Bilinopoljska izjava

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanske crkve, pred izaslanikom rimskog pape (Ivanom de Kazamarisom), izjavili da se odriču svoje hereze. Izjava je potpisana 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice, a po Anđeliću[1] i drugim[2] u Visočkom polju, a izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara, uključujući "djeda" Dragiča i "goste" Ljubina i Dražetu. Poslije potpisivanja izjave, Ljubin i Dražeta su otišli ugarskom kralju Emeriku i pred njim 30. aprila položili zakletvu da će se držati odluka iz izjave. Ova izjava bila je samo formalnog karaktera, jer su se poglavari, uprkos potpisanoj izjavi, i dalje držali svoje vjere. Bilinopoljska izjava predstavlja značajan historijski izvor za poznavanje vjerskih i političkih prilika u srednjovjekovnoj Bosni.[3]

Historijske okolnosti[uredi | uredi izvor]

Historijske okolnosti u kojima je nastala Bilinopoljska izjava, pritisak Katoličke crkve, mađarskih vladara, pregovora čak i kroz dokument koji je nastao 8. aprila 1203. godine nije uspio zaustaviti jačanje bogumilskog pokreta. Upravo obrnuto, ovaj pokret se širi na sve dijelove srednjovjekovne Bosne. Dogovor na Bilinom Polju trebao je biti kompromis između Rimske crkve i Crkve bosanske, ali su i poslije toga krstjani ustrajavali na svojim vjeroučenjima. Stoga je Rimska crkva povela križarske ratove protiv Bosanskih krstjana, čiji je broj pripadnika naglo porastao.[4]

Tekst izjave[uredi | uredi izvor]

U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, godine od njegovog utjelovljenja 1203, šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III.

Mi, priori onih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog imena na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnog svećenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obećajemo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njenim naredbama. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva.

U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva; (obećajemo) da ćemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice braće, imati bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve; knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore.

Pored bogomolja imat ćemo groblja, u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru. Najmanje sedam puta na godinu primat ćemo iz ruku svećenika Tijelo Gospodnje, a to znači: na Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njeno rođenje i na spomen Svih Svetih, koji se slavi prvog novembra.

Od Crkve određene postove obdržavat ćemo i čuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a niko od braće neće sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaći zla sumnja. Niti ćemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate.

Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako ćemo se također razlikovati odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja.

Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada, nego braćo, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu. Kad umre učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se Boga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvećenik. I ako Rimska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda, dokazujemo našim potpisom.

Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. aprila (1203.).

Potpisujemo: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.

Zatim mi Ljubin i Dražeta po volji sve naše braće u Bosni i samoga bana Kulina, s istim gospodinom Ivanom kapelanom došavši k uzvišenom i najkršćanskijem kralju Ugarske, u prisutnosti samoga kralja i časnoga nadbiskupa kaličkog a i biskupa iz Pečuha i mnogih drugih zakleli smo se u ime svih da ćemo ono što smo ugovorili čuvati, i ako Rimska crkva bude htjela od nas nešto drugo, uvest ćemo po katoličkoj vjeri.

Učinjeno na Kraljevu ostrvu, 30. aprila 1203.[potreban citat]

Značaj Bilinopoljske izjave[uredi | uredi izvor]

Prema svim diplomatskim značajkama Bilinopoljska izjava iz 1203. je dokument koji pripada sredjeevropskoj kulturnoj sferi, i ne govori samo o prvom sjećanju na Zeničku regiju u pisanim historijskim resursima. Bosna se tretira kao organizovana srednjovjekovna država, sa svim karakteristikama vlasti, a neki pojedinci i kulturni i vjerski trendovi iz tog vremena se posebno naglašavaju.[4]

Mjesto održavanja[uredi | uredi izvor]

Bolino Poili[uredi | uredi izvor]

Latinski izvornik bilježi da se 8. aprila 1203. tik do rijeke Bosne, zbio događaj u mjestu koje se zove Bolino Poili.[5] Na izvorniku nije zabilježeno polje nego poili odnosno poilo.[6] Po tome, zbor se desio “kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne”. Mjesto zvano Bosna se spominje u više srednjovjekovnih izvora.[7] Sintagma apud Bosnam iz izvornika se odnosi na grad Bosnu, koji se nalazio uz rijeku Bosnu, a postoji 17 srednjovjekovnih vrela u kojima se grad Bosna spominje.[8] Jedan od najboljih poznavatelja topografije srednjovjekovne Bosne i Huma Pavao Anđelić Bosnu je definirao naseljem tipa teritorijalne općine. Sličnog je mišljenja bio i Vego, prema kojem je naselje Bosna obuhvaćalo današnje Visoko, Moštre, Biskupiće i Mile.[1]

Kao što je poznato, bosanski ban kao i crkveni prvaci u to su vrijeme bili na području Visokog.[9] U to vrijeme na zeničkom području nije bilo značajnog naselja.[10] Normalno je da se ovako važna i svečana zborovanja održavaju u sjedištima vladara i crkvenih institucija, a to je u ovom slučaju Visočko polje: u Moštrima su poznate hiže starješina bosanske crkve, kao i vladarski dvor, a u blizini je i selo Biskupići. Ime Bosna, pod kojim se razumijeva uža okolina današnjeg Visokog, i kasnije se javlja kao mjesto javnih zborovanja i mjesto izdavanja svečanih isprava.[1]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Škegro, Ante (2005), FENOMEN “KRSTJANI” U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU (jezik: bosanski, hrvatski), Institut za istoriju u Sarajevu; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, ISBN 978-9985-9642-5-5 
  • Runje, Petar (2001), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši, “Provincijalat franjevaca trećoredaca” - “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 
  • Brković, Milko (2002), Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet., “Crkva na kamenu”, Mostar 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c Škegro 2005, str. 363.
  2. ^ Milko BRKOVIĆ, Diplomatičko-paleografska analiza bolinopoilske isprave iz 1203. godine. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 49.-74. Petar RUNJE, Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13.-16. st.). “Provincijalat franjevaca trećoredaca” - “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 2001.
  3. ^ http://hamdocamo.wordpress.com/2013/04/08/zenica-08-04-2013-na-danasnji-dan-prije-810-godina-potpisana-je-bilinopoljska-izjava/
  4. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom pf.unze.ba
  5. ^ CD, III., p. 24.-25.; MANDIĆ, 1962.: 454.; ŠANJEK, 1975.: fotokopija iza str. 80.; ISTI, 2003.a: 82.
  6. ^ Škegro 2005, str. 361.
  7. ^ Runje 2001, str. 18.
  8. ^ Brković 2001, str. 488.-492..
  9. ^ MANDIĆ, 1962.: pass.; ŠANJEK, 1975.: pass.; ISTI, 1976.: pass.; PETROVIĆ, 1999.: pass.; ANĐELIĆ, 1984.: pass.; BRKOVIĆ, 2002., pass.: ISTI, 2003.: 57.
  10. ^ HADŽIJAHIĆ, 1973.: 427.-438.