Korisnik:Gold lilium:Oruk Barbarosa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Za brodove koji nose isto ime, vidi Oruč Reis (brod).

U ovom imenu u osmanskom turskom stilu, ime je Oruč, titula je Reis, a nema porodičnog imena.

Oruč Barbarosa

Oruč (Oruç) Reis (osmanski turski: عروج ريس; španjolski: Aruj; oko 1474. – 1518.) bio je osmanski gusar koji je postao sultan od Alžira. Stariji brat slavnog osmanskog admirala Hayreddina Barbarosse, rođen je na osmanskom otoku Midilli (Lezbos u današnjoj Grčkoj) i poginuo je u bitci protiv Španaca kod Tlemcena.

Postao je poznat kao Baba Oruč ili Baba Aruj (Otac Oruč) kada je prevezao velik broj moriščanskih, muslimanskih i židovskih izbjeglica iz Španije u Sjevernu Afriku; narodna etimologija u Europi transformirala je to ime u Barbarossa (što na talijanskom znači Riđobradi).[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Njegov otac, Yakup Ağa, bio je osmanski dužnosnik[2] [3][4][5]turskog[6] [7][8]ili albanskog[9][10] [11]porijekla. Yakup Ağa je učestvovao u osmanskom osvajanju Lezbosa (Midilli) od Genovežana 1462., a kao nagradu dobio je feudalno selo Bonova na otoku. Oženio je lokalnu kršćansku Grkinju (iz Mitilene), po imenu Katerina, koja je bila udovica pravoslavnog svećenika.[9][12][13][14][15]

Oruč Barbarosa na galiji

Imali su dvije kćeri i četiri sina: Ishak, Oruč, Hizir i Ilyas. Yakup je postao etablirani lončar i kupio je brod kako bi trgovao svojim proizvodima. Četvorica sinova pomagala su ocu u poslu, a o kćerkama se ne zna mnogo. Isprva je Oruč pomagao s čamcem, dok je Hizir pomagao s posuđem.

Početak karijere[uredi | uredi izvor]

Sva četiri brata postali su pomorci, bavili su se pomorstvom i međunarodnom pomorskom trgovinom. Oruč je bio prvi brat koji se počeo baviti pomorstvom, a uskoro mu se pridružio i najmlađi brat Ilyas. Hizir je u početku pomagao njihovom ocu u keramičarskom poslu, ali je kasnije dobio vlastiti brod i također započeo karijeru na moru. Ishak, najstariji, ostao je na Mitileni i bio uključen u financijske poslove porodičnog posla. Ostala tri brata isprva su radila kao mornari, ali su zatim postali privatnici u Sredozemnom moru, postajući konkurencija privatnim poslovima Vitezova bolničkog reda s otoka Rodosa[16]. Oruč i Ilyas radili su na Levantu, između Anadolije, Sirije i Egipta, dok je Hizir poslovao u Egejskom moru, uglavnom u Solunu.

Oruč je bio vrlo uspješan pomorac. Također je naučio govoriti talijanski, španski, francuski, grčki i arapski u ranim godinama svoje karijere. Tokom trgovačke ekspedicije u Tripoliju, Libanu, njega i Ilyasa napala je galija Vitezova bolničkog reda. Ilyas je ubijen u borbi, a Oruč je ranjen. Čamac njihovog oca je zarobljen, a Oruč je zarobljen i zatvoren u viteškom dvorcu Bodrum gotovo tri godine. Hizir je pokušao pomoći Oruču otkupom, ali nije uspio i Oruč je bio mučen prvih nekoliko godina zatočeništva, a kasnije je radio kao rob na brodu Rhodes koji je prevozio zatvorenike. Jedne noći kada su uslovi bili povoljni uspio je pobjeći s broda i pobjeći u selo gdje je živio deset dana i kasnije se pridružio kapetanu Aliju.[17]

Oruč gusar[uredi | uredi izvor]

Oruč je kasnije otišao u Antaliju, gdje mu je Šehzade Korkut, osmanski princ i guverner grada, dao 18 galija i zadužio ga za borbu protiv Vitezova bolničkog reda koji su nanijeli ozbiljnu štetu osmanskom brodarstvu i trgovini.

