Anatomija ajkula

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Glavna obilježja morskih pasa

Anatomija ajkula (morskih pasa), koji spadaju u hrskavičave ribe, razlikuje se od anatomije košljoriba na razne načine. Varijacije uočene u anatomiji ajkula potencijalni su rezultat specijacije i varijacije staništa.

Skelet[uredi | uredi izvor]

Skeleti ajkula su uglavnom izrađeni od hrskavica. Endoskeleti su posebno izrađeni od nemineralizirane hijalinske hrskavice koja je fleksibilnija i manje trvrda od kostiju, pa tako da troše manje energije pri velikim brzinama. Svaki dio skeleta ima vanjsko vezivno tkivo zvano perihondrij, a zatim ga ispod pokriva sloj heksagonskih, mineraliziranih blokova nazvanih tesere.[1]

Peraja[uredi | uredi izvor]

Označeni dijagram leđnog peraja

Većina ajkula ima osam peraja: par grudnih, par karličnih, dva leđna, analno i repno peraje. Članovi reda Hexanchiformes imaju samo jedne leđne peraje. Analnih peraja nema u redovima Squaliformes, Squatiniformes i Pristiophoriformes. Peraja morskog psa podržavaju unutarnji zraci zvani ceratotrihije

Rep[uredi | uredi izvor]

Rep morskog psa sastoji se od repnog penduna i repnog peraja, koji predstavljaju glavni izvor potiska ajkule. Većina ih ima heterocerkno repne peraje, što znači da se kičma proteže u (obično duži) gornjeg režnja. Oblik repnog peraja odražava način života morskog psa i može se široko podijeliti u pet kategorija:

  • Ajkule otvorenog mora, koje brzo plivaju, kao što su skušasti morski psi, imaju repove u obliku polumjeseca, s gornjim i donjim režnjevima gotovo jednake veličine. Visok omjer repa služi za povećanje snage i efikasnosti plivanja. U ovih vrsta obično postoje i bočne kobilice na repnoj peteljvi. Kitovska i sunčajuća ajkula također imaju ovaj tip repa, iako su uglavnom smirenije životinje od ostalih primjera.
  • Tipski morski psi, kao što je rekvijemska ajkula, imaju duži gornji režanj od donjeg. Gornji režanj okrenut je prema gore pod umjerenim uglom, u odnosu na tijelo, što uravnotežuje efikasnost krstarenja i sposobnost okretanja. Mlatna ajkula ima ekstremni primjer repa, u kojem je gornji režanj evoluirao u oružje za zapanjivanje plijena.
  • Bentoski morski psi, kao što su morska mačka i tepihaste ajkule imaju repove s dugim gornjim i gotovo bez donjeg režnja. Gornji režanj drži se pod vrlo malim uglom, što žrtvuje brzinu za upravljivost. Ove ajkule uglavnom plivaju valovitim pokretima, sličnim jeguljama.
  • Pasja ajkula također ima rep s dužim gornjim od donjeg režnja. Međutim, kičma prolazi kroz gornji režanj pod nižim uglom od samog režnja, smanjujući snagu proizvedenog potiska prema dolje. Njihovi repovi ne mogu izdržati velike brzine, ali kombiniraju sposobnost naleta brzine i upravljivost.
  • Anđeoska ajkula ima jedinstvene repove među morskim psima. Njihova repna peraja su obrnuto heterocerkne, tj. donji režanj je veći od gornjeg.[2]

Tjelesni omotač[uredi | uredi izvor]

Za razliku od koštanih riba, morski psi imaju složeni kožni omotač (integument) od fleksibilnih kolagenskih vlakana, raspoređeni kao spiralna mreža koja okružuje njihovo tijelo. Ovo djeluje kao vanjski skelet, pružajući vezu njihovim plivajućim mišićima i tako štedeći energiju. Sličan raspored kolagenskih vlakana otkriven je u delfina i lignji. Njihovi kožni zubi daju im hidrodinamičke prednosti jer smanjuju turbulenciju tokom plivanja.

Maskiranje[uredi | uredi izvor]

Ova siva grebenska ajkula je kontranijansirana, sa tamnijom leđnom i svjetlijom trbušnom površinom.

