Miroslav Blažević

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Miroslav Blažević Nogomet{{#if:
Ciro-blazevic.jpg
Lični podaci
Puno ime Miroslav Blažević
Datum rođenja 10. februar 1935. (1935-02-10) (79 god.)
Mjesto rođenja Travnik, Bosna i Hercegovina
Nadimak Ćiro
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Nastupi (golovi)
1959-1960 NK Rijeka
Trenirani klubovi
1963-1967
1967-1972
1973-1974
1975- 1976
1979-1980
1980-1983
1983-1984
1985
1986
1986-1988
1988-1990
1990-1994
1994- 2000
2001-2002
2002
2002-2003
2003
2004-2005
2005
2005-2006
2006-2008
2008-2009
2010
2010-2011
2011-2012
2012-2013
2014
Vevey
FC Sion
Lausanne Sports
ŠvicarskaŠvicarska
NK Rijeka
NK Dinamo Zagreb
Grasshopper
PAOK FC
FK Priština
NK Dinamo Zagreb
Nantes
NK Dinamo Zagreb
Hrvatska Hrvatska
Iran Iran
NK Osijek
NK Dinamo Zagreb
NK Mura
NK Varteks
HNK Hajduk Split
Neuchâtel Xamax
NK Zagreb
Bosna i Hercegovina BiH
Shanghai Shenhua
Kina Kina U-23
Mes Kerman
NK Zagreb
FK Sloboda Tuzla
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do 03. decembar 2012..

Miroslav "Ćiro" Blažević (Travnik, 10. februara 1935.)[1], bosanskohercegovački fudbalski stručnjak, bivši trener hrvatske i bosanskohercegovačke fudbalske reprezentacije.

Nogometna karijera[uredi | uredi izvor]

Blažević je, prema ličnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano, jer je bio sasvim prosječan igrač. Igrao je u 1. ligi u NK Rijeka[citat potreban]. Te 1959./60. trener mu je bio legendarni Luka Kaliterna[citat potreban]. Njegova karijera nogometaša započela je u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu FC Vevey (1963.-1967.), zatim je bio trener FC Sion (1967.-1972.) u kojem je nekad i sam igrao. Slijedi Lausanne-Sport (1973.-1974.) i švicarska nacionalna reprezentacija (1975.-1976). Godine 1979. Blažević se vraća u Hrvatsku, na čelo HNK Rijeke. Godine 1980., nakon osvajanja 10. mjesta u tadašnjoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Blažević preuzima vodstvo GNK Dinamo, jednog od najjačih timova bivše Jugoslavije. Nakon sasvim prosječne prve sezone (petog mjesta), 1982. godine Ćiro postaje legendom kada sa GNK Dinamo osvaja Prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao[citat potreban].

Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup maršala Tita] i vodi dugačku bitku s Partizan i Hajduk u prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili hapšenjem[citat potreban] kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Mnogi su to nazvali samoreklamiranjem, budući da Ćiro tada nije bio omiljen u nogometnim krugovima.

Blažević se vraća u Švicarsku i 1984. sa Grasshopperom iz Zuricha osvaja Prvenstvo Švicarske. Nakon toga nakratko trenira grčki PAOK Solun (1985). Godine 1986. Ćiro se ponovno vraća u Jugoslaviju, ovog puta na Kosovo, preuzima FK Priština, sa kojim postiže izvrsne rezultate, čime opet postaje narodnim herojem, ovog puta među kosovskim Albancima.

Iste godine postaje trenerom Dinama iz Zagreba, po drugi put. U tom periodu, s Dinamom ne pravi nikakav značajniji rezultat te 1988. napušta klub. Sljedeći klub mu je francuski Nantes, gdje je bio do 1990. godine. Ovaj period ostat će zapamćen po sumnjama u namještanje utakmica koje je rezultiralo odlaskom u zatvor visoko pozicioniranih nogometnih zvaničnika, kao što je Bernard Tapie.

Devedesetih godina 20. vijeka, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske, Ćiro se pridružuje HDZu i postaje velikim poštovaocem hrvatskog predsjednika Tuđmana, te njegovim bliskim prijateljem. Po treći put postaje trenerom i predsjednikom Dinama (tada pod imenom NK Croatia). Godine 1993. osvaja prvenstvo Hrvatske, a 1994. kup Hrvatske. Nakon toga ponovno napušta Dinamo zbog obaveza vođenja hrvatske nacionalne reprezentacije.

Pod Ćirinim vodstvom hrvatska reprezentacija igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Evrope, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i izravno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj.

Hrvatska je prošla prvo kolo pobijedivši Tursku i tadašnje prvake, reprezentativce Danske, ali je izgubila od Portugala i suočila se u četvrtfinalu s Njemačkom. Njemačka je pobijedila sa 2:1 i na kraju osvojila prvenstvo. Ćiro i reprezentativci Hrvatske optuživali su švedskog suca Leif Sundell za pristranost u suđenju, tvrdeći da je sudio u korist Njemačke.

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, Hrvatska reprezentacija je osvojila drugo mjesto u grupi, odmah iza Danske.

Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po evropskim klubovima, kao što su Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U polufinalu Hrvatska je izgubila od domaćina Francuske (1:2). Za treće mjesto igrala je sa Holandijom (2-1). Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem i proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.