Narednih godina, kada je Šehzade Korkut postao guverner Manise, dao je Oruču veću flotu od 24 galije u luci Izmir i naredio mu da učestvuje u osmanskoj pomorskoj ekspediciji na Apuliju u Napuljskom Kraljevstvu, gdje je Oruč bombardirao nekoliko obalnih utvrda i zarobio dva broda. Na povratku na Lezbos, zaustavio se na Eubeji i zarobio tri galije i još jedan brod. Zatim je napao nekoliko otoka Vitezova bolničkog reda i zarobio više njihovih malih brodova. Stigavši do Mytilene s ovim zarobljenim brodovima, Oruč je saznao da je Šehzade Korkut, brat novog osmanskog sultana, pobjegao u Egipat kako bi izbjegao smrt zbog spora oko nasljeđa, što je bila uobičajena praksa u to vrijeme u Kući Osmana. Bojeći se nevolja, zbog svoje dobro poznate povezanosti s osmanskim princem u egzilu, Oruč je otplovio u Egipat gdje se susreo s Šehzade Korkutom u Kairu i uspio dobiti audijenciju kod mamelučkog sultana Qansuha al-Ghawrija, koji mu je dao još jedan brod i zadužio ga da pohara obale Italije i otoke Sredozemnog mora koje su kontrolirale kršćanske sile. Nakon što je prezimio u Kairu, isplovio je iz Aleksandrije i djelovao duž obala Ligurije i Sicilije.

Godine 1503. Oruč je uspio zaplijeniti još tri broda i načinio otok Djerbu svojom novom bazom, preselivši tako svoje operacije na zapadni Mediteran. Hizir se pridružio Oruču na Djerbi. Godine 1504. dva brata su od Abu Abdallaha Muhammada IV al-Mutawakkila, hafsidskog kalifa Tunisa, zatražila dopuštenje da koriste strateški smještenu luku La Goulette za svoje operacije. Dobili su to pravo, uz uslov da jednu trećinu svog plijena ostave sultanu.

Oruč, koji je zapovijedao malim galiotima, zarobio je dvije mnogo veće papinske galije u blizini otoka Elbe. Kasnije su kod Liparija dva brata zarobila sicilijanski ratni brod Cavalleria s 380 španskih vojnika i 60 španskih vitezova iz Aragona, koji su bili na putu iz Španije za Napulj. 1505. godine harali su obalama Kalabrije. Ova su postignuća povećala njihovu slavu i pridružio im se niz drugih poznatih muslimanskih gusara, uključujući Kurtoğlua (na Zapadu poznatog kao Curtogoli), turskog gusara iz Kayserija. Godine 1508. poharali su obale Ligurije, posebno Diano Marine.

Godine 1509. Ishak je također napustio Mitilenu i pridružio se svojoj braći u La Goulettu. Oručova slava je porasla kada je, između 1504. i 1510. godine, prevezao muslimane iz Španije u Sjevernu Afriku. Njegovo pomaganje španskim muslimanima u nevolji i njihovo prevoženje u sigurnije zemlje donijelo mu je počasno ime Baba Oruč (Otac Oruč), koje je na kraju, zbog sličnosti u zvuku, evoluiralo u Španiji, Italiji i Francuskoj u Barbarossa (Riđobradi na talijanskom).

Godine 1510. tri brata izvršila su napad na Cape Passero na Siciliji i odbila napad španaca na Bougie, Oran i Algiers. U augustu 1511. poharali su područja oko Reggio Calabrije u južnoj Italiji. U augustu 1512. prognani vladar Bougieja pozvao je braću da istjeraju Špance, a tokom bitke Oruč je izgubio lijevu ruku.[18] Ovaj incident mu je osigurao nadimak Gümüş Kol (Srebrna ruka na turskom), po srebrnoj protezi koju je koristio umjesto ruke koja mu je nedostajala. Kasnije te godine trojica braće izvršila su napad na obalu Andaluzije u Španiji, zarobivši galiota porodice Lomellini iz Genove koja je posjedovala otok Tabarca u tom području. Nakon toga su se iskrcali na Menorci i zauzeli obalni dvorac[19], a zatim su krenuli prema Liguriji i zarobili četiri genoveške galije u blizini Genove. Genovežani su poslali flotu da im oslobodi brodove, ali su braća zarobila i njihov admiralski brod. Nakon što su zarobila ukupno 23 broda u manje od mjesec dana, braća su otplovila natrag u La Goulette.

