Idi na sadržaj

Sarajevski proces

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Sarajevski proces ili suđenje muslimanskim intelektualcima je bio sudski proces u SFRJ koje je pokrenut 1983. Grupa intelektualaca je optužena za zločinačko udruživanje, neprijateljsko djelovanje i kontrarevoluciju po članu 114. i 136. Krivičnog zakona SFRJ.[1] Kasnije će većina optuženih igrati značajnu ulogu u osnivanju stranke SDA te osamostaljenje Bosne i Hercegovine. Danas se, pretežno u bošnjačkim intelektualnim krugovima,[nedostaje referenca] ovaj proces gleda kao komunistička represija protiv slobode izražavanja.

Sud

[uredi | uredi izvor]

Advokati[2]

[uredi | uredi izvor]

Optuženi

[uredi | uredi izvor]

Uvod

[uredi | uredi izvor]

Hapšenje

[uredi | uredi izvor]
Alija Izetbegović

Hapšenje Izetbegovića i ostalih nosilo je naziv operacija "Trebević" koju je sprovodila Služba državne bezbjednosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SDB SRBiH). Operacija je realizovana 23. marta 1983.[3] Alija Izetbegović će u razgovoru s isljednikom SDB-a Alibabićem rekao da nema političke ambicije. Istakao je da smatra SK BIH kao najzaslužniji za opstanak Jugoslavije.[4] Kasnije za vrijeme rata, Izetbegović je kazao Alibabiću da je promijenio mišljenje nakon govora Miloševića 1989.[5] na Gazimestanu.[6]

Proces

[uredi | uredi izvor]

Temelj optužnice je činila Islamska deklaracija koju je Izetbegović napisao 70-tih. Deklaracija se nije odnosila na Jugoslaviju pa nije bilo moguće time dokazati kontrarevoluciju. Kreće se s saslušavanjem svjedoka gdje SDB uzima izjave pod prisilom. Saslušani svjedoci su kasnije davali drugu verziju izjave pred sudom, gdje je uvažena samo prva.[7] Saslušano je 59 svjedoka po prijedlogu tužilaštva a 3 po prijedlogu odbrane. Neka svjedočanja su odbačena od strane suda, neki iskazi odnosno pripremljene izjave mijenjani su više puta. Mustafa Spahić je 15. marta 1983. na sjednici Vrhovnog suda dao izjavu da je njegov iskaz iznuđen pod prijetnjom da će i sam u zatvor ako ne bude svjedočio protiv trojice prvooptuženih. Izetbegović je insistirao da suđenje bude javno žaleći se da samo odabrani mediji imaju pristup sudnici. Iz Beograda je stigla peticija gdje se tražilo oslobađanje prvooptuženih.[8] Radilo se o akademicima Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) gdje se tražilo pomilovanje osuđenih.[9]

Peticija

[uredi | uredi izvor]

Budući da je među potpisnicima peticije, koju je organizovao Vojislav Šešelj[10], bio Dobrica Ćosić ovo će se kasnije koristiti kod raznih špekulacija i tumačenja. Sefer Halilović je u serijalu FTV "Generali" 2006. tvrdio da se još tada razgovaralo o podjeli Bosne i Hercegvoine.[11] Munir Alibabić, SDB-ovac koji je isljeđivao Izetbegovića, u svojoj knjizi "Rat za BiH između SDB BiH i KOS-a JNA" navodi da je značajna činjenica da je Ćosić organizovao štampanje Islamske deklaracije i potpisivanje peticije. Muhamed Borogovac tvrdi da je Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) stajala iza Izetbegovića jer je svako cijepanje SR Bosne i Hercegovine po etničkim linijama bilo u najboljem velikosrpskom interesu. "Postalo je jasno i zašto je Pozderac sudio, a Šešelj podržavao Izetbegovića. Razbijanje Bosne i Hercegovine radi navodnog formiranja male "muslimanske" državice je u najboljem velikosrpskom interesu". Borogovac smatra da je Sarajevski proces učinio Pozderce politički veoma ranjivim među muslimanima. To se odrazilo za vrijeme afere Agrokomerc kada je smijenjena Pozderčeva politička garnitura koja se borila za ravnopravnost SR BiH u jugoslovenskoj federaciji. Stav Hamdije Pozderca, koji je insistirao na sudskom postupku, smatra okrenuo je Muslimane protiv Sarajeva.[12] Prvostepena presuda je izrekla ukupno 90 godina kazne, Izetbegovićev biograf Zehrudin Isaković tvrdi da nije razjašnjeno je li peticija doista imala utjecaja.[8]