Ostali dio njegova vremena provedenog na mjestu trenera reprezentacije nije bio tako uspješan. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Euro 2000, zauzela je treće mjesto u grupi, iza Jugoslavije i Irske. Ćiro je ostao na mjestu izbornika i započeo gradnju novog tima, sa mladim igračima za Svjetsko prvenstvo 2002. Međutim, nakon samo dvije odigrane kvalifikacijske utakmice, Ćiro je prisiljen na ostavku u jesen 2000. godine.

Nakon toga Ćiro nekoliko mjeseci vodi slovensku Muru, a zatim Varteks, sa kojim ostaje do kraj sezone. Tada objavljuje da će trenirati Hajduk iz Splita u sezoni 2005./2006.

Desetljećima je Ćiro izražavao želju trenirati splitskog Hajduka, ali mnogi navijači su izražavali sumnju jer je stari suparnik Dinama. Pa ipak, Ćirin dolazak u Hajduk 2005. godine podijelio je navijače kluba, s dijelom onih koji su u Ćiri vidjeli čudotvorca koji klubu može vratiti staru slavu. Očekivanja nisu ispunjena pod Ćirinim vodstvom, a ni pod vodstvom sljedećih trenera te sezone. Odmah je neslavno izbačen iz evropskog takmičenja (Debreceni VSC 0:3, 0:5), a nakon još nekoliko kola u 1. HNL, 18. septembra Ćiro je napustio klub.

Nakon Hajduka vratio se u Švicarsku gdje je njegov povratak bio dočekan s oduševljenjem. Vodio je Xamaxa koji se borio za ostanak u ligi. Iako ga je Ćiro podigao sa posljednjeg mjesta i uspio dovesti do nekoliko velikih pobjeda protiv FC Basela i Züricha, poraženi su u dodatnim kvalifikacijama od Sion, te ispali iz lige. I pored toga, tamo Blaževića i dalje pamte kao vrlo dobrog trenera.

Vratio se opet u Hrvatsku, ovaj put u NK Zagreb, sa čijom mladom ekipom u svojoj prvoj sezoni bilježi izvanredne rezultate, no u Evropi ispada iz Intertoto kup već na prvoj prepreci (albanske Vllaznia). Nakon odlaska Ivica Vrdoljak i Mario Mandžukić Zagreb kreće sa nešto slabijim igrama, ali Ćiro svejedno uživa veliko povjerenje predsjednika kluba do kraja sezone koju završava na šestom mjestu. Oprašta se pobjedom protiv Hajduka i napušta trenersku klupu kluba.

Miroslav Blažević je jedini u historiji tri puta dobio Državnu nagradu za sport "Franjo Bučar":

1998. godišnja nagrada za pojedince 1998. godišnja nagrada za ekipe kao član reprezentacije. 2007. nagrada za životno djelo

Nadimak Ćiro[uredi | uredi izvor]

Prema vlastitoj izjavi nadimak "Ćiro" je dobio po lutku iz predstave nekog trbuhozborca. To se njemu ni njegovim roditeljima nije sviđalo jer je to ime imalo i neko pogrdno značenje. Njegova majka se svakodnevno molila da ga prestanu tako zvati. Odlaskom u Dinamo Zagreb taj nadimak je nakratko zaboravljen. Tamo je dobio nadimak "Blaž". Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je "Blaž" opet postao "Ćiro"

Političke ambicije[uredi | uredi izvor]

Ćiro je bio član HDZ-a u doba predsjednika Tuđmana. Sa novim HDZ-om pod vodstvom Ivo Sanader Ćiro nije zadovoljan. Stoga je odlučio kandidirati se na predsjedničkim izborima kao nezavisni kandidat. Izborna predviđanja su pokazivala da je naklonost birača Ćiri 1-2%, međutim na kraju Ćiro je osvojio 17.847 glasova (0,80%) i eliminiran je već u prvom izbornom krugu.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Edit-delete-not encyclopedic.svg
Trenutna verzija ovog članka je napisana neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak.
Da bi zadovoljio standarde Wikipedije i neutralno gledište, ovaj članak zahtijeva čišćenje.

Miroslav Blažević u braku je sa Zdenkom Đorđević od 1961. godine. Ima troje djece, kćeri Barbaru (1962.) i Katarinu (1966.) i sina Miroslava (1971). Ćiro i Nena, kako zove svoju suprugu Zdenku, imaju zasad petero unučadi. Uz svoju najveću životnu strast nogomet, Ćiro je poznat kao strastveni sakupljač skupih i finih stvari - među ostalim kolekcionar je satova, umjetničkih slika i valuta svih vrsta. Recitira Preverta, pjevuši Brela, Becauda, Aznavoura, ali i Ivu Robića. Sentimentalno je vezan za film Doktor Živago, ali i za Vrdoljakovu Dugu mračnu noć. Osim nogometa, izuzetno voli i borilačke sportove, naročito boks i sumo hrvanje, te motociklizam. Često citira Montesquieua i poziva se na Nietzschea. Premda je u vrijeme svog neponovljivog trijumfa sa zagrebačkim Dinamom 1982. godine bio u Jugoslaviji označavan i kao hrvatski nacionalist, uvijek je na neki način i tražio i uživao zaštitu visoke politike. Najkontroverzniji je njegov odnos sa prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je bio miljenik.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Miroslav Blažević, moljac.hr; pristupljeno: 17. 11. 2014.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: