Renault FT-17

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Renault FT-17
FT 17.jpg
Svojstva
Posada 2
Dužina 5 m
Širina 1.74 m
Visina 2.14 m
Težina 6.5 tona
Oklop i naoružanje
Oklop 8-22 mm
Osnovno naoružanje top 37 mm
Pokretljivost
Pogon 4-cilindrični benzinski motor
39 KS
Brzina na cesti 8 km/h
Domet 40 km

Renault FT-17 je bio prvi francuski laki tenk iz Prvog svjetskog rata čijj se revolucionarni dizajn smatra osnovicom svih današnjih tenkova. FT-17 je bio prvi laki tenk sa naoružanjem u rotirajućoj kupoli dok je njegova koncepcija sa kupolom na gornjoj strani tijela tenka, motorom pozadi i vozačem naprijed postala standardna i koristi se i danas u proizvodnji modernih tenkova; koncepcija koja je toliko uobičajena da je savremenom posmatraču teško da uoči njenu nekada revolucionarnu prirodu.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Kada se govori o historiji nastanka tenka, onda se u pravilu započinje s britanskim tenkom Mother, poznatijim kao Mark I. Osnovna mu je namjena bila probijanje guste njemačke obrane na francuskom ratištu, koju su činili nepregledni rovovi. Njegovi projektanti i naručitelji zamislili su tenk kao kopneni ekvivalent mornaričkom razaraču, te su napravili vozilo dužine osam metara, širine 4,2 i visine 2,2 metra, a težine 28,4 tone. Tenk Mark I dobio je tijelo u obliku romboida, na koje su postavljene kupole s topovima kalibra 57 mm i/ili teškim mitraljezima kalibra 8 mm. Kako je uz njega trebala nastupati pješadija, projektanti se nisu previše zamarali maksimalnom brzinom, koja je bila skromnih 3,2 km/h. Iako je na osnovi Marka I razvijena cijela serija tenkova, današnji suvremeni tenkovi izgledaju bitno drukčije.

Prethodnik svih suvremenih tenkova i osnova koja će se koristit i u tenkovima u Drugom svjetskom ratu i poslije njega je francuski tenk Renault FT-17. Puni mu je naziv Automitrailleuse - chenilles Renault FT modele 1917. Kao i velik broj drugih revolucionarnih ili barem naprednih oružja, ni FT-17 nije nastao kao smišljeni rad vojnih stručnjaka već kao plod entuzijazma dvojice ljudi. Jedan je bio francuski general Jean-Baptiste Estienne koji je duže vrijeme predlagao razvoj malog i lakog (te zato i jeftinog) oklopnog vozila na gusjenicama napredne konstrukcije, ali koji nije nalazio odgovarajuću potporu u francuskom vojnom vrhu. Naposljetku se general Estienne u julu 1916. izravno obratio francuskom industrijalcu Louisu Renaultu da mu pomogne izgraditi prvi prototip vozila. Iako se dotad Renault nije bavio proizvodnjom takve vrste vozila (što nije ni čudno jer je prvi britanski te ujedno svjetski tenk dovršen u decembru 1915.), odmah je prihvatio Estienneov prijedlog da francuskoj vojsci da revolucionarno novo oružje. Za razradu Estiennove koncepcije, Renault je odabrao jednog od svojih najtalentiranijih inženjera Rodolphea Ernst-Metzmaiera, koji je zapravo napravio FT-17. Uz takvu podršku prvi je drveni model u prirodnoj veličini prvog lakog tenka dovršen već u oktobru 1916. Ni Estienne ni Renault nisu znali da im predstoji teška "bitka" s francuskim vojnim vrhom da njihovo borbeno vozilo bude prihvaćeno.

Renault FT-17 tenk tijekom I. svjetskog rata na ratištu u Francuskoj

Ni lična uvjeravanja generala Estiennea nisu uspjela omekšati otpor generala Mourreta, tadašnjeg načelnika sektora za motorna vozila francuske vojske. Na kraju se general Estienne morao obratiti zapovjedniku francuske vojske generalu Josephu Joffreu, koji je znao za britanske napore u razvoju tenkova i želio da i Francuska pokrene slične programe. General Joffre se obratio podsekretaru za rat Albertu Thomasu, kako bi se odobrila sredstva za izradu samo jednog prototipa. Louis Renault nije bio poznat po strpljivosti i sklonosti da se nateže s francuskom administracijom, te je na svoju ruku (i svojim novcem) i prije službenog odobrenja krenuo u izradu prvog prototipa odmah nakon dovršetka drvenog modela. Prvi je prototip nazvan Char Mitrailleur i vojnom je vrhu prikazan u januaru 1917. Do februara iste godine testiran je u tvornici u Billancourtu. Nakon toga je prebačen u Centre Artillerie Speciale u Champlieuu, gdje je testiran sve do kraja aprila 1917.

