Dikrocelioza

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Mali metilj (Dicrocoelium dendriticum), uzročnik dikrocelioze

Dikrocelioza je parazitska bolest uzrokovana malim metiljem iz roda Dicrocoelium. Najčešći uzročnik ove bolesti je vrsta Dicrocoelium dendriticum (syn. D. lanceolatum), a pored nje uzročnici mogu biti i Dicrocoelium hospes, Dicrocoelium chinensis, Dicrocoelium suppereri. Dicrocoelium parazitira u žučnim kanalima i u žučnoj kesi više vrsta sisara, prvenstveno kod: ovaca, koza, goveda, jelenova, muflona, zečeva, kao i kod svinja, konja, pasa, glodara i ljudi; individualni nalazi su nađeni kod magarca, jaka, mačke i ptica.

Dikrocelioza je također i zoonoza, što znači da se i čovjek može inficirati ako nekim slučajem konzumira zaraženog mrava (npr. na voćki ili salati).

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Dikrocelioza je zastupljena svuda po svijetu, ali je ipak najzastupljenija u Evropi (pretežno područje Alpa i Mediterana, kao i Skandinavija), zatim Azija, Sjeverna Afrika i Amerika. Pojavljuje se pretežno na onim terenima koji najviše pogoduju razvitku suhozemnih puževa i mrava koji služe kao prelazni domaćini.

Životni ciklus[uredi | uredi izvor]

Životni ciklus Dicrocoeliuma

Dicrocoelium polaže jaja u žučnim kanalima koja preko fecesa dospjevaju u vanjsku sredinu. Za dalji razvoj potrebna su dva prelazna domaćina: suhozemni puž i mrav. Prvo suhozemni pužići progutaju jaja s miracidijem iz fecesa, zatim miracidij migrira do hepato-pankreasa puža gdje se preko dva reda sporocista transformiše u cerkariju. Za ovaj proces je potrebno 3-4 mjeseca (zavisi od temperature). Cerkarije se izlučuju u mukoznim lopticama koje su promjera oko 2 mm, a sadrže do 400 (nađeno je i do 5000) cerkarija koje tu mogu preživjeti samo par dana. Drugi prelazni domaćini su mravi iz roda Formica. Oni konzumiraju cerkarije koje se u mravu za 1-2 mjeseca razviju u metacerkarije kojih može biti oko 100 u jednom mravu. Cerkarije utiču na subezofagealni ganglion mrava tako da mrav ostaje na vlatima trave, ali samo ako je temperatura niža od 15°C, a ako je veća mrav silazi sa trave. Konačni domaćin se infestira na paši ako konzumira zaražene mrave i to najčešće u proljeće i jesen.

Patogeneza[uredi | uredi izvor]

Pod uticajem duodenalnih enzima mrav se raspada i metacerkarije migriraju kroz ductus choledochus u jetru. Moguća je i mogracija preko portalnog krvotoka. Poslije migracije, paraziti se smještaju u žučne kanale. Promjene se najviše uočavaju na žučnim kanalima i intersticijumu jetre. Pojavljuje se kataralna i proliferativna upala sa hiperplazijom epitela i subepitelijalnog vezivnog tkiva žučnih kanala. Pri hroničnoj upali zastupljena je proliferacija vezivnog tkiva oko žučnih kanala, lumen je proširen, zidovi su čvršći, a mukoza pokazuje znakove deskvamacije.

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Klinička slika kod ove bolesti je slabo izražena. Bolest često prolazi neprimjetno bez ikakvih simptoma. Kod jakih infekcija (pretežno kod ovaca) simptomi su u formi anemije, žutice, edema, gubljenja težine i smanjene reprodukcije.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Jaje Dicrocoelium dendriticuma

Dikrocelioza se otkriva nalazom jaja u fecesu. Na obdukciji jetra je djelimično ili u cjelini uvećana i ako je jača infestacija primjećuju se čvrste sivožućkaste tvorevine slične čvorovima. U svrhu detektovanja dikrocelioze može se uraditi i ELISA test koji radi na principu imunoelektroforeze tako što detektuje specifična antitijela.

Terapija[uredi | uredi izvor]

Za liječenje dikrocelioze postoji mali broj specifičnih sredstava. Većina sredstava je na bazi benzimidazola i probeznimidazola, također se mogu koristiti derivati pirazinoizokinolina, halogenih salicilanilida kao i diamfenetid.

Prevencija[uredi | uredi izvor]

Borbu protiv dikrocelioze je vrlo teško sprovesti, iako je danas u detaljima poznata epizootologija ove bolesti. Treba vršiti dehelmintizaciju stoke i to prvenstveno zimi ili u rano proljeće. Suzbijanju dikrocelioze pomaže također i kontrola populacije suhozemnih pužića i mrava.

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Šibalić S.,Cvetković Lj.: Parazitske bolesti domaćih životinja
  • Duchaček L.,Lamka J.: Dicrocoeliosis - the present state of knowledge with respect to wildlife species
  • Muller R.:Worms and human desease
  • Bouchet F.,Harter S.,Le Bailly M.: The state of the art of paleoparasitological research in the old world
  • Jakšić B.,Sofrenović Đ.: Specijalna patološka morfologija
  • Omeragić J.,Zuko A.: Invazione bolesti životinja (praktikum)