Anatomija mačaka

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kostur domaće mačke

Anatomija domaće mačke slična je anatomiji ostalih pripadnika roda Felis, porodica Felidae, red Carnivora.

Usta[uredi | uredi izvor]

Zijevanje mačke, sa vidljivom usnom dupljom

Mačke imaju visoko specijalizirane zube za ubijanje plijena i kidanje mesa. Premolari i prvi kutnjak, zajedno zvani karnasijski par, nalaze se sa svake strane usta. Ovi zubi efikasno funkcioniraju za šišanje mesa poput makaza. Iako je ova karakteristika prisutna i u kanida, vrlo je razvijena kod mačaka (felina).

Mačji jezik ima četiri različita tipa papila. Strelice B & D pokazuju na papile koje se koriste za okus. Strelica C pokazuje na nitaste papile koje pomažu u njezi i uklanjanju mesa iz plijena. (A) pokazuje na zaobljene papile koje pomažu čulu okusa.

Mačji jezik ima oštre bodlje, ili papile, korisne za zadržavanje i vađenje mesa s trupa. Te su papile male udice okrenute unatrag koje sadrže keratin, a pomažu i u njezi. Papile također pomažu zadržavanju vode na jeziku dok pije.

Mačkine usne strukture omogućuju razne vokalizacije koje se koriste za komunikaciju, uključujući mjaukanje, mukanje, šištanje, režanje, škripanje, cvrčanje, kliktanje i gunđanje.

Uši[uredi | uredi izvor]

Cat'searraoukie.jpg
Mačje uho koje ima posebno krzno za sluh i zaštitu

Trideset i dva pojedinačna mišića u svakom mačjem uhu omogućavaju vrstu usmjerenog sluha;[1] mačka može pomicati svako uho nezavisno od drugog. Zbog ove pokretljivosti mačka može svoje tijelo pomicati u jednom, a uši usmjeriti u drugom smjeru. Većina mačaka ima ravne uši usmjerene prema gore. Za razliku od pasa, pasmine klempavih su izuzetno rijetke (škotski nabor posljedica je jedne takve izuzetne mutacije). Kad je ljuta ili uplašena, mačka će položiti uši da prati zvuke režanja ili šištanja. Mačke takođe okreću uši kada se igraju ili slušaju zvuk koji im dolazi iza leđa. Nabor kože koji formira vrećicu na donjem zadnjem dijelu uha, poznat kao Henryjev džep, u mačjem uhu obično je istaknut.[2] Njegova uloga je nepoznata.

Nos[uredi | uredi izvor]

Mačji nos, sa rinarijem, je visoko adaptiran

Mačke su izrazito teritorijalne, a lučenje mirisa ima glavnu ulogu u komunikaciji mačaka. Nos im pomaže da identificiraju teritorije, druge mačke i parove, lociraju hranu i ima razne druge svrhe.[3] Smatra se da je mačji njuh otprilike četrnaest puta osjetljiviji od čovječjeg njuha. Rinarij (kožasti dio nosa koji vidimo) prilično je tvrd, što mu omogućava da ponekad upije prilično grub tretman. Boja varira u skladu s genotipom (genetičkom konstitucijom) mačke. Mačja koža ima istu boju kao i krzno, ali boju kože nosa vjerovatno diktira poseban gen. Mačke s bijelim krznom imaju kožu osjetljivu na ultraljubičasto svjetlost, što može uzrokovati rak. Potrebna je dodatna briga kada su vani na vrelini.[4]

Noge[uredi | uredi izvor]

Mačke, kao i psi, su digitagradi. Hodaju direktno na prstima, a kosti stopala čine donji dio vidljive noge.[5] Sve mačke mogu vrlo precizno hodati. Kao i kod svih mačaka, trag im se direktno registruje tako što svaku zadnju šapu stavljaju gotovo direktno u otisak odgovarajuće prednje šape, smanjujući na najmanju moguću mjeru buku i vidljive tragove. Ovo također osigurava siguran oslonac za njihove zadnje šape kada se kreću po neravnom terenu. Dvije stražnje noge omogućavaju doskok i skakanje na velike udaljenosti bez ozljeda.

