Priča o opatici (film)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Priča o opatici
Nun story.jpg
Plakat za film
Režiser Fred Zinnemann
Producent Henry Blanke
Scenarist(i) Robert Anderson
(prema istoimenom romanu
Kathryn Hulme)
Uloge Audrey Hepburn
Peter Finch
Edith Evans
Peggy Ashcroft
Muzika Franz Waxman
Kinematografija Franz Planer
Montaža Walter Thompson
Produkcija Warner Bros.
Distributer
  • Warner Bros. Izmijeni na Wikipodacima
Premijera
  • 1959. Izmijeni na Wikipodacima
Trajanje 149 min
Zemlja SAD
Jezik Engleski
Budžet 3,5 miliona dolara
Zarada 6,4 miliona dolara

Priča o opatici američka je filmska drama snimljena 1959. u režiji Freda Zinnemanna, zasnovana na istoimenom romanu Kathryn Hulme, kao i na iskustvima bivše časne sestre iz stvarnog života.[1] Glavne uloge tumače Audrey Hepburn, Peter Finch i Edith Evans. Film je bio nominiran za 8 Oscara ali nije osvojio nijedan. Za ulogu u ovom filmu Audrey Hepburn je dobila BAFTA-u za najbolju glumicu. [2] Ovo je priča od mladoj Gabrielle Van der Mal koja se pridružuje jednom samostanu u rodnoj Belgiji da bi postala časna sestra. Gotovo odmah nakon dolaska ona ima poteškoća sa prilagođavanjem na zatvoreni život, i njen zavjet siromaštva, čednosti i poslušnosti. Ona sumnja u svoje sposobnosti, čak i kad se konačno zavjetuje. Gabrielle, koja se sada zove sestra Luke, ističe se u studiranju medicine i sanja da ode u službu u Belgijski Kongo. [3]

Radnja[uredi | uredi izvor]

1920-ih, u Bruggeu, Briselu, Gabrielle Van der Mal se priprema da bude časna sestra. Ona ostavlja iza sebe sva zemaljska dobra, ali odlučuje da zadrži olovku koju joj je njen otac poklonio, inače poznati ljekar. Nakon opraštanja sa njenim sestrama i bratom, Gaby odlazi sa ocem do manastira. Dr Van der Mal sumnja da bi Gaby trebala da bude časna sestra, rekavši joj da je vidi kao čednu i skromnu, ali nikako kao poslušnu. Nakon podsjećanja da joj Red zabranjuje da izrazi svoju želju da ode u Kongo kao medicinska sestra, on joj govori da ne misli da nije uspjela ako joj samostanski život ne bude odgovarao. Osjećajući se sigurna u svoj poziv, Gaby mirno odbacuje njegove sumnje. U samostanu, njen otac ukazuje joj na časnu sestru koja se smatra "živim primjerom", jer ona oličava pravila Reda svojim uzornim ponašanjem. Nakon što je predao njene stvari Redu, dr Van der Mal kaže svojoj kćerki da bude sretna i odlazi. Gaby je razočarana kada je saznala da joj je zabranjeno da razgovara sa svojim mentorom, sestrom William, na više mjeseci. Slijedeći stroga pravila, moraju se prilagoditi na zvuk zvona što je znak za buđenje, molitvu, doručak, i tišinu, što označava sate kad je zabranjeno govoriti. Da bi izgradili svoje duhovne živote, kandidati ne mogu raditi ništa na svoju ruku i oštro su testirani u iskorjenjivanju svojih grešaka. Majka Emmanuel im govori da je život samo-žrtvovanja opatica protiv prirode. Na dan kada im se daju nova imena, od mlade žene se očekuje da izbriše sjećanja iz prošlosti, tako da je Gaby morala baciti olovku koju joj je poklonio otac. Od tada, ona je poznata kao sestra Luke. Nakon ceremonije, Gaby se zarumenila kad joj je bolnički pacijent rekao da je "prekrasna časna sestra", i na taj način počinila je grijeh ponosa. Razgovarajući o svojoj nelagodi sa jednom početnicom, ona razbija pravilo tišine.

