Dubrovačka republika

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelomično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na opciju "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Teritorija koju je obuhvaćala Dubrovačka republika prije 1808.

Dubrovačka republika[1] (ital. Repubblica di Ragusa) bila je patricijska republika na istočnoj obali Jadrana i jedna od prvih samostalnih južnoslavenskih država. Po svom je uređenju bila republika, prva takve vrste kod južnih Slavena gdje je vlast imala vlastela okupljena u Velikom vijeću. Središte Dubrovačke republike bio je grad Dubrovnik (slav. dub - hrast, dubrava = hrastova šuma), a zauzimala je područje današnje južne Hrvatske, obližnja ostrva i susjedne teritorije. U 15. vijeku imala je oko 40.000 stanovnika.

Počeci grada[uredi | uredi izvor]

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. vijeka osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. U 13. vijeku osnovan je Dubrovački arhiv.

Razvoj Republike[uredi | uredi izvor]

Dubrovnik je priznavao vlast Venecije od 1205. Kneza su birali Mlečani a Dubrovčani su birali Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija pomorstvo i trgovina. Vremenom Dubrovnik postaje glavna izvotzna luka za države u zaleđu za Zahumlje i Travuniju, a kasnije za Bosnu i Rašku.

U vrijeme uspona Raške Dubrovačka republika se uspješno branila od njenih napada. U 13. vijeku vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. u sastavu Dubrovačke republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike. Zadarskim mirom 1358. posjedi Venecije u Dalmaciji pripali su ugarskoj državi. Time je i Dubrovnik prihvatio ugarsko vrhovništvo (Ludovik I.) i plaćao danak od 500 dukata. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. razvija se u samostalnu državu.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolisati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona, Dubrovačka republika je osigurala kada je krajem 14. vijeka od Bosne kupila Slansko Primorje. U [[15. vijeku Dubrovnik je od vojvode Sandalja Hranića juna 1419. i vojvode Radoslava Pavlovića decembra 1426. kupio Konavle. Time je završeno teritorijalno širenje Dubrovnika.

Procvat Dubrovačke republike[uredi | uredi izvor]

Grbovi dubrovačkih plemićkih porodica

U Dubrovačkoj republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika po uzoru na Mletke, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. U Veliko vijeće je ulazila punoljetna vlastela. Postojalo je i Malo vijeće od 11 članova koji su zajedno sa najistaknutijim pripadnicima Velikog vijeća činili Vijeće umoljenih od 45 članova. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku iako je stalno ratovao zbog svog specifičnog položaja koji je bio interesna sfera jačih sila zbog kontrole plovidbe prema istoku i njegove jake posredničko trgovačke aktivnosti, time je postao težnja vladara iz zaleđa ili pomorski jakih sila kao što su Mletci. Postojali su stalni redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike, a nadasve se oslanjao na svoju diplomaciju. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovačka republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.

Trguje se rudarskim, poljoprivrednim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. v. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske.

Temelj privrednog razvoja Dubrovačke republike činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. v. organizuju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i ekonomske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od zanatstvoa i trgovine.

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda, pružanje utočišta čime su izrazito ponosili, postoji i izreka "čak i zec kad ga gone se sklanja u Dubrovnik. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta.

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovini 16. v. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodogradnju i zanatstvo, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća.

Opadanje Dubrovačke republike[uredi | uredi izvor]

Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan zemljotres, u kojem je stradao veliki broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Zemljotres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke republike. Naime, otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nezgoda koje su u to doba zadesile Dubrovnik.

Nakon viševijekovnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju - Mletačke republike i Osmanskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara potpuno odrezali Dubrovnik od Osmanskog carstva i bosanskog zaleđa, i grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanlijske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomatijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.

Pad Dubrovačke republike[uredi | uredi izvor]

Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. godine. U 18. vijeku ponovno jača dubrovačka ekonomija i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. vj. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači ekonomski faktor bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. godine prorijedila.

Statut Dubrovačke republike[uredi | uredi izvor]

Statut Dubrovačke republike je pisani zakon Dubrovnika, kodificiran 1272. U svojoj ranijoj historiji Dubrovčani su se služili običajnim pravom. Statutom su uredili sva dotadašnja pitanja kojima je uređivan život njihove zajednice. Dubrovčani su stvorili prosperitetnu državu zahvaljujući strogo propisanim pravilima kojih su se predstavnici komune, pa kasnije republike morali pridržavati. Zato su ti propisi postavljeni kao izraz najboljih rješenja koje je praksa davala. Poslije donošenja Statuta činjene su nadopune koje su imale snagu zakona. One su izdvajane i ukoričavane u posebne sveske nazvane Knjiga svih promjena (Liber omnium reformationum), Zelena knjiga (Liber viridis) i Žuta knjiga (Liber croceus).

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Dubrovnik | Croatia". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 2016-05-27.