Za razliku od većine sisara mačke hodaju u tempu tako što pomiču dvije noge na jednoj strani tijela prije nogu na drugoj strani. Ovu osobinu dijele deve i žirafe. Kako se hod ubrzava u kas, mačji promijenit će se u "dijagonalni" hod, sličan onome kod većine drugih sisara: istovremeno će se kretati dijagonalno suprotne stražnje i prednje noge. Visina mačke može varirati ovisno o pasmini i/ili spolu, ali obično iznosi oko oko 30,5 cm.[6]

Kandže[uredi | uredi izvor]

Mačja kandža

Kao i gotovo svi članovi porodice "Felidae", i mačke imaju dugotrajne kandže. U svom normalnom, opuštenom položaju kandže su obložene kožom i krznom oko jastučića prstiju. To održava kandže oštrim sprečavajući habanje u dodiru s tlom i omogućava tiho vrebanje plijena. Kandže na prednjim nogama obično su oštrije od onih na zadnjim nogama.[7] Mačke mogu namjerno ispružiti kandže na jednoj ili više šapa. Mogu ih ispružiti u lovu ili samoodbrani, penjanju, "grebanju", ili za dodatnu vuču na mehkim površinama (pokrivači, debeli tepisi, koža itd.). Također, moguće je natjerati zadružnu mačku da produži kandže pažljivim pritiskom na gornji i donji dio šape. Zakrivljene kandže mogu se zaplesti u tepih ili gustu tkaninu, što može uzrokovati ozljede ako se mačka ne može osloboditi.

Većina mačaka ima ukupno 18 prstiju i kandži: po pet na svakom prednjem stopalu, peti prst je zakržljali stražnji patrljak, sa po četiri na svakoj stražnjoj nozi. Na prednjoj nozi smješteni su visoko, tako da nisu u dodiru s tlom i ne nose težinu.[8]

Neke mačke mogu imati više od 18 prstiju, zbog uobičajene mutacije zvane polidaktilija ili polidaktilizma,[9] čime jedna mačka može imati pet do sedam palaca na jednoj šapi.

Temperatura i broj otkucaja srca[uredi | uredi izvor]

Dvije sklupčane mačke dijele tjelesnu toplotu

Normalna tjelesna temperatura mačke je između 38,3 i 39,0° C.[10] Smatra se da je mačka febrilna (hipertermna) ako ima temperaturu od 39,5° C ili više ili hipotermna ako je manja od 37,5° C. Za poređenje, ljudi imaju prosječnu tjelesnu temperaturu od oko 37° C.[11] Uobičajeni puls domaće mačke kreće se od 140 do 220 otkucaja u minuti i uveliko ovisi o tome koliko je uzbuđena. Za mačku u mirovanju prosječni puls obično je između 150 i 180  otkucaja u minuti, više nego dvostruko od ljudskog, sa u prosjeku 70 otkucaja u minuti.[12]

Koža[uredi | uredi izvor]

Mačke imaju prilično opuštenu kožu što im omogućava da se okrenu i suprotstave grabljivcu ili drugoj mački u borbi, čak i kad ih uhvati. Ovo je također prednost i kod veterinarskih intervencija, jer pojednostavljuje davanje injekcije.[13] Život mačaka kojima je otkazao bubreg ponekad se može produžiti godinama redovnim ubrizgavanjem velikih količina supkulturne tečnosti, koja služi kao alternative za dijalizu.[14][15]

Vratna poleđina

Posebno opuštena koža na zatiljku poznata je kao skruf i područje je koje majka mačka hvata mačiće da ih nosi. Kao rezultat, mačke postaju tihe i pasivne kad ih uhvate za ovaj dio kože. Ovo ponašanjese proteže i u odrasloj dobi, kada će mužjak uhvati ženku za za taj dio, kako bi je imobilizirao dok se uzdiže i kako bi je spriječio da pobjegne dok traje proces parenja.[16]