Presuda[1]

[uredi | uredi izvor]

Kasnije će kazne biti smanjene i dolazi do masovnog otpuštanja zatvorenika 1988. koji su predstavljani kao žrtve komunističkog režima. Svi optuženi su, tvrdi Alibabić, naveli da nemaju političkih ambicija.[13]

Tumačenja

[uredi | uredi izvor]

Muhamed Borogovac, bivši predsjednik Bosanskog kongresa smatra da je rukovodstvo SR BiH na čelu s Hamdijom Pozdercem insistiralo na sudskom postupku jer je djelovanje Izetbegovićeve grupe štetilo borbi SR BiH za većim pravima SR BiH u jugoslovenskoj federaciji.[14] Alibabić navodi da je odbranu Izetbegovića u sarajevskom procesu organizovao Dobrica Ćosić koji je ovaj slučaj nazvao "paljevina Reichstaga" kao dar od Boga jer se ništa bolje nije moglo desiti".[15] Uz to je masovno štampanje Islamske deklaracije organizovao upravo Ćosić.[16] Nihad Filipović je zamjetio da se dolaskom SDA na vlast Izetbegović nikom nije svetio, ni svom isljedniku Alibabiću ni tužiteljici Rešidović.[17] Štaviše Alibabić je kasnije obavljao visoke funkcije[18].

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Alibabić, Munir (2014). Tajni rat za Bosnu i Hercegovinu između SDB BiH i KOS-a JNA. Sarajevo: samizdat. ISBN 978-9958-0321-0-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Isaković, Zehrudin (2005). Biografija. Sarajevo: Muzej Alija Izetbegović. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Borogovac, Muhamed (1995). Rat u Bosni i Hercegovini. Zadar: Narodni list d.d. ISBN 953-96380-9-7. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
  • Mahić, Derviš (2003). Kojim putem ide Bosna. Oslo: Univerzitet Oslo.CS1 održavanje: ref=harv (link)

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b "PRESUDA KOJOM SE OSUĐUJU ALIJA IZETBEGOVIĆ I NJEGOVI PRIJATELJI IZ MLADOMUSLIMNSKOG KRUGA". Bosnjaci.net. 24. 9. 2009. Pristupljeno 8. 4. 2017.
  2. ^ Latić, Nedžad (24. 9. 1999). "KONDICIONI SUDIJA I LIJEPA HERCEGOVKA". Arhiva BH Dani broj 121. BH Dani. Arhivirano s originala 22. 5. 2013. Pristupljeno 24. 7. 2019.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  3. ^ (Alibabić i str. 61)
  4. ^ (Alibabić i str. 90)
  5. ^ Govor Miloševića na Gazimestanu 1989., konkretan dio: "Nalazimo se i danas pred bitkama i predbitkama, koje ne moraju biti oružane mada ni takve nisu isključene", se kasnije tumači kao najava oružanog sukoba na teritoriji SFRJ. Drugi izvori navode da se radi o izazovima Markovićevih reformi
  6. ^ (Alibabić i str. 91)
  7. ^ (Isaković i str. 22)
  8. ^ a b (Isaković i str. 23)
  9. ^ (Borogovac i str. 17)
  10. ^ (Mahić i str. 9)
  11. ^ Omeragić, Šukrija (2006). "Sefer Halilović". Generali (5.). Federalna televizija.
  12. ^ (Borogovac i str. 25)
  13. ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (6. 11. 2009). "Muslimanski intelektualci u stranci (1)". samizdat. Arhivirano s originala, 9. 1. 2020. Pristupljeno 8. 4. 2017.
  14. ^ (Borogovac i str. 24-29)
  15. ^ (Alibabić i str. 62-63)
  16. ^ (Alibabić i str. 68)
  17. ^ Filipović, Nihad (8. 4. 2016). "ALIJA IZETBEGOVIĆ – ELEMENTI PORTRETA TOLERANTNOG TOTALITARCA (10)". Solonovpolis. Marjan Hajnal. Pristupljeno 8. 4. 2017.
  18. ^ Delalić, Medina; Šačić, Suzana (20. 11. 2009). "Prvi prijeratni demokratski izbori". Feljton Balkan bluz. samizdat. e-novine.com. Arhivirano s originala, 2. 7. 2015. Pristupljeno 11. 4. 2017.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Sarajevski_proces&oldid=3629945"