti. Međutim, organi očito nisu primijetili da je dozvola stečena na nezakonit način. U slučaju da se to desilo, dozvola bi istog trenutka bila poništena.[6]

Steinhäuser je prilikom pohoda nosio oba oružja. Koristio je isključivo pištolj Glock 17. U tu svrhu nosio je nekoliko šaržera sa po 17, odnosno 31 metkom.[7] Drugo oružje, tzv. pumparica Mossberg 590, nosio je na leđima. Nije pucao iz nje jer je zbog prethodne pogrešne upotrebe zatvarač bio pokvaren.

Nepodudarnosti[uredi | uredi izvor]

Nakon događaja su u njemačkim medijima izbile kontroverzne diskusije oko izkaza nastavnika Heisea. Heise je dao djelomično protivrječnu izjavu povodom tih događaja. Kritičari su smatrali da se Heise pokušava predstaviti kao junak na račun mnogih žrtava. Učenici koji su podržavali nastavnika bili su izloženi velikim napadima okoline.

Nakon masakra proširila se glasina da je, pored Steinhäusera, postojao još jedan počinilac. Navodno, nije bilo moguće drukčije objasniti toliku preciznost Steinhäuserovih hitaca.

Zvanični izvještaj tzv. Gasserove komisije, objavljen 21. aprila 2004, u potpunosti je oslobobodio sumnje nastavnika Heisea. Postojanje još jednog počinioca ovim je izvještajem isključeno. Cijeli pohod bio je ispitan, ali postojanje drugih umiješanih osoba nije potvrđeno.

Reakcije[uredi | uredi izvor]

Ceremonija[uredi | uredi izvor]

Spomen-ploča s imenima žrtava

Tačno na isti sat, sedmicu kasnije, na Domplatz u Erfurtu održana je ceremonija za ubijene. Tadašnji predsjednik Njemačke Johannes Rau rekao je da žali i Steinhäusera jer šta god da je uradio, on ipak ostaje čovjek. Steinhäuserova rodbina također je prisustvovala, ali su bili smješteni u posebnoj zgradi, blizu trga, sklonjeni od javnosti. Ukupno je prisustvovalo oko 100.000 osoba.

Analiza na konferenciji predsjednika njemačkih saveznih država[uredi | uredi izvor]

Na konferenciji je nekoliko institucija dobilo zadatak da napravi studiju o prevenciji nasilja. Kao vodeći kadrovi bili su zaduženi: Rudolf Egg, Norbert Seitz i Manfred Günther). 20. septembra 2006. objavili su interni izvještaj. Uvid su imali samo predsjednici saveznih država.[8].DJi je napravio međubilansu prikupljajući izvještaje rada s mladim uzrastima, koji su i obrazloženi i u knjizi Strategien der Gewaltprävention im Kindes- und Jugendalter, objavljenoj 2007.[9].

Izmjena zakona za zaštitu omladine (Jugendschutzgesetz)[uredi | uredi izvor]

Masakr u Erfurtu izazvao je javne diskusije o omladini i nasilju, obrativši pažnju na računarske igre tipa FPS (pucačina iz prvog lica). Takve igre, navodno, imaju određen utjecaj posredstvom stalno prisutnog fiktivnog (nestvarnog) ubijanja. Prema izvještaju komisije za slučaj "Gimnazija Gutenberg", Steinhäuser je lično posjedovao filmove koje prikazuju nasilje kao Klub boraca, Predator ili Desperado, kao i igre Povratak u dvorac Wolfenstein i Hitman. Ova posljednja igra bila je pod indeksom na dan kad je počinjen masakr. To znači da u slobodnoj prodaji maloljetnici nisu u mogućnosti kupiti takve igre jer moraju pokazati ličnu kartu. Igra Counter-Strike, koja je također spominjana u ovom kontekstu, nije se nalazila u ličnom posjedu Steinhäusera. Uprkos svemu, uvedene su strožije mjere za iznajmljivnaje i prodaju ovakvih igara i filmova.

Izmjena zakona o posjedu oružja (Waffenschutzgesetz)[uredi | uredi izvor]

Izmjene zakona za zaštitu maloljetnika obuhvatile su i zakon o posjedu oružja. Iako su prije masakra postojale određene mjere a posjedovanje oružja je Steinhäuseru omogućeno isključivo zato što su organi vlasti napravili propust, iste mjere su postrožene. Starost za posjedovanje oružja velikog kalibra, s izuzetkom lovačke puške, podignuto je na 21 godinu. Sportski strijelci morali su se od sada, ukoliko su mlađi od 25, podvrgnuti medicinsko psihološkom ispitu (njem. Medizinisch-psychologische Untersuchung, MPU). Pumparice (pump gun) , ukoliko su imale pištoljsku dršku, potpuno se zabranjene. Postrožene su obaveze skladištenja oružja i municije.