Primordijske vrećice

Neke mačke imaju zajedničke osobine zbog nasljedstva. Jedna od njih je primordijalna vrećica, koju vlasnici ponekad nazivaju "uškopljenim njihanjem", a primijete je nakon što je mačka sterilizirana ili uškopljena. Nalazi se na mačjem trbuhu. Njegov je izgled sličan opuštenom režnju kože koji bi se mogao dogoditi da je mačka imala prekomjernu težinu, a zatim izgubila na težini. Pruža malo dodatne zaštite od udaraca, što je uobičajeno tokom mačjih borbi, jer će mačka pokušavati grebati stražnjim kandžama. Čini se da je u divljih mačaka, predaka pripitomljenih mačaka, prisutna ova vrećica koja pruža dodatni prostor u slučaju da životinja ima priliku pojesti obrok i želudac se mora proširiti. Ova želučana vrećica također omogućava mački da se savija i širi, omogućavajući brže trčanje i više skakanje.[17]

Kostur[uredi | uredi izvor]

Dijagram mačjeg kostura
  1.   Vratni pršljenovi(7)
  2.   Leđne ili grudne kosti (13, svaka nosi rebro)
  3.   Slabinski pršljenovi (7)
  4.   Krstačni pršljenovi (3)
  5.   Repni pršljenovi (19 do 21)
  1. Kranij ili lobanja
  2. Mandibula ili donja vilica
  3. Skapula ili lopatica
  4. Sternum ili grudna kost
  5. Humerus
  6. Žbica
  7. Falange palčeva
  8. Metakarpusne kosti
  9. Karpusne ili gležanjske kosti
  10. Ulna
  11. Rebra
  12. Patela ili čašica
  13. Goljenica
  14. metatarzusne kosti
  15. Stopalo
  16. Lisnjača
  17. Femur ili butna kost
  18. Pelvis i kuk
Mačji kostur

Mačke imaju sedam vratnih pršljenova, kao i gotovo svi sisari, trinaest grudnih (ljudi imaju dvanaest), sedam slabinskih (ljudi imaju pet), tri krstačna (ljudi imaju pet zbog dvonožnog držanja) i osim manksa i ostalih kraćih mačaka, 22 ili 23 repnih pršljenova (ljudi imaju tri do pet, stopljenih u unutrašnju trticu). Dodatni slabinski i grudni pršljenovi objašnjavaju pojačanu pokretljivost i fleksibilnost kičme u odnosu na ljude. Repni čine "rep", koji mačka koristi kao protutežu tijelu tokom brzih pokreta. Između pršljenova imaju elastične diskove, korisne za amortiziranje doskoka. Za razliku od ljudskih ruku, prednji udovi mačke imaju za rame pričvršćene slobodno plutajuće kosti, što im omogućava da provuku tijelo kroz bilo koji prolaz u koji mogu smjestiti glavu.[18]

Lobanja[uredi | uredi izvor]

Mačja lobanja neobična je kod sisara jer ima vrlo velike očne duplje i moćne i specijalizirane vilice.[19] U odnosu na druge mačke, domaće imaju usko razmaknute pseće zube, prilagođene omiljenom plijenu malih glodara.[20]

Mišići[uredi | uredi izvor]

Dijagram mišićnog sistema mačke

Unutrašnji kosi trbušni[uredi | uredi izvor]

Hvatišta ovog mišića su slabinsko leđna fascija i rebra. Njegova insercija nalazi se na pubisu i linea alba (putem aponeuroze), a njegovo djelovanje je kompresija trbušnog sadržaja. Također se bočno savija i okreće kičmeni stub.

Transversus abdominis[uredi | uredi izvor]

Ovaj mišić je najunutrašnjiji trbušni mišić. Njegovo hvatište je drugi list slabinsko leđne fascije i karličnog pojasa, a insercija je linea alba. Njegovo djelovanje je kompresija trbuha

Rectus abdominis[uredi | uredi izvor]

Da bi se vidio ovaj mišić, prvo se uklanja opsežna aponeuroza, koja se nalazi na trbušnoj površini mačke. Vlakna su mu izuzetno uzdužna, sa svake strane linea alba. Preko njega prolazi i tettiva inscriptiones tendinae, ili ono što su drugi nazivali miosepta.

Deltoidni[uredi | uredi izvor]

Deltoidni mišići nalaze se bočno od muscumus trapezius, potičući od nekoliko vlakana koja obuhvaćaju ključnu kost i lopaticu, konvergirajući se da bi se umetnuli na nadlaktičnu kost. Anatomski, mačke imaju samo dva deltoidna mišića: akromiodeltoidni i spinodeltoidni. Međutim, kako bi se prilagodio standardima ljudske anatomije, clavobrachialis se sada također smatra deltoidnimm i obično se označava kao "klavodeltoid".