Početnici su upoznati sa novim testovima i pokorom i, jednom sedmično, od njih se očekuje da se javno izjasne o svojim greškama, kao i onih drugih kojima su bili svjedoci. Iako pokušava da bude poslušna, Gaby često krši pravila i, čak i kada ona uspijeva slijediti pravila, misli da griješi što je ponosna na svoj uspjeh. Nakon što se zavjetovala, Gaby je poslana u školu tropske medicine u Antwerpenu. Pošto je već obučavao njen otac, Gaby radi dobro, ali izaziva ljubomoru starije časne sestre, koja izvještava majku Marcellu da je Gaby kriva zbog ponosa. Marcella predlaže Gaby da padne na ispitima kako bi dokazala svoju poniznost, ali unutrašnje previranje je sprečava u tome. Nakon toga, umjesto da pošalje Gaby u Kongo, Marcella je raspoređuje da radi u mentalnoj bolnici.

Tamo, jedan opasni šizofreni pacijent, pod nadimkom Arhanđel krišom ulazi u njenu sobu. Nakon što je Arhanđela napada, postiđena Gaby kori samu sebe zbog ponosnog uvjerenja da se može sama nositi sa situacijom i povjerava se glavnoj majci bolnice o svojoj unutrašnjoj borbi s poslušnošću. Časna sestra, vjerujući da je Marcella pogriješila što je tražila od Gaby da padne na ispitima, predlaže joj da malo poštedi sebe. Nakon tri godine, Gaby se konačno zavjetuje, dok njena porodica gleda ceremoniju. Iako je ona raspoređena u Kongo, Gaby je razočarana saznanjem da neće raditi s domorocima, nego u bolinici za "bijele" Evropljane pod nadzorom ekscentričnog dr Fortunatija, neženje i ateiste kojeg su ostale časne sestre opisale kao "genija i đavla".

Lukav i zahtjevan Fortunati je zadovoljan profesionalizmom Gaby, ali primjećuje njenu iscrpljujuću unutrašnju borbu. Gaby radi prekovremeno i uvodi korisne inovacije, ali biskup je optužuje da "uzdiže" samu sebe zbog svojih uspjeha koji privlače pažnju. Kada jedan svećenik doživljava nesreću sa mogućom amputacijom i nema doktora koji bi mu mogli pomoći, Gaby spašava svećenikovu nogu, i time zarađuje pohvale od Fortunatija, koji se potom šali da će morati da prizna svoj "grijeh ponosa." Kasnije, sa Fortunatijem, Gaby posjećuje koloniju gubavaca o kojoj se brine svećenik, koji se posvetio brizi o gubavima kao pokora za grijehe iz prošlosti i sada je i sam zaražen.

Nazad u bolnici, njene bolničke dužnosti su u sukobu sa njenim vjerskim obavezama. Iako njene obaveze prema religioznom životu treba da imaju prednost, Gaby ne može žrtvovati psihološke potrebe svojih pacijenata zarad Velike šutnje. Kao što se Fortunati pribojavao, njena napetost od unutarnje borbe u kombinaciji s dugim satima rada uzeli su svoj danak i ona obolijeva od tuberkuloze, bolesti zbog koje će ona morati da napusti Kongo. Nakon što je radio s mnogim medicinskim časnim sestrama, Fortunati kaže Gaby da je ona "svjetovna časna sestra", koja je dobra prema pacijentima, ali koja ne može da živi u skladu sa samostanskim očekivanjima. "To je tvoja bolest", kaže on, "tuberkuloza je samo nusprodukt." Nakon što ju je zajedljivo upozorio da ne dopusti da je grijeh ponosa ne natjera da prizna da je ispravno dijagnosticirala svoju bolest, on joj obećava da će izliječiti "nusprodukt" te objasniti glavnoj majci i to na način koji omogućava Gaby da ostane. On joj propisuje nekoliko mjeseci odmora u izolaciji, gdje se Gaby ugađalo s vinom i posebnom ishranom, gdje je imala majmuna kao kućnog ljubimca.

