Stratigrafija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Slojevi u rasponu od perma do jure na platou Colorado

Stratigrafija je grana geologije koja proučava slojeve i stvaranje slojeva. Koristi se uglavnom za proučavanje sedimentnih i uslojenih magmatskih stijena. Dijeli se na dva polja: litostratigrafiju i biostratigrafiju.

Historijski razvoj[uredi | uredi izvor]

Gravura iz monografije Williama Smitha o identificiranju slojeva baziranom na fosilima.

Nicholas Steno ustanovio je teoretsku osnovu za proučavanje stratigrafije kad je postavio zakon superpozicije u svom radu iz 1669.

Stratigrafiju je prvi praktično primijenio William Smith,[1] koji je izradio prvu geološku kartu Engleske i prvi prepoznao značaj slojeva. Sljedeća značajna primjena stratigrafije bila je studija Georgesa Cuviera i Alexandrea Brongniarta o geologiji regije oko Pariza.

Slojevi u Cafayateu (Argentina)

Litostratigrafija[uredi | uredi izvor]

Kredni slojevi na Kipru, koji pokazuju sedimentno uslojavanje

Litostratigrafija ili litološka stratigrafija pruža najočitije vidljive slojeve. Bazira se na poređenju fizičkih razlika u slojevima. Slojevi se mogu pojaviti i vertikalno i bočno. Ključna stvar u stratigrafiji jest razumjeti kako nastaju geometrijski odnosi između slojeva stijena i šta te geometrije znače u pogledu sedimentarne sredine.

Hemostratigrafija proučava odnose elemenata u tragovima i izotopa u litološkim jedinicama. 

Biostratigrafija[uredi | uredi izvor]

Biostratigrafija ili paleontološka stratigrafija bazira se na fosilnim ostacima u stijenama. Slojevi s raštrkanih lokacija koji sadrže istovjetne fosile mogu se međusobno povezati u vremenu. 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Davies G. L. H. (2007). Whatever is Under the Earth the Geological Society of London 1807-2007. London: Geological Society. str. 78. ISBN 9781862392144.