Akromiodeltoidni[uredi | uredi izvor]

Akromiodeltoidni je najkraći od deltoidnih mišića. Leži bočno od (sa strane) klavodeltoidnog, a kod mačke s više hrapavosti može se vidjeti samo podizanjem ili odvajanjem klavodeltoida. Nastaje u akromionskom nastavku i umeće se u deltoidni greben. Kada se kontrahira, podiže i rotira nadlaktičnu kosti prema van.

Spinodeltoidni[uredi | uredi izvor]

Ovo je čvrst i kratak mišić koji leži straga od akromiodeltoida. Proteže se duž donje granice lopatice i prolazi kroz nadlakticu, preko gornjeg kraja mišića nadlaktice. Hvatište mu je na kičmi lopatice i umecima na deltoidnom grebenu. Njegova akcija je podizanje i rotiranje humerusa prema van.

Glava[uredi | uredi izvor]

Masseter[uredi | uredi izvor]

Masseter je moćan i vrlo debeo mišić prekriven žilavim, fascijama, na trbušnom dijelu do jagodičnog luka, koji je njegovo hvatište. Umeće se u stražnju polovinu bočne površine mandibule. Njegovo djelovanje je uzdizanje donje čeljusti (zatvaranje vilice)

Sljepoočni[uredi | uredi izvor]

Sljepoočni mišić (temporalis) masivni je dio donje vilice, a pokriven je i žilavom i sjajnom fascijom. Leži leđno do zigomatskog luka i ispunjava sljepoočnu jamu lobanje. Nastaje sa strane lobanje i ubacuje se u koronoidni odljevak donje vilice. I on podiže vilicu.

Integumentni[uredi | uredi izvor]

Dva glavna pokrovna mišića mačke su platizma i musculus cutaneus maximus. Kožni maksimus pokriva leđni dio mačke i omogućava joj da protrese kožu. Platizma pokriva vrat i omogućava mački da proteže kožu pomoću velikog grudnog i deltoidnih mišića.

Vrat i leđa[uredi | uredi izvor]

Rhomboideus[uredi | uredi izvor]

Rhomboideus je debeli, veliki mišić ispod trapezoidnog mišića (musculus trapezius). Proteže se od pršljenske granice lopatice do srednje leđne linije. Porijeklom je iz nervnih bodlji prva četiri grudna pršljena, a insercija je na kičmenoj granici lopatice. Njegova aktivnost je u privlačenju lopatice do leđa.

Rhomboideus capitis[uredi | uredi izvor]

Rhomboideus capitis je najblići kraniju od dubljih mišića. Nalazi se ispod klavotrapezijusa. Njegovo porijeklo je gornja lopatična linija, a umetanje je na lopatici. Privlači lopaticu prema kraniju (glavi)

Splenius[uredi | uredi izvor]

Splenius je najbliže površini od svih dubokih mišića. To je tanak, širok mišićni sloj ispod klavotrapezijusa i skreće ga. Prelazi ga i rhomboideus capitis. Njegovo porijeklo je srednja leđna linija vrata i fascije. Inercija mu je vrh lopatične linije i atlasa. Podiže ili okreće glavu.

Serratus ventralis[uredi | uredi izvor]

Serratus ventralis se vidi nakon rezanja krila latissimus dorsi. Ovaj mišić je u potpunosti prekriven masnim tkivom. Hvatište mu je iz prvih devet ili deset rebara i iz dijela vratnih pršljenova.

Serratus dorsalis[uredi | uredi izvor]

Serratus dorsalis je medijalanski i prema lopatici i na mišić serratus ventralis. Njegovo hvatište je apoeuroza koja slijedi dužinu srednje leđne linije, a umetak je leđni dio posljednjih rebara. Njegova akcija je pritiskanje i uvlačenje rebara tokom disanja.

Međurebarni[uredi | uredi izvor]

Međurebarni su skup mišića stisnutih među rebra. Oni međusobno povezuju rebra, te su stoga primarni respiratorni skeletni mišići. Podijeljeni su na „vanjske“ i „unutrašnje podlopatične“. Hvatište i umetanje su na rebrima. Interkostali povlače rebra unatrag ili prema naprijed.