Tu su izgradili još tri galiota i barutan. Godine 1513. zarobili su četiri engleska broda na putu za Francusku, izvršili napad na Valenciju gdje su zarobili još četiri broda, a zatim su krenuli prema Alicanteu i zarobili špansku galiju kod Malage. Između 1513. i 1514. tri su se brata još nekoliko puta sukobila sa španskim eskadrima i preselila se u svoju novu bazu u Cherchellu, zapadno od Alžira. Godine 1514. s 12 galiota i 1000 Turaka uništili su dvije španske tvrđave u Bougieu, a kada je španska flota pod zapovjedništvom Miguela de Gurree, potkralja Majorke, stigla u pomoć, krenuli su prema Ceuti i izvršili napad na taj grad prije nego što su zarobili Jijel u Alžiru, koji je bio pod kontrolom Genovežana. Kasnije su uhvatili Mahdiju u Tunisu. Nakon toga su poharali obale Sicilije, Sardinije, Balearskih otoka i španskog kopna, zarobivši tamo tri velika broda. Godine 1515. zarobili su nekoliko galija, jednu galiju i tri barke na Majorci. Godine 1515. Oruč je poslao vrijedne darove osmanskom sultanu Selimu I., koji mu je zauzvrat poslao dvije galije i dva mača ukrašena dijamantima. Godinu kasnije, zajedno s Kurtoğluom, braća su okupirala dvorac Elba, prije nego što su se još jednom zaputili prema Liguriji, gdje su zarobili 12 brodova i oštetili 28 drugih.

Vladar Alžira[uredi | uredi izvor]

Godine 1516. tri brata su uspjela osloboditi Jijel i Alžir od Španaca, ali su na kraju preuzeli kontrolu nad gradovima i okolnom regijom, prisiljavajući prethodnog vladara, Abu Hammu Musu III iz dinastije Zayyanid[20], na bijeg. Lokalni Španci u Alžiru potražili su utočište u Peñónu od Alžira i tražili su od cara Karla V., španskog kralja, da intervenira, ali španska flota nije uspjela istjerati braću iz Alžira.

Nakon što je učvrstio svoju moć i proglasio se novim sultanom od Alžira, Oruč je pokušao povećati svoju teritoriju u unutrašnjosti i zauzeo je Milianu, Medeu i Ténèsa. Postao je poznat po pričvršćivanju jedara na topove za prijevoz kroz pustinje sjeverne Afrike. Godine 1517. braća su izvršila napad na Capo Limiti, a kasnije i na grad Isola di Capo Rizzuto u Kalabriji.

Oruč Reis je osvajao istočne zemlje Maroka, 1518. je osvojio i postavio garnizon u Oujdu i Tibdu, potčinio je Beni Amera i Beni Snassena i nametnuo im danak.[21] [22]Ušao je u pregovore i sklopio savez s marokanskim sultanom koji je bio izrazito uplašen napredovanjem Turaka.[22]

Posljednje angažovanje i smrt Oruča i Ishaka[uredi | uredi izvor]

U maju 1518. car Karlo V. stigao je u Oran i tamo su ga primili šeik Buhammud i španski guverner grada Diego de Córdoba, markiz od Comaresa, koji je zapovijedao silom od 10 000 španskih vojnika. Pridruženi hiljadama beduina, Španci su marširali kopnom prema Tlemcenu gdje su ih Oruč i Ishak čekali s 1500 osmanskih vojnika i 5000 maurskih vojnika. Oruč Reis, koji je dobio Tlemcen na istoku Alžira, pod dominacijom Španije, odbranio je osvojena mjesta protiv tlemcenskog emira, koji je dobio pomoć od Španaca. Šest je mjeseci branio svoju zemlju. Izdan od domorodaca, pokušao se probiti kroz neprijateljsku opsadu kako bi se vratio u Alžir.

