Stipe Božić
Stipe Božić jedan je od najuspješnijih hrvatskih i svjetskih alpinista.
Osim alpinizmom, bavio se još ronjenjem, speleologijom i skijanjem. Kao putopisac, autor je mnogobrojnih knjiga, novinskih članaka, feljtona, novela i kalendara. Radio je kao fotograf, slobodni snimatelj i novinar za medije i bio je montažer na HRT-u. Bio je član Hrvatske gorske službe spašavanja i punih 15 godina vođa splitske stanice HGSS-a.
Privatni život[uredi | uredi izvor]
Rođen je 2. januara 1951. u malom mjestu Zavojane kod Vrgorca. Za vrijeme srednjoškolskih dana se preselio u Split, gdje mu je otac radio kao vozač. Pohađao je Srednju elektrotehničku školu, a 1968. završio je alpinističku školu u splitskom Planinarskom društvu "Mosor". Nakon završetka srednje škole zaposlio se na prekookeanskim brodovima i, kada je zaradio nešto novca, počeo se baviti alpinizmom.
Za vrijeme služenja vojnog roka 1971. upoznao je Vikija Grošelja, budućeg velikog slovenskog alpinista i kasnijeg partnera u mnogim himalajskim usponima.
Iz prvog braka sa suprugom Smiljanom imao je sina Joška, koji je kasnije s ocem sudjelovao u akcijama HGSS-a. Poginuo je 2007. sa svojom suprugom Anom vozeći motocikl na cesti kod Drvenika. U drugom braku sa suprugom Verom ima dvije kćeri, Maju i Ivu.
Alpinizam[uredi | uredi izvor]
Prva ekspedicija u kojoj je sudjelovao bila je 1975. na Hindukuš, kada se popeo na najviši vrh Afganistana. O toj ekspediciji snimio je prvi dokumentarac Hindukush '75.
U alpinističkoj karijeri popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, o čemu je snimio dokumentarni serijal Sedam vrhova, i na tri najviša vrha svijeta.
Mount Everest[uredi | uredi izvor]
Na Mount Everest popeo se dva puta.[1] Prvi uspon obavio je 15. 5. 1979. kao član Sedme jugoslavenske ekspedicije na Mount Everest pod vodstvom Toneta Škarje, priznatog slovenskog alpinista. U ekspediciji su učestvovali i Božić te Branimir Mesarić, kao predstavnici Planinarskog saveza Hrvatske.[2]
Cilj ekspedicije, osim prvog jugoslavenskog uspona na najviši vrh svijeta, bio je ispenjati i novi smjer po zapadnom grebenu. U tome je ekspedicija i uspjela 13. maja 1979. usponom slovenskih alpinista Andreja Štremfelja i Jerneja Zaplotnika. Božić je bio partner u navezi Stanetu Belaku-Šraufu i, zajedno s Ang Phuom, činili su drugi navez, koji se 15. maja uspio popeti na vrh. Ang Phu, vodič Šerpa, sutradan je poginuo prilikom silaska. Ekspedicija na Mount Everest i uspješan uspon novim smjerom uvrstili su dotad malo poznatog Božića u red vodećih jugoslavenskih i svjetskih alpinista. Kamerom je snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh, pa je ova ekspedicija uveliko odredila njegov daljnji životni put.
Drugi uspon imao je 1989. Grošelj i Božić priključili su se makedonskoj ekspediciji koja je pokušavala prvi uspon na Mount Everest. Njih dvojica prvenstveno su imala cilj popeti se na Lhotse, u čemu je Grošelj uspio 30. aprila. Božić je morao odustati na 8.200 m zbog ozeblina. Samo desetak dana poslije, uz Makedonca Dimitra Ilijevskog, uspio se popeti i na Everest, po normalnom smjeru. Na silasku je Ilijevski zalutao i smrznuo se na planini. Bio je to drugi Božićev uspon na najviši vrh svijeta i po drugom smjeru, po čemu je prvi Evropljanin, nakon Reinholda Messnera, kome je to uspjelo.
Treći put bio je 1996. sa slovenskom skijaškom ekspedicijom sa sjeverne strane. Dosegao je 7.000 metara i snimao Davu Karničara, koji se pripremao skijama spustiti s vrha Everesta, ali je vrijeme bilo vrlo loše.[3]
Sedam vrhova[uredi | uredi izvor]
Također se popeo na najviše vrhove svih kontinenata:[4]
- Mount Everest (Azija), 1979. i 1989.
- Aconcagua (Južna Amerika), 1996.
- Mount McKinley (Sjeverna Amerika), 1996.
- Kilimanjaro (Afrika), 1996.
- Mount Vinson (Antarktik), 1997.
- Mont Blanc (Evropa), 1974.
- Mount Kosciusko (Australija) 1996.
Putopisac[uredi | uredi izvor]
Krajem devedesetih godina 20. stoljeća često je pratio tada jednog od vodećih svjetskih solo penjača, Slovenca Tomaža Humara. Prilikom solo uspona uz južnu stijenu Dhaulagirija 1999. snimio je film Dhaulagiri express, koji je kasnije nagrađivan. Humara je snimao i na El Capitanu (smjer Reticent Wall), a pratio ga je i na Nanga Parbatu 2005, kada je Humarov neuspješni uspon završio jedinstvenim i spektakularnim helikopterskim spašavanjem.
Priznanja[uredi | uredi izvor]
Na filmskom festivalu u Trentu 1999. njegov film Reticent Wall osvojio je nagradu Srebrni encijan za najbolji sportski dokumentarni film, a istoimeni film na Međunarodnom festivalu u Kathmanduu osvojio je nagradu publike. Za film Dhaulagiri Express nagrađen je Zlatnom kamerom za najbolji film u Grazu i Grand Prixom u Popradu.
Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo mu je Nagradu "Marko Polo" 2010.
Nagradu "Kiklop" osvojio je 2014. u kategoriji za publicističku i naučno-popularnu knjigu K2 – trijumf i tragedija.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Biografije javnih osoba iz Hrvatske". Biografija.com. Pristupljeno 13. 9. 2020.
- ^ "35 godina od prvog jugoslovenskog uspona na Everest". Visokogorci Crne Gore. Arhivirano s originala, 17. 2. 2020. Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ^ "Stipe Božić – penjački karton". Pristupljeno 15. 2. 2020.
- ^ "Stipe Božić: Planina me preobrazila i odmaknula od dogmi". Pristupljeno 15. 10. 2020.