Caudofemoralis[uredi | uredi izvor]

Caudofemoralis je mišić koji se nalazi u karličnom dijelu zadnjih nogu.[21] Djeluje na savijanje repa bočno na njegovu odgovarajuću stranu kada karlični zglob nosi težinu. Kada se karlični dio nogu podigne s tla, kontrakcija kaudofemoralisa dovodi do primicanja ekstremiteta i širenja potkoljenice produženjem zgloba kuka.

Grudni[uredi | uredi izvor]

Pectoantebrachialis[uredi | uredi izvor]

Pektoantebrahijalni mišić širok je samo jedan centimetar i najbliže površni je među grudnim mišićima. Njegovo hvatište je manubrij grudne kosti, a njegovo umetanje je u ravnu tetivu na fasciji proksimalnog kraja ulne. Njegova akcija je privlačenje prednje noge prema prsima. Ne postoji ljudski ekvivalent ovog mišića. Mišić pectoantebrachialis širok je samo jedan centimetar i najbliže je površni od svih grudnih mišića.

Pectoralis major[uredi | uredi izvor]

Veliki grudni mišić, koji se naziva i pectoralis superficialis, široki je trokutasti dio grudnog mišića koji se nalazi neposredno ispod pektoantebrahijalnog mišića. Manji je od grudnog mišića. Njegovo hvatište je grudna kost i srednji trbušni raphe, a njegovo umetanje je u humerus. Njegova akcija je privlačenje ruke prema prsima.

Pectoralis minor[uredi | uredi izvor]

Mali grudni mišić veći je od velikog prsnog mišića. Međutim, veći dio njegove prednje granice prekriva pectoralis major. Njegovo porijeklo je tri do pet rebara, a njegovo umetanje je korakoidni nastavak lopatice. Njegove akcije su naginjanje lopatice i uzdizanje rebara od trećeg do petog.

Xiphihumeralis[uredi | uredi izvor]

Najzadnja, ravna, tanka i duga traka grudnog mišića je m.xiphihumeralis. To je traka paralelnih vlakana koja se nalazi kod mačaka, ali ne i kod ljudi. Njeno hvatište je ksifoidni nastavak grudne kosti. Drugo je na humerusu.

Trapezius[uredi | uredi izvor]

U mačke postoje tri tanka ravna mišića koji pokrivaju leđa, a u manjoj mjeri i vrat. Lopaticu povlače prema srednjoj leđnoj liniji, sprijeda i straga.

Clavotrapezius[uredi | uredi izvor]

Prednji dio trapezastog mišića, ujedno je i najveći. Njegova vlakna idu koso na trbušnu površinu. Hvatište mu je gornja lopatična i srednja leđna linija, a insercija ključna kost. Njegova akcija je povlačenje ključnjače leđno i prema glavi.

Acromiotrapezius[uredi | uredi izvor]

Acromiotrapezius je srednji trapezni mišić. Prekriva leđnu i bočnu površinu lopatice. Njegovo hvatište su nervni nastavci vratnih pršljenova, a njegovo umetanje je u nastavak metakromiona i klavotrapezne fascije. Njegova je akcija privlačenje lopaticu do leđa i održavanje dviju lopatica zajedno.

Spinotrapezius[uredi | uredi izvor]

Spinotrapezius, zvani o grudni trapezius, je najstražnjiji od ova tri. Trokutastog je oblika. Straga od akromiotrapeziusa i sprijeda se preklapa s latissimus dorsi. Njegovo hvatište su nervne bodlje grudnih pršljenova, a vežu se za lopatičnu fasciju. Njegova akcija je privlačenje lopatice u leđnu i krepnu regiju.

Probavni sistem[uredi | uredi izvor]

Probavni sistem mačaka započinje oštrim zubima i abrazivnim papilama jezika, koji im pomažu u kidanju mesa, što je većina, ako ne i ukupna hrana njihove ishrane. Mačke prirodno nemaju ishranu bogatu ugljikohidratima, pa stoga njihova slina ne sadrži enzim amilazu.[22] Iz usta, hrana se kreće kroz jednjak i prelazi u želudac. Probavni trakt domaćih mačaka sadrži mali cekum i neakumulirano debelo crijevo.[23] Cekum, iako je sličan psećem, nije uvijen.

