Duhan (proizvod)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Cvjetovi duhana
Sitno izrezani duhan

Duhan je biljni proizvod, koji se dobija iz listova biljaka iz roda Nicotiana. Od oko 75 vrsta iz tog roda, samo dvije vrste imaju veći značaj za proizvodnju duhana: virdžinijski duhan (Nicotiana tabacum) i divlji duhan (Nicotiana rustica). Vrste roda Nicotiana su porijeklom uglavnom iz Južne Amerike, a neke i iz Australije i Sjeverne Amerike. Među najvažnije sastojke duhana ubrajaju se nikotin, bezbojni, tečni alkaloid, kao i amonijak, celuloza i bjelančevine. U manjim količinama u njemu se mogu naći i prirodne smole, biljni vosak, škrob, šećeri, tanini, jabučna kiselina, limunska kiselina, dušična i oksalna kiselina, kalijeve soli, soda, kalk, magnezija, željezo i hlor. Ni danas nisu poznate sve supstance koje se mogu naći u duhanu, a procjenjuje se da je naprimjer u jednoj cigareti i njenom dimu sadržano od 6.000 do 12.000 različitih hemijskih supstanci.[1] Iako je pušenje duhana proglašeno štetnim za zdravlje, a u mnogim zemljama svijeta reklamiranje duhanskih proizvoda gotovo potpuno zabranjeno ili ograničeno, duhanska industrija je i dalje značajan poslodavac, a porez i akcize na duhan značajan izvor prihoda u brojnim zemljama.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Sušenje listova duhana

Za postojanje biljke duhana i njenu upotrebu, zemlje Starog svijeta su saznale nakon Kolumbovih putovanja u Ameriku. Francuski ambasador u Portugalu Jean Nicot bio je prvi koji je donio duhan u Francusku kao ljekovitu biljku, a po njemu je kasnije nazvan i taksonomski rod kojem duhan pripada Nicotiana, kao i najvažniji hemijski sastojak u njemu - nikotin. Ispočetka je duhan u Evropi uzgajan kao ljekovita biljka. Listovi duhana su se stavljali na otvorene rane, a protiv želučanih tegoba pacijenti su pili sok od duhana. U jednoj knjizi o bilju iz 1656. godine, o duhanu se moglo pročitati: Ova biljka čisti grlo i glavu, otklanja bolove i umor, smiruje zubobolju, štiti ljude od kuge, tjera uši i buhe, liječi rane, kraste, stare čireve, ogrebotine i upale.[2]

Oko 1650. godine veliki izborni knez Brandenburga Friedrich Wilhelm nakon ogromnih stradanja stanovništva u Tridesetogodišnjem ratu, naselio je Hugenote u opustošenim i nenaseljenim područjima u kojima je vladao. Oni su uveli duhan u svoju poljoprivrednu djelatnost. Već 1666. godine naseljeni Hugenoti u Mannheimu su počeli otvarati trgovine gdje se mogao kupiti duhan za žvakanje. Od 1688. sjetva duhana se proširila do Pfalza, kao i u ostala područja.

Svjetska proizvodnja i berba duhana u oko 120 zemalja na približnoj zasijanih 4,1 miliona hektara 2000. godine iznosila je 7,4 miliona tona. Narodna Republika Kina je sa 1,5 miliona hektara zasijanog duhana i udjelom u svjetskoj proizvodnji od 2,6 miliona tona je najveći svjetski proizvođač. Po statistikama FAO 1961. godine pod duhanom je u svijetu bilo zasijano 3,4 miliona hektara dok je ta površina 2010. godine iznosila 4 miliona hektara. Ovo znači rast proizvodnje od oko 17% uz istovremeni rast stanovništva u svijetu za 122%. Čisto statistički posmatrano, 1961. godine je na svakog čovjeka otpadalo oko 11 m2 posijanog duhana, dok je ta površina 2010. opala na 5,8 m2, što ugrubo uzevši daje da se taj broj prepolovio u odnosu na broj svjetskog stanovništva.

Kao korisna biljke za proizvodnju duhana danas samo dvije vrste imaju ekonomski značaj, od kojih postoje brojni varijeteti i sorte duhana. Daleko najrasprostranjenija vrsta duhana je virdžinijski duhan (lat. Nicotiana tabacum), kojem danas pripadaju gotovo sve sorte. Nakon žetve, duhan se prerađuje na odgovarajući način, a daleko najviše se troši za proizvodnju cigareta. U Evropi je do kraja 20. vijeka bile su proširene sorte havana, burley i friederichtaler. Ovo su tamne sorte koje se najčešće koriste za cigare ili u mješavinama za tamne cigarete. Sorta virdžinija je također vrlo proširena, a koristi se u mješavinama za svjetlije marke cigareta. U istočnoj Evropi raširena je i vrsta Nicotiana rustica, poznat i kao seljački ili divlji duhan. Ta sorta duhana, poznata i kao mahorka, danas se uzgaja još samo u Rusiji i Poljskoj.

Osušeni i očišćeni listovi duhana kojima se odstranjuju peteljke mogu se upotrebljavati u lulama ili se zamotavati kao cigarete, cigarilosi i cigare. Pri pušenju duhana najveći dio otrovnog nikotina sagorijeva, a samo mali dio isparava i inhaliranjem dospijeva u organizam. Dosta manje su rasprostranjeni oblici duhana za žvakanje ili ušmrkavanje. Konzumiranje duhana putem inhalacije, žvakanja ili ušmrkavanja je također povezano sa znatnim zdravstvenim rizicima. Opasnosti za zdravlje se manifestiraju od problema sa srcem, krvotokom, prokrvljenosti i impotencijom, a nerijetko može se javiti i razne forme raka. Mnogi od ovih rizika su povezani i sa pasivnim pušenjem. Konzumiranjem duhanskih proizvoda enormno raste rizik od nikotinske ovisnosti.

Duhan za vodene lule se sastoji iz mješavine duhana i sredstva za održavanje vlage (glicerin i/ili propilenglikol), a može sadržavati i aromatska ulja, esencije, melase ili šećere, a nekad se i aromatizira i voćem.[3] Ranija upotreba ekstrakta duhana kao insekticida je zabranjena zbog opasnosti od akumuliranja nikotina u prehrambenim namirnicama.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Manfred G. Raupp: Die Entwicklung des Tabakanbaus in Deutschland unter besonderer Berücksichtigung der Entwicklung in der Gemeinde Staffort; 2. izd., Lörrach, oktobar 2012, Lörrach international, ISBN 978-3-9815406-3-5, str. 43.
  2. ^ citat po August Wilhelm von Babo: Der Tabak und sein Anbau; Nebst Anhang von Ph. Schwab und F. Hoffacker über die Cultur und Behandlung des Tabaks in Holland, Karlsruhe Herder 1852.
  3. ^ Warenverzeichnis für die Außenhandelsstatistik, izdanje 2013: Kapitel 24: Tabak und verarbeitete Tabakersatzstoffe, Statistisches Bundesamt, Wiesbaden, 2012. ISBN 978-3-8246-0963-5.