Dok se oporavlja, ona je u miru sa sobom i šali se sa kolegicom opaticom da ona možda nikada više neće prekršiti pravila. Ironično, časna sestra joj kaže da one govore tokom Velike šutnje. Nakon što se vratila na dužnost, jedan urođenik, pod utjecajem magija i nadri ljekarstva, ubija ljubaznu redovnicu koja se nadala da će uvjeriti nepokrštene domoroce da prisustvuju Badnjaku. Illunga, domorodac koji pomaže redovnicama, povjerava se Gaby da je začuđen što časne sestre nisu ljute. Nakon što Gaby objašnjava vjerovanje časnih sestara u oprost, Illunga i ostali dolaze na Badnjak. Kada je sestra bila potrebna da prati važnog duševnog bolesnika do Belgije, Gaby je jedina osoba sposobna za to. Ona se žarko nada da će joj biti dopušteno da se vrati, ali glavna majka odlučuje da je zadrži kao "dobar primjer" za druge časne sestre, dok ona obnavlja svoj duhovni život. Od njenog oca, koji i dalje brine i misli da njen život prolazi uzaludno, Gaby saznaje da su njen brat i dva zeta u vojsci. Nakon što Fortunati piše da je Gaby "prava časna sestra" glavna majka pita Gaby da li je ona bila zaljubljena u liječnika, ali Gaby to poriče. Iako se ona moli da zaboravi uspomene, Gaby se sjeća Fortunatijeve prognoze da će ona biti nezadovoljna u samostanu.

Izbijanje Drugog svjetskog rata onemogućava Gaby da se vrati u Kongo. Njemačko bombardiranje slijedi i okupacija Belgije, ali od časnih sestara se očekuje da osjećaju ljubav prema svom neprijatelju. U bolnici u kojoj je raspoređena, Gaby primjećuje da nova mlada medicinska sestra Lisa, pomaže pokret otpora. Nakon što se moli Bogu da oprosti njen neposluh, Gaby nudi svoju pomoć. Kad je saznala da je njen otac poginuo, Gaby se bori sa svojom savjesti, napokon priznajući da je "ispunjena mržnjom." Sa uvjerenjem da ona više ne bi trebala biti časna sestra, Gaby pita za dopuštenje da napusti samostan. Kad je odbijena, ona prijeti da će otići bez odobrenja. Lisa, naslućujući njenu odluku, daje joj kontakt za pokret otpora, tako da ona ima mjesto na kojem se mogu iskoristiti njene sposobnosti. Nakon što je uvjerila svoje nadređene da se pobrinu za papirologiju, Gaby je pozvana da potpiše dokumente i njene lične stvari joj se vraćaju, ali ona je odbila posljednji blagoslov od glavne majke. Sama, ona ulazi u sobu, gdje se presvlači u civilnu odjeću i skida vjenčani prsten koji simbolizira njen brak s Kristom. Nakon izlaska iz samostana, ona odlazi u drugačiji život.[4]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Ovo je bio jedan od omiljenih filmova Audrey Hepburn. Također je bio jedan od njenih finansijski najuspješnijih ostvarenja.
  • Članovi Rimskog opernog baleta bili su unajmljeni da igraju neke od časnih sestara, a složeni samostanski rituali su doslovno bili koreografisani za njih.
  • Audrey Hepburn je upoznala stvarni lik Marie-Louise Habets - inspiraciju za roman i film - dok se ona pripremala za ulogu. Njih dvoje su zapravo postali veliki prijatelji i Habets je kasnije vodila brigu o zdravlju Hepburnove nakon skoro fatalne nezgode kada je jahala konja snimajući scenu za film The Unforgiven (1960).
  • Fred Zinnemann se oštro protivio zahtjevu studija da bi trebalo biti muzike pri završnoj sceni filma. Zinnemann je smatrao da bi muzika umanjila dubinu i ljepotu Audrey Hepburn u ovoj ključnoj sceni. Jack L. Warner je mislio drugačije, ali je na kraju popustio. Scena je ostala jedna od najupečatljivijih i najpoznatijih iz ovog čuvenog filma, upravo zbog svoje suzdržanosti.
  • Jedna od priča koje prate ovaj film je priča da je Audrey Hepburn tražila bide da se obezbijedi za nju na lokaciji u Kongu. Hepburn je uvijek to negirala, pitajući se kako bi se takva ekstravagancia mogla priuštiti u Kongu.
  • Uloga sestre Luke je bila predložena za Ingrid Bergman, ali Bergman je sama rekla da je prestara za ulogu i umjesto toga predložila Audrey Hepburn.
  • Scene u kojima postoji vidljiva seksualna napetost između dr Fortunatija i sestre Luke nisu prisutne u romanu.
  • Nakon sticanja prava na roman autorice Kathryn Hulme koji je bio najprodavaniji roman u to vrijeme, Fred Zinnemann nije našao nikoga u Hollywoodu ko bi imao entuzijazma da ga pretvori u film, ocjenjujući ga kao da je bio lišen dešavanja. Sve se to promijenilo kada je Audrey Hepburn izrazila želju da preuzme vodeću ulogu. Odjednom, uslijedilo je natjecanje koje je osvojio Warner Brothers i označio ga ne samo kao jedan od najpriznatijih filmova godine, nego kao njihov najveći finansijski uspjeh za 1959.
  • Film je sniman na lokacijama u Rimu, Brugesu, Stanleyvilleu i stvarnoj koloniji gubavaca u Kongu.
  • Pravi svećenik je dobio ulogu da glumi kao kapelan otac Andre, ali je njegov glumački talent otišao daleko ispod očekivanog, tako da je Stephen Murray u kratkom roku dobio ulogu.