Mačji želudac može se podijeliti u različita područja motorne aktivnosti. Kada se hrana probavlja, proksimalni kraj želuca se opušta.[23] Dok se hrana probavlja, ovaj njegov dio ima brze stacionarne kontrakcije ili održivu toniju mišićnih kontrakcija.[23] Ove različite radnje rezultiraju premještanjem hrane ili kretanjem prema distalnom dijelu želuca.[23] Taj dio želuca prolazi kroz ritmičke cikluse djelomične depolarizacije.[22] Ova depolarizacija senzibilizira mišićne ćelije pa je vjerovatnije da će se kontrahirati. Želudac nije samo mišićna struktura, već također služi i hemijskoj obradi, oslobađajući solnu kiselinu i druge probavne enzime za razgradnju hrane.

Iz želuca, hrana se kreće u tanko crijevo. Prvi dio tankog crijeva je duodenum. Kako se hrana kreće kroz njega, miješa se sa žuči, tekućinom koja neutralizira želučanu kiselinu i emulgira masti. Gušterača oslobađa enzime koji pomažu u probavi, tako da se hranjive tvari mogu razgraditi i proći kroz crijevnu sluznicu u krv i odlaziti u ostatak tijela.[23] Gušterača ne proizvodi enzime za preradu škroba, jer mačke ne jedu prehranu bogatu ugljikohidratima.[22] Budući da mačka probavlja male količine glukoze, gušterača umjesto toga koristi aminokiseline za pokretanje oslobađanja insulina.

Hrana se zatim prebacuje u jejunum. Ovo je dio tankog crijeva s najviše hranjivih sastojaka. Jetra regulira nivo hranjivih sastojaka koji se apsorbiraju u krvni sistem iz tankog crijeva. Iz jejunuma, bilo koja hrana koja nije apsorbirana, šalje se u ileum, koji se povezuje s debelim crijevom.[24] Prvi dio debelog crijeva je slijepo, a drugi dio debelo crijevo. Debelo crijevo ponovo upija vodu i stvara fekalne materije. Postoje neke tvari koje mačke nisu u stanju probaviti. Naprimjer, one se čiste ližući krzno jezikom zbog čega gutaju puno dlaka. To uzrokuje nakupljanje u mačjem želucu i stvara masu dlaka. To se često izbaci i poznatije je pod nazivom kuglice dlake.[25]

Mala dužina probavnog trakta mačke dovodi do toga da probavni sistem mačaka teži manje od ostalih vrsta životinja, što im omogućava da budu aktivne grabljivice.[22] Iako su mačke dosta dobro prilagođene, imaju ograničenu sposobnost regulacije kataboličkih enzima aminokiselina, što znači da se aminokiseline neprestano uništavaju i ne apsorbiraju.[22] Zbog toga, trebaju veći udio proteina u ishrani od mnogih drugih vrsta . Mačke nisu prilagođene za sintezu niacina iz triptofana i budući da su mesožderi, ne mogu pretvoriti karoten u vitamin A, pa im konzumiranje biljaka iako nije štetno ne daje hranjive sastojke.

Genitalije[uredi | uredi izvor]

Penisne bodlje domaće mačke

Ženske genitalije[uredi | uredi izvor]

Kod ženki, genitalije uključuju maternicu, vaginu, genitalne kanale i sise. Zajedno s vulvom, vagina mačke je uključena u parenje i biva kanal za novorođenčad tokom porođaja. Vagina je duga i široka.[26] Genitalni prolazi su jajovodi mačke. Oni su kratki, uski i ne previše vijugavi.[26]

Muške genitalije[uredi | uredi izvor]

Kod muške mačke, genitalije uključuju dvije spolne žlijezde i penis koji je prekriven malim bodljama.[27][28]

Fiziologija[uredi | uredi izvor]

Normalni fiziološki pokazatelji[29]
Tjelesna temperatura 38,6° C
Otkucaji srca 120–140 otkucaja u minuti
Stopa disanja 16–40 udisaja u minuti
Termograf tjelesnih regija mačke

Mačke su poznate životinje koje se lako drže u domaćinstvu, a njihova je fiziologija posebno dobro proučena. Uglavnom podsjeća na one kod ostalih mesoždernih sisara, ali pokazuje nekoliko neobičnih karakteristika koje se mogu pripisati porijeklu mačaka od vrsta koje obitavaju u pustinji.[30]