Morski psi mogu imati kombinaciju boja na površini tijela, što rezultira maskirnom tehnikom koja se naziva kontrasjenčenje. Tamnija boja na gornjoj i svjetlija na donjoj strani tijela pomažu u sprečavanju vizuelne detekcije predatora. (Naprimjer, bjelina na dnu ajkule stapa se sa sunčevom svjetlošću s površine kad se gleda odozdo.)[3][4]Kontrasjenčenje se može postići i putem bioluminiscencije kod nekoliko vrsta morskih pasa koje proizvode i emitiraju svjetlost, kao što je zmajoperajasta ajkula, vrsta psećih ajkula. Okomito migrirajuće vrste sa organima koji proizvode svjetlost zvanim fotofore imajuaju ventralno kontrasjenčenje.[5]

Neke vrste imaju složeniju fizičku kamuflažu koja im pomaže da se uklope u svoju okolinu.Guskasta i anđeoska ajlula koriste kamuflažu da izvedu napad ns plijen iz zasjede].[6]

Cirkulacijski sistem[uredi | uredi izvor]

Raščlanjeni pogled na jedinstveno četverokomorno srce ajkule:
Komore: sinus venosus, pretkomora, komora, conus ateriosus

Ajkule posjeduju cirkulacijski sistem s jednim krugom, usredotočenim oko dvokomornog srca. Krv teče od srca do škrga gdje se oksigenizira. Ta krv, bogata kisikom prenosi se kroz tijelo i do tkiva prije nego što se vrati u srce. Otkucaji srcarce, dezoksigeniranu krv ubacuju u sinus venosus. Krv zatim teče kroz pretkomoru do komore, prije nego što se isprazni u conus arteriosus i napusti srce.[7]

Respiracijskii sistem[uredi | uredi izvor]

Škržni prorezi kitovske ajkule plamte dok izbacuje vodu iz ždrijelne šupljine.

Kao i druge ribe, i morski psi uzimaju kisik iz vode, dok prelazi preko njihovih škrga. Voda ulazi kroz usta, prelazi u ždrijelo i izlazi kroz škržni prorez. Većina morskih pasa ima ih pet parova, Chlamydoselachidae, Hexanchiformes i šestoškrga testerica imaju šest ili sedam parova spiralnih škrga iza očiju. U ajkula koje obitavaju na dnu, poput anđeoskog morskog psa, spirala im omogućava da, uzimajući vodu, udahnu bez otvaranja usta.

Postoje dva mehanizma koje ajkule mogu koristiti za premještanje vode preko škrga: pri usnom upumpavanju morski pas aktivno uvlači vodu, koristeći asne mišiće, dok u ovnarskoj ventilaciji morski pas pliva naprijed tjerajući vodu u usta i kroz škrge. Budući da je usno uvlačenje energetski intenzivnije od ovnarske ventilacije, prvu obično koriste sesilni bentoski morski psi, dok drugu koriste aktivniji. Većina morskih pasa može prelaziti između ovih mehanizama kako to situacija zahtijeva. Nekoliko vrsta, kao što je velika bijela ajkula, izgubile su sposobnost usnog uvlačenja vode i zato bi se ugušile ako se prestanu kretati naprijed.[8]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dean, Mason N.; Mull, Chris G.; Gorb, Stanislav N.; Summers, Adam P. (September 2009). "Ontogeny of the tessellated skeleton: insight from the skeletal growth of the round stingray Urobatis halleri". Journal of Anatomy. 215 (3): 227–239. doi:10.1111/j.1469-7580.2009.01116.x. PMC 2750757. PMID 19627389.
  2. ^ Thomson, K.S.; Simanek, D.E. (1977). "Body form and locomotion in sharks". American Zoologist. 17 (2): 343–354. doi:10.1093/icb/17.2.343.
  3. ^ Murphy, Julie (2013). Whale sharks. Ann Arbor, Mich.: Cherry Lake Pub. str. 12. ISBN 9781624314490. OCLC 829445997.
  4. ^ Heithaus, M.; Dill, L.; Marshall, G.; Buhleier, B. (October 5, 2001). "Habitat use and foraging behavior of tiger sharks (Galeocerdo cuvier) in a seagrass ecosystem". Marine Biology. 140 (2): 237–248. doi:10.1007/s00227-001-0711-7. ISSN 0025-3162.
  5. ^ Reif, Wolf-Ernst (June 1985). "Functions of Scales and Photophores in Mesopelagic Luminescent Sharks". Acta Zoologica. 66 (2): 111–118. doi:10.1111/j.1463-6395.1985.tb00829.x. ISSN 1463-6395.
  6. ^ Martin, R. Aidan. "Order Orectolobiformes: Carpet Sharks—39 species". ReefQuest Centre for Shark Research. Pristupljeno 2009-08-29.
  7. ^ Kardong, K. Zalisko, E. (2006). Comparative Vertebrate Anatomy: A laboratory dissection guide. New York, NY: McGraw-Hill Companies.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  8. ^ Edmonds, M. (2008-06-09). "Will a shark drown if it stops moving?". HowStuffWorks. Pristupljeno April 28, 2013.