Kritike[uredi | uredi izvor]

Neki kritičari smatraju "Priču o opatici", koja se lahko ne uklapa u kategorizaciju u smislu žanra, da je remek-djelo Freda Zinnemanna. Film je nezaboravno otkrivanje rijetko viđenog svijeta iza zidova samostana. Audrey Hepburn portretira sestru Luke, časnu sestru čiji je životni put vodi ka mnogo-željenom poslu hirurške medicinske sestre u misionarskoj bolnici u Belgijskom Kongu. Nakon što se vraća u svoju rodnu Belgiju, započinje Drugi svjetski rat i ona nalazi da je njena posvećenost u razdoru između učešća u pokretu otpora i neutralnosti crkve. Prvi dio, snimljen u polu-dokumentarnom stilu, prikazuje kako jedna mlada žena postaje časna sestra, naročito razne faze kroz koje mora da prođe prije konačnog zavjeta. Kroz velečasnu majku (Edith Evans), film artikuliše filozofiju i duhovni napor u formiranju časne sestre, i efekat rigoroznog obrazovanja koji ostavlja na nju. Film je nježna elegija izblijedjeloj tradiciji života u evropskom samostanu i velika proslava prvenstva savjesti, dosljedne teme u Zinnemannovom opusu. Kao režiser, Zinnemann uspijeva u spajanju ideja filma sa jakim vizualnim slikama koje koriste zapanjujući kontrast boja. Mislilačka u tempu i raspoloženju, ova neuobičajena drama opisuje parabolu duhovne deflacije koja se završava sa nekom čudnom vrstom poraza. Na jednoj razini, ona gubi svoju dušu, a na drugoj, ona je vraća. U jednom od njenih najjačih, najtečnijih, i najblistavijih nastupa, Hepburn je bila savršena za tu ulogu, pokazujući emocije njenim izražajnim očima i rječitim pokretima. U njenom tumačenju, sestrino sazrijevanje je potpuno unutrašnje bez pomoći šminke, kostima, ili frizure. Kritičar Stanley Kauffmann je napisao: "Uloga Audrey Hepburn kao sestra Luke je bolja od njenih glumačkih sposobnosti, jer njena ličnost tako dobro odgovara ulozi. Nakon što je učinila sve što može učiniti sa svojim znanjem, njena ljepota govori za nju. Ljepota Hepburnove služi kao povećalo za unutrašnju patnju koju ona pokušava prenijeti." Što se tiče muškaraca, Peter Finch ostvaruje snažnu, napetu ulogu kao zgodni tropski liječnik čija stajališta uznemiruju sestru Luke i dovode je do toga da ona preispituje svoj način života, i Dean Jagger koji je na odgovarajući način nježan i odan kao otac opatice. U odličnim sporednim ulogama pojavljuju se Edith Evans, Patricia Collinge, Peggy Ashcroft, Mildred Dunnock, i Beatrice Straight, koje sve igraju sestre.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]