Tolerancija toplote[uredi | uredi izvor]

Mačke mogu tolerirati prilično visoke temperature: ljudi se obično počinju osjećati nelagodno kad temperatura kože prođe oko 38° C, ali mačke ne pokazuju neugodu dok im koža ne dosegne oko 52° C, [19] i može tolerirati temperature do 56° C, ako imaju pristup vodi.[31]

Regulacija temperature[uredi | uredi izvor]

Mačke čuvaju toplotu smanjivanjem protoka krvi u kožu i gube je isparavanjem kroz usta. Mačke imaju minimalnu sposobnost znojenja, a žlijezde se nalaze prvenstveno u jastučićima šapa,[32] i dahtanjem za ublažavanje toplote samo na vrlo visokim temperaturama [33] (ali mogu dahtati i kada su pod stresom). Tjelesna temperatura mačke ne varira tokom dana; ovo je dio općeg nedostatka mačjeg cirkadijalnog ritma i može odražavati njihovu tendenciju da budu aktivne i danju i noću.[34]:1

Očuvanje vode[uredi | uredi izvor]

Mačji izmet je relativno suh, a mokraća im je visoko koncentrirana, što su prilagodbe koje mačkama omogućuje zadržavanje što više vode.[30] Bubrezi su im toliko efikasni da mogu preživjeti na hrani koja se sastoji samo od mesa, bez dodatne vode.[35] Mogu tolerirati visoku razinu soli samo u kombinaciji sa slatkom vodom kako bi spriječili dehidraciju.[36]

Sposobnost plivanja[uredi | uredi izvor]