Probio se kroz neprijateljski teritorij i sa određenim brojem leventa prešao rijeku. Međutim, dvadesetak leventa (mornara) ostalo je na strani neprijatelja. Oruč Reis, znajući da nema nade da se spasi, opet se zaletio u svoje neprijatelje, jer nije htio ostaviti levente same. Dok je pokušavao prijeći rijeku, većina njegovih leventa je umrla. Jednoruki Oruč Reis je umro od posljedica rane kopljem koju je zadobio nakon što je vidio kako posljednji levent do njega umire.

Španci, koji su htjeli španskom kralju dokazati smrt Oruč Reisa, odsjekli su mu glavu i stavili je u vreću punu meda i odnijeli u Španiju. Razlog zbog kojeg su to učinili je taj što su Španci, koji su se mnogo puta sukobljavali s Oruč Reisom, prijavili španskom kralju da su ga ubili, ali se ništa od toga nije pokazalo tačnim.[16][17]

Posljednji preostali brat, Hizir (Hayreddin Barbarossa), naslijedio je bratovo mjesto, njegovo ime (Barbarossa) i njegovu misiju te postao najmoćniji i najpoznatiji osmanski admiral osiguravši osmansku dominaciju nad Sredozemnim morem tokom 16. vijeka.

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Oruč je uspostavio osmanlijsko prisustvo u sjevernoj Africi koje je trajalo četiri vijeka, de facto do gubitka Alžira od Francuske 1830., Tunisa od Francuske 1881., Libije od Italije 1912. i de jure do službenog gubitka Egipta i Sudana i Ujedinjenog Kraljevstva 1914., nakon što se Osmansko Carstvo pridružilo Prvom svjetskom ratu na strani Centralnih sila. Republika Turska službeno se odrekla preostalih osporenih turskih prava na nekim teritorijima Egipta i Sudana Ugovorom iz Lausanne 1923. godine.

Tri podmornice (TCG Oruč Reis, TCG Oručreis (S-337) i TCG Oručreis (RAD-14)) turske mornarice nazvane su po Oruču.

Godine 2018. spomenik Oruč Reisa svečano je otvoren u Aïn Témouchentu u Alžiru.[23]


Nedovršeni članak Gold lilium:Oruk Barbarosa koji govori o biografijama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

