Vladislav IV, kralj Poljske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Vladislav IV
Wladislaus IV of Poland.PNG
Kralj Poljske
Vladavina 8. novembar 163220. maj 1648
Prethodnik Sigismund III
Nasljednik Ivan II Kazimir
Supružnik Cecilia Renata of Austria
Ludwika Maria Gonzaga
Djeca Władysław Konstanty
Dinastija Vasa
Otac Sigismund III Vasa
Majka Anna of Austria
Rođenje 9. juna 1595
Łobzów Flag of Poland.svg Poljska
Smrt 20. maj 1648
Merkinė

Vladislav IV Vasa (poljski: Władysław IV Waza; ruski: Владислав IV Ваза; latinski: Vladislaus IV Vasa; litvanski: Vladislovas Vaza; 9. juni 1595. - 20. maj 1648.) je bio kralj Poljske i veliki vojvoda Litvanije od 1632. do njegove smrti 1648. godine. Bio je sin Sigismunda III i njegove supruge Ane Habsburške. Godine 1610. Vladislav je bio izabran za cara Rusije od strane Sedam bojara, ali nije preuzeo ruski tron zbog protivljenja svog oca i narodnog ustanka u Rusiji. Ipak, do 1634. godine je koristio titulu veliki knez Moskve.

Nakon dolaska na poljsko prijestolje 1632. godine, Vladislav je bio prilično uspješan u odbrani Poljsko-litvanske unije, prije svega u Smolenskom ratu (1632. - 1634.) u kojem je lično učestvovao. Podržavao je vjersku toleranciju i sprovodio vojne reforme; osnovao je zajedničku mornaricu. Također je bio i renomirani pokrovitelj umjetnosti i muzike. Umro je bez legitimnog muškog nasljednika i naslijedio ga je njegov polubrat Ivan II Kazimir. Njegova smrt je označila kraj relativne stabilnosti Poljsko-litvanske unije, jer je nakon nekoliko decenija došlo do sukoba i tenzija sa štetnim posljedicama kao što su Hmeljnickijev ustanak 1648. godine i Švedska invazija 1655. godine.

Mladost[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Car Rusije[uredi | uredi izvor]

U doba kada je na vlasti u Rusiji još uvijek bio car Vasilije IV Šujski tokom zime 1610. godine tamošnji nezadovoljnici su poslali amdasadora Poljskom kralju Žigmundu III radi dogovora o predaji carske vlasti njegovom sinu Vladislavu. Konačni uspjeh ti pregovori postižu 4. februara 1610 godine kada u zamjenu za krunu poljski princ se obvezuje da će izvršiti prelaz na pravoslavnu vjeru. Da bi tada postignuti dogovor postao realnost trebalo je još samo da Poljska vojska pod zapovjedništvom generala Stanislava Zolkievskog potuče vojsku ruskog cara Vasilija IV. Taj uvjet je na kraju bio ispunjen tek u julu 1610. godine kada nakon potpune pobjede tokom opsade Smolenska Poljske trupe pobjednički ulaze u Moskvu.

Kako bi izbor novog cara bio legalan po ruskom zakonu general Stanislav Zolkievski je dobio zadatak da okupi parlament koji je trebao proglasiti novoga cara. Na sjednici tokom septembra 1610. godine taj posljednji uvjet je bio ispunjen i Vladislav je postao car Rusije i veliki vojvoda Moskve bez da je uopće ušao na Ruski teritorij.

Kada je vijest o poljskom vladaru Rusije i poljskim vojnicima u Kremlju došla u ruski narod ona je odmah izazvala potpuni bijes stanovništva. Rezultat toga je postalo stvaranje dobrovoljačkih vojski. Prva od njih je bila ona Prokopija Ljapunova koja je već u ljeto 1611. godine počela blokadu Moskve. Kako je ta vojska prije svega ovisila o karizmi vođe njegova smrt 1. augusta 1611. godine označava njen raspad.

Na žalost Vladislava taj događaj mu nije ništa donio pošto se ubrzo krenulo na stvaranje druge dobrovoljačke armije. Ruski trgovci koji ju financiraju zatražili su od Dimitrija Požarskog časnika prve armije da preuzme zapovjedanje u ovom novom pokušaju. Ova nova oslobodilačka armija pod zapovjedništvom Dimitrija Požarskog nastaje krajem 1611. godine. U odlučujućoj bitki tokom augusta 1612. godine vojne snage Ladislava su bile potpuno potučene, a tamošnji garnizon u Moskvi je bio prisiljen na kapitulaciju. Tim činom vlast ovoga "Ruskog" cara je bila završena.

Njegova lična odgovornost u ovakvom razvoju događaja se očituje u tri osnovne tačke. Odbio je prijeći na pravoslavlje što je na početku obećao, nikada nije posjetio "svoju" državu i postavio je Poljske vojnike u Kremlj. Ta sva tri događaju su bili velika, neoprostiva uvreda ruskom narodu tako da se na kraju moglo dogoditi samo ono što se desilo.