Taman kad su riješeni problemi s administracijom, javili su se novi. Naime, 15. septembra 1916. britanska je vojska prvi put u bici na Somi upotrijebila tenkove. Iako su pomaknuli crtu bojišta za samo tri kilometra, uporaba novog oružja ostavila je snažan dojam na francusku javnost, koja je odmah počela intenzivno zahtijevati da i francuska vojska dobije svoje tenkove. Zbog toga je umalo došlo do potpunog otkazivanja programa lakog tenka, kako bi se što prije razvio superteški tenk Char 2C. Program razvoja Char Mitrailleura preživio je isključivo zbog zalaganja generala Estiennea i potpore generala Joffrea. Ipak, do samog kraja I. svjetskog rata, razvoj i proizvodnja Renaultovog lakog tenka stalno su bili pod pritiskom većeg Chara 2C, ponajviše zato što su javnost i dio vojnog vrha upravo u njemu vidjeli "odlučujuće oružje". Spletom okolnosti (prije svega političkih igara), razvoj Chara 2C nije dovršen sve do 1920., dvije godine nakon okončanja I. svjetskog rata.

Zanimljivo je da je Renault prve narudžbe za svoj novi proizvod dobio već u decembru 1916.. Tada je Comite Consultatif de l'Artillerie Speciale naručio 100 lakih tenkova. S obzirom na ratno vrijeme, to je bila vrlo mala narudžba, ali ipak dovoljna da se pokrenu pripreme za organiziranje serijske proizvodnje. Već u februaru 1917. narudžba je povećana na 150 FT-17. U aprilu iste godine Renault je već imao narudžbu za 1000, a u junu za 3500 tenkova. Do oktobra 1918. ukupne narudžbe za sve modele Renaultovih tenkova dostigle su rekordnu cifru od 7820. Naravno da je odmah nakon okončanja rata najveći dio ovih narudžbi povučen, tako da je Renault na kraju isporučio 3177 tenkova serije FT (od ukupno 3530 tenkova, koliko ih je francuska vojska imala 11. novembra 1918.).

Razvoj FT-17 tekao je sporo, jer su se projektanti suočavali s potpuno novim izazovima, posebno s problemom hlađenja motora. Osim toga, ni francuska industrija nije imala dovoljno kapaciteta da zadovolji toliku potražnju. Najveći su problem bile čelične ploče za izradu tijela tenka, koje su se morale uvoziti iz Engleske. Nakon rata je objavljeno da je kompanija Renault morala 40 posto isporuka vratiti jer isporučene ploče nisu odgovarale specifikacijama. Osim toga, "na tržištu" nije bilo ni topova Puteaux (kalibra 37 mm), odgovarajućih motora, a sve više je nedostajalo i stručne radne snage. Zbog toga su "sitni" problemi, kao stalno pucanje remena za pokretanje ventilatora sistema za hlađenje ili loših filtera za ulje, bili zanemarivani sve do okončanja rata. Kad su prvi FT-17 počeli stizati u jedinice, otkriveno je da u jedinicama nema dovoljno stručnih ljudi za popunjavanje posada, a broj mehaničara mogao se doslovno nabrojati na prste obje ruke. Tu je bio i hronični problem pričuvnih dijelova. Zbog toga je broj tenkova izbačenih iz borbe zbog kvarova bio znatno veći od broja uništenih protivničkim djelovanjem. U takvim uvjetima, kompanija Renault je tijekom 1917. uspjela isporučiti samo 84 FT-17, a do kraja I. svjetskog rata francuska vojska je dobila čak 2697 tih lakih tenkova. Tajna je bila u podjeli proizvodnje između više kompanija. Uz Renault (koji je sveukupno proizveo 1850 FT-17), u završno sastavljanje su se uključile firme Berliet (800), SOMUA (600) i Delaunay-Belleville (280). Nakon I. svjetskog rata Renault je proizveo još 570 FT-17, od kojih je velika većina završila u stranim vojskama.[1]

Opis tenka[uredi | uredi izvor]

Renault FT-17 tenk u Bovington Tank Museum

"Tajna" FT-17 je u njegovoj kupoli, koja se mogla okretati (djelovati) u svih 360 stepeni. Iako se to danas smatra razumljivim samo po sebi, 1915. i 1916. baš i nije bilo tako, što dokazuju svi britanski tenkovi iz tog vremena. FT-17 je donio i revolucionarno novu koncepciju razmještaja unutar tijela, kakva se i danas koristi. Tako je prednji dio rezerviran za vozača, a centralni za postavljanje kupole s naoružanjem. Stražnji dio vozila namijenjen je smještaju motora i sistema za prijenos snage. Osim na izraelskim tenkovima Merkava (koji imaju motor s prednje strane), takav se raspored i danas koristi na svim tenkovima.

Za još jedno napredno rješenje zaslužan je Ernst-Metzmaier. Za razliku od ranih britanskih i francuskih tenkova koji su, po ugledu na brodove, koristili šasiju kao noseći element (i time nepotrebno povećavali masu i veličinu), Ernst-Metzmaier je zaključio da je samo tijelo napravljeno od čeličnih ploča debljine 16 mm dovoljno čvrsto da nosi sve ostale sisteme. Za kupolu je, znajući da će upravo ona privući većinu neprijateljske paljbe, odabrao čelične ploče debljine 22 mm.

Ernst-Metzmaier je također zaključio da golema gusjenica, koja se kreće oko tijela vozila, ne pridonosi bitnije pokretljivosti vozila te je gusjenice smjestio bočno od vozila, na posebne hodne uređaje, čiji su glavni dio bili osloni kotači. Kako bi povećao pokretljivost preko okomitih zapreka, na prednji dio vozila je postavio veliki ljenivac, koji je u tim slučajevima korišten kao veliki osloni kotač. Na stražnjem dijelu tijela FT-17 je dobio "rep" - rampu koja je trebala spriječiti prevrtanje tijekom prelaska preko okomitih zapreka. Osim što je bitno smanjio veličinu i masu tenka, Ernst-Metzmaier je tim rješenjima povećao i njegovu pokretljivost.

Presjek FT-17 tenka

Na taj je način dobiven tenk ukupne mase oko 6,5 tona (ovisno o verziji), čiji je nivo oklopne zaštite bio barem jednak kao i na tadašnjim britanskim tenkovima. Pokretljivost bi bila i veća da je Ernst-Metzmaier na raspolaganju imao snažnije motore. Ovako je u FT-17 morao ugraditi benzinski motor Renault 4.48 snage 35 KS pri 1500 okretaja u minuti, što je značilo da je jednu tonu moralo pokretati samo šest konjskih snaga. Usprkos tome, FT-17 je na dobroj cesti mogao postići maksimalnu brzinu od 10 km/h. Brzina izvan ceste bila je 7,5 km/h. Osim male snage, motor je bio i "vrlo žedan" te je ugrađeni spremnik osiguravao autonomiju od samo 35 km (neki izvori navode podatak od 65 km). Dužina FT-17 je bila 4,1 metar (s "repom" 4,95 m), širina samo 1,47 m, a visina 2,14 m. Kombinacija male mase i veličine omogućavala je da se tenkovi FT-17 jednostavno transportiraju na kamionima i/ili njihovim prikolicama.

Još jedna velika prednost FT-17 nad drugim britanskim i francuskim tenkovima bila je i posada od samo dva člana (komandir/nišandžija i vozač). Vozač je u tenk ulazio kroz dvostruka vrata na prednjem dijelu. Iako je ista vrata mogao koristiti i komandir, on je dobio još dvije mogućnosti. Prva je bila ulazak kroz otvor na vrhu kupole, a druga kroz vrata na njezinu stražnjem dijelu. Ova vrata na kupoli postavljena su zapravo kao izlaz u nuždi.

Borbena upotreba[uredi | uredi izvor]

FT -17 je masovno korišten od strane Francuza i Amerikanaca (kojima je isporučeno 514 tenkova ovog tipa) u završnoj fazi rata, poslije 31. maja 1918 . godine. Tenk je bio jeftin i prilagođen masovnoj proizvodnji. Zapravo, masovna proizvodnja tenkova je predstavljala posebnu vrstu oružja: planirano je proizvesti 12,26 hiljada komada (4.440 u SAD) prije kraja 1919 . godine. Planirani porast proizvodnje tenkova bio je jedan od osnovnih razloga zašto se njemačka vrhovna komanda odlučila staviti sve na kocku i da pokrene veliku ofenzivu u proljeće 1918. godine koja je do te mjere oslabila njemačku vojsku da se krajem te iste godine naprosto raspala.

Izvor[uredi | uredi izvor]

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.