  1. ^ Wilsher, Ann (1978). "Myth and monument". History of Photography. 2 (4): 374–374. doi:10.1080/03087298.1978.10443018. ISSN 0308-7298.
  2. ^ Duque, Adriano; Reichenberger, Eva; Reichenberger, Kurt (2006-12-01). "Cervantes y su mundo, vol. 1". The Sixteenth Century Journal. 37 (4): 1192. doi:10.2307/20478206. ISSN 0361-0160.
  3. ^ Dodge, John Vilas, (25 Sept. 1909–23 April 1991), Senior Editorial Consultant, Encyclopædia Britannica, since 1972; Chairman, Board of Editors, Encyclopædia Britannica Publishers, since 1977, Oxford University Press, 2007-12-01, pristupljeno 2023-07-31 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ de Jong, Frederick (1995-07). "Islam in the Balkans: Religion and Society between Europe and the Arab World. Harry Thirlwall Norris". The Journal of Religion. 75 (3): 462–463. doi:10.1086/489668. ISSN 0022-4189. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  5. ^ Soucek, S. (1971-01). "The 'Ali Macar Reis Atlas' and the Deniz Kitabi: Their place in the genre of Portolan charts and atlases". Imago Mundi. 25 (1): 17–27. doi:10.1080/03085697108592366. ISSN 0308-5694. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  6. ^ Davies, Siriol; Davis, Jack Lee (2007). Between Venice and Istanbul: colonial landscapes in early modern Greece. Hesperia Supplement. Princeton: American School of Classical Studies at Athens. ISBN 978-0-87661-540-9.
  7. ^ Jamieson, Alan G. (2013). Lords of the Sea: A History of the Barbary Corsairs. Canada: Reaktion Books. p. 59. ISBN 978-1861899460. Desperate to find some explanation for the sudden resurgence of Muslim sea power in the Mediterranean after centuries of Christian dominance, Christian commentators in the sixth century (and later) pointed to the supposed Christian roots of the greatest Barbary corsair commanders. It was a strange kind of comfort. The Barbarossas certainly had a Greek Christian mother, but it now seems certain their father was a Muslim Turk.
  8. ^ Konstam, Angus (2008). Piracy: the complete history. Oxford: Osprey. ISBN 978-1-84603-240-0.
  9. ^ a b DERİ, Mehmet (2023-03-30). "Remzi Kılıç, Osmanlı Yönetiminde Irak ve Suriye [Tarihî Coğrafyası - XIX. Yüzyılda İdarî Yapısı], İdeal Kültür Yayınları, İstanbul 2011". Osmanlı Medeniyeti Araştırmaları Dergisi. 0 (16): 249–251. doi:10.21021/osmed.1222822. ISSN 2458-9519.
  10. ^ Holm, Bent; Bøgh Rasmussen, Mikael, ured. (2021). Imagined, embodied and actual Turks in early modern Europe. Ottomania. Wien: Hollitzer Wissenschaftsverlag. ISBN 978-3-99012-125-2.
  11. ^ Dodge, John Vilas, (25 Sept. 1909–23 April 1991), Senior Editorial Consultant, Encyclopædia Britannica, since 1972; Chairman, Board of Editors, Encyclopædia Britannica Publishers, since 1977, Oxford University Press, 2007-12-01, pristupljeno 2023-07-31 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  12. ^ Aksan, Virginia Harris; Goffman, Daniel (2007). The early modern Ottomans: remapping the Empire. Cambridge (GB) New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-81764-6.
  13. ^ Decline of the Abbasid Caliphate and the Rise of Local Muslim Dynasties, 921–1215 AD, University Press of Kansas, 2021-12-23, str. 127–166, pristupljeno 2023-07-31 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  14. ^ Goffman, Daniel (2006). The Ottoman empire and early modern Europe. New approaches to European history (5. print izd.). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-45908-2.
  15. ^ Herzog, Christoph, Die Entwicklung der türkisch-muslimischen Presse im Osmanischen Reich bis ca. 1875, OLDENBOURG WISSENSCHAFTSVERLAG, pristupljeno 2023-07-31 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  16. ^ a b Bostan, İdrıs (2007). Oruç Reis - An article published in 33rd Volume of Turkish Encyclopedia of Islam (in Turkish). Vol. 33. Istanbul: TDV İslâm Ansiklopedisi. pp. 426–428. ISBN 979-97-53-89455-4. Retrieved 6 January 2022.
  17. ^ a b Gallotta, Aldo (1981-10-01). "Gazavat-ı Hayreddin Paşa". Belleten. 45 (180): 473–500. doi:10.37879/belleten.1981.473. ISSN 0041-4255.
  18. ^ Konstam, Angus (2016-08-25). The Barbary Pirates 15th-17th Centuries. Bloomsbury Publishing. ISBN 9781472815446.
  19. ^ Busselman, Doug (2006-08). "Famous People and Events in Reno–Tahoe History". Rangelands. 28 (4): 39–40. doi:10.2111/1551-501x(2006)28[39:fpaeir]2.0.co;2. ISSN 0190-0528. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  20. ^ Roberts, Hugh (2014). Berber government: the Kabyle polity in pre-colonial Algeria. Library of Middle East history. London: Tauris. ISBN 978-1-84511-251-6.
  21. ^ de Grammont, Henri-Delmas (2002). Histoire d'Alger sous la domination turque. Editions Bouchène. ISBN 978-2-912946-53-9.
  22. ^ a b YILMAZ, Fatih (2020-12-15). "The Conception of Caliphate in Yavuz Sultan Selim Era". Journal of Analytic Divinity. 4 (2): 54–70. doi:10.46595/jad.775441. ISSN 2602-3792.
  23. ^ Войцева, О. А. (2018-01-25). "POLISH SAILOR'S WORLDVIEW IN THE MARINE DISCOURCE OF ZYGMUNT BATKO". Slovyanskyy Zbirnyk. 0 (21): 166–177. doi:10.18524/2413-0613.2017.21.132193. ISSN 2413-0613.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Korisnik:Gold_lilium:Oruk_Barbarosa&oldid=3533850"