Iako domaće mačke mogu plivati, uglavnom nerado ulaze u vodu, jer to brzo dovodi do iscrpljenosti.[37]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "At Home: Care / Health: Understanding Cats". Arhivirano s originala, 1 February 2008. Pristupljeno 15 August 2005.
  2. ^ August, John (2009). Consultations in Feline Internal Medicine, Volume 6. Elsevier Health Sciences.
  3. ^ Syufy F. "The Nose Knows Cats' Amazing Sense of Scent". About.com.
  4. ^ "Cat Anatomy". cat-chitchat.pictures-of-cats.org. 9 July 2008.
  5. ^ Lacquaniti, F.; Grasso, R.; Zago, M. (1 August 1999). "Motor Patterns in Walking". News Physiol. Sci. 14 (4): 168–174. PMID 11390844.
  6. ^ Christensen, Wendy (2004). Outwitting Cats. Globe Pequot. str. 23. ISBN 1-59228-240-7.
  7. ^ Armes, Annetta F. (22 December 1900). "Outline of Cat Lessons". The School Journal. LXI: 659. Pristupljeno 12 November 2007.
  8. ^ "Cats Claws further reading". Cat Talk 101.com. Arhivirano s originala, 18 October 2016. Pristupljeno 16 February 2017.
  9. ^ Danforth, C. H. (1947). "Heredity of Polydactyly in the Cat" (PDF). Journal of Heredity. 38 (4): 107–112. doi:10.1093/oxfordjournals.jhered.a105701. PMID 20242531.
  10. ^ "Normal Values For Dog and Cat Temperature, Blood Tests, Urine and other information in ThePetCenter.com". Arhivirano s originala, 13 March 2005. Pristupljeno 1 August 2005.
  11. ^ Publishing, Harvard Health. "Normal Body Temperature : Rethinking the normal human body temperature – Harvard Health". harvard.edu. Pristupljeno 23 March 2018.
  12. ^ Cat Health And Cat Metabolism Information For The Best Cat Care. Highlander Pet Center
  13. ^ "Vaccinate Your Cat at Home". Pristupljeno 18 October 2006.
  14. ^ Kellman, Rich. "The Cat Comes Back". Pristupljeno 1 March 2010.[mrtav link]
  15. ^ "How to Give Subcutaneous Fluids to a Cat". wikihow.com. Pristupljeno 18 October 2006.
  16. ^ "Scruffing your dog or cat". pets.c. Pristupljeno 26 February 2008.
  17. ^ "What Is the Primordial Pouch in Cats?". thenest.com. Pristupljeno 23 March 2018.
  18. ^ Gillis, Rick (ed.) (22 July 2002). "Cat Skeleton". Zoolab: A Website for Animal Biology. La Crosse, WI: University of Wisconsin. Arhivirano s originala, 6 December 2006. Pristupljeno 7 September 2012.CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  19. ^ a b Case, Linda P. (2003). The Cat: Its Behavior, Nutrition, and Health. Ames, IA: Iowa State University Press. ISBN 0-8138-0331-4.
  20. ^ Smith, Patricia; Tchernov, Eitan (1992). Structure, Function and Evolution of teeth. Freund Publishing House Ltd. str. 217. ISBN 965-222-270-4.
  21. ^ Rosenzweig, L. J. (1990). Anatomy of the Cat: Text and Dissection Guide. Wm. C. Brown Publishers Dubuque, IA. p. 110, ISBN 0697055795.
  22. ^ a b c d e LLC, Aquanta. "Introduction to the Digestive System of Cats". www.cathealth.com. Pristupljeno 23 March 2018.
  23. ^ a b c d e Stevens, C. Edward; Hume, Ian D. (25 November 2004). "Comparative Physiology of the Vertebrate Digestive System". Cambridge University Press. Pristupljeno 23 March 2018 – preko Google Books.
  24. ^ "Cat Digestive System is integral to the absorption of nutrients". cat-health-detective.com. Pristupljeno 23 March 2018.
  25. ^ "Common Cat Digestive Diseases". vetinfo.com. Pristupljeno 23 March 2018.
  26. ^ a b The cat's genital system and reproduction. aniwa.com
  27. ^ Aronson, Lester R.; Cooper, Madeline L. (1967). "Penile spines of the domestic cat: Their endocrine‐behavior relations" (PDF). The Anatomical Record. 157 (1): 71–78. doi:10.1002/ar.1091570111. PMID 6030760.
  28. ^ Heide Schatten; Gheorghe M. Constantinescu (21 March 2008). Comparative Reproductive Biology. John Wiley & Sons. ISBN 978-0-470-39025-2.
  29. ^ Kahn, Cynthia M.; Line, Scott (2007). Hollander, Joseph Lee (ured.). The Merck/Merial Manual for Pet Health. Merck & Co. ISBN 978-0-911910-99-5.
  30. ^ a b MacDonald, M. L.; Rogers, Q. R.; Morris, J. G. (1984). "Nutrition of the domestic cat, a mammalian carnivore". Annual Review of Nutrition. 4: 521–562. doi:10.1146/annurev.nu.04.070184.002513. PMID 6380542.
  31. ^ US National Research Council Subcommittee on Dog and Cat Nutrition (2006). Nutrient Requirements of Dogs and Cats. Washington DC: National Academies of Sciences, Engineering, and Medicine. str. 292. ISBN 978-0-309-08628-8.
  32. ^ "How do cats sweat?". CatHealth.com. Arhivirano s originala, 3 March 2014. Pristupljeno 24 February 2014.
  33. ^ Adams, T.; Morgan, M. L.; Hunter, W. S.; Holmes, K. R. (1970). "Temperature Regulation of the Unanesthetized Cat During Mild Cold and Severe Heat Stress". Journal of Applied Physiology. 29 (6): 852–858. doi:10.1152/jappl.1970.29.6.852. PMID 5485356.
  34. ^ US National Research Council Committee on Animal Nutrition (1986). Nutrient Requirements of Cats (2nd izd.). Washington DC: National Academies of Sciences, Engineering, and Medicine. doi:10.17226/910. ISBN 978-0-309-03682-5. Arhivirano s originala, 15 August 2010.
  35. ^ Prentiss, Phoebe G. (1959). "Hydropenia in Cat and Dog: Ability of the Cat to Meet its Water Requirements Solely from a Diet of Fish or Meat". American Journal of Physiology. 196 (3): 625–632. doi:10.1152/ajplegacy.1959.196.3.625. PMID 13627237.
  36. ^ Merck Veterinary Manual
  37. ^ Fraser, Andrew F. (2012). Feline Behaviour and Welfare. Centre for Agriculture and Bioscience International. str. 107. ISBN 978-1-78064-121-8.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]