Izmjena zakona o obrazovanju u Tiringiji[uredi | uredi izvor]

Zakon o obrazovanju u Tiringiji također je izmijenjen. Nakon 10. razreda diploma se automatski priznavala. Uz to su se učenici mogli dobrovoljno prijaviti za maturu već u 10. razredu. Budući da je Steinhäuser u trenutku izbacivanja iz škole već bio punoljetan, školski sekretarijat nije bio obavezan obavijestiti roditelje o tome. Prema tome, njegovi roditelji nisu ni bili svjesni da njihov sin prilikom napuštanja kuće uopće nije ni išao u školu.

Izmjena zakona o državnoj policiji[uredi | uredi izvor]

Uvedene su reforme policije u nekoliko saveznih pokrajina. Prije su policijske patrole u ovakvim slučajevima morale čekati na specijalce. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji patrole odsad smiju direktno stupiti u kontakt s otmičarima, odnosno ubicama.

Ruglo zbog odluke direktorice[uredi | uredi izvor]

Školska direktorica, koja je donijela odluku o izbacivanju Steinhäusera, našla se pod kritikom. Potvrđeno je da njena odluka o izbacivanju pretjerana jer je prekoračila svoje ovlasti, iako je mjera bila pedagoški opravdana.

Javna obrada događaja[uredi | uredi izvor]

Veoma kontroverzan je roman Für heute reicht’s (Dosta za danas) napisan od Ines Geipel.[10] U tom romanu Geipel kritikuje policiju prebacujući im greške tokom akcije u školi.

Osnovana je inicijativa "Krik za promjenu" (Schrei nach Veränderung), koja je imala 4.000 članova. Inicijativa je organizirala dotad najveću demonstraciju u glavnom gradu Tiringije. Dvije godine kasnije inicijativa je obustavljena.

Naučni projekt[uredi | uredi izvor]

Na Slobodnom univerzitetu u Berlinu 2013. godine počeo je interdisciplinarni projekt, koji finansira država, s ciljem da se okonča do 2016. Istraživači su naglasili da riječ "ubilački pohod" za ovaj masakr nije prikladna nego je ovo više "pucnjava u školi", pošto je škola igrala određenu ulogu.[11][12]

Posljedice za preživjele i društvo[uredi | uredi izvor]

Neposredno nakon događaja kod više od 700 učenika dijagnosticiran je posttraumatski stres. Oko 100 njih i godinu dana nakon ubilačkog pohoda bilo je pod ljekarskom brigom. 6 svjedoka nalaze se pod nadzorom psihologa i 10 godina nakon slučaja. Kod pojedinih učenika ustanovljena je "usporena amnezija i ekstremno izbjegavanje javnosti". Ukupni troškovi kreću se oko 5,6 miliona , od toga 2,2 miliona za naknade porodicama žrtvama.[13]

Razno[uredi | uredi izvor]

  • 5 jula 2005. pojavio se 36-godišnjak koji se izjašnjavao kao drugi počinilac. Putem pisma i e-maila preuzeo je krivicu. Osuđen je novčanom kaznom zbog davanja lažnih dokaza.
  • Njemački bend Die Toten Hosen iste večeri otkazao je koncert u Erfurtu. Svake godine na svojim koncertima podsjećaju na žrtve.
  • Povodom ove tragedije snimljeno je nekoliko pjesama: metal-bend Macbeth iz Erfurta snimio je pjesmu "April", bend Blutbahnen ima pjesmu "17 Kerzen am Dom". Dark metal bend iz Tiringije Eisregen snimio je pjesmu "Laughingstock".

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Eyewitness: Erfurt massacre, BBC News; pristupljeno: 26. 4. 2015.
  2. ^ Masakr u Nemačkoj, Novosti; učitano: 26. 4. 2014 (sr)
  3. ^ "Masakr u školi Njemačkoj", Slobodna Evropa; učitano: 26. 4.2014 (bs)
  4. ^ Službena stranica s informacijama o događaju; učitano: 26. 4. 2014 (de)
  5. ^ (Izvještaj komisije, str. 306, 307.
  6. ^ "Zeiten der Angst", Walter Kronenberger, dwj-Verlag; ISBN 3936632227
  7. ^ Zaključni izvještaj komisije za slučaj u gimnaziji "Gutenberg" (PDF); učitano 26. 4. 2014 (de)
  8. ^ Berichts-Titel: Unterrichtung über den Stand der Gewaltprävention in der BRD sowie über zentrale Handlungserfordernisse zu ihrer nachhaltigen Gestaltung
  9. ^ Strategije moguće prevencije nasilja kod djece i tinjdžera, sa dji.de učitano: 26. 4. 2014 (de)
  10. ^ Ines Geipel: Für heute reicht's, "Rowohlt", Berlin, 2004; ISBN 3-87134-479-6 (de)
  11. ^ Johanna Bruckner, Školski masakr poput terorističkih napada, Süddeutsche Zeitung; učitano: 26. 4. 2014 (de)
  12. ^ Stručnjaci analiziraju ubilački pohod, Mitteldeutsche Zeitung; učitano: 26. 4. 2014 (de)
  13. ^ Focus Nachrichtenmagazin, br. 15/12, 7. april 2012, str. 22: "Millionen für Amok-Opfer" ("Milioni za porodice žrtava")

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]