Laura Papo Bohoreta

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
NotCommons-emblem-copyrighted.svg Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava
u skladu s politikom Wikipedije u vezi s radovima u javnom domenu i GFDL licencom. Za više informacija pogledajte stranicu za razgovor.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Laura Papo Bohoreta (rođena Luna Levi; Sarajevo 15. mart 1891 – Sarajevo, 1941) bila je jugoslavenska feministkinja, spisateljica, književnica i prevoditeljica koja se istakla na istraživanju prošlosti sefardske žene u Bosni i Hercegovini.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Laura Papo Bohoreta rođena je 15. marta 1891. u Sarajevu. Potječe iz siromašne jevrejske porodice Jude i Estere Levi kao prvo od njihovo sedmero djece. Juda Levi je po zanimanju bio trgovac, no kako u Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900. godine s porodicom se preselio u Istanbul. U Turskoj su Lauri promijenili ime Luna u modernije i međunarodno – Laura. Za osam godina boravka u Istanbulu Laura je pohađala međunarodnu francusku školu za Jevreje "Alliance Israélite Française". Nakon osam godina porodica Levi se vratila u Sarajevo, jednako siromašna kao i prije, samo mnogobrojnija. Kako bi pomogla svojima, Laura je davala instrukcije iz francuskog, latinskog, njemačkog i klavira. Uz Laurinu pomoć njene sestre Nina, Klara i Blanki (majka književnice Gordane Kuić) otvorile su u Sarajevu salon šešira "Chapeau Chic Parisien". Odmah po povratku u Sarajevo, kad joj je bilo 17 godina, Laura je primijetila manju zastupljenost sefardske tradicije i folklora, te je počela skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice. Osim toga, prevela je i adaptirala djela francuskih autora: Julesa Vernea Djeca kapetana Granta i Emilea de Girardina Veselje plaši (francuski: La joie fait peur – Alegria espanta).[1]

Prekretnica u njenom socijalnom angažmanu bio je članak "Južnoslavenska žena u politici" (njemački: "Die Südslawische Frau in der Politik"), objavljen 1916. u bosanskohercegovačkim novinama Bosnische Post koje su štampane na njemačkom jeziku, gdje je Jelica Bernadzikowska Belović jedno poglavlje posvetila sefardskoj ženi u Bosni i Hercegovini. U tom članku je sefardsku ženu opisala kao "neuku, tradiciji odanu ženu koja vjerno čuva patrijarhalne vrijednosti". To je razljutilo Lauru, te je ona sedam dana kasnije u istim novinama objavila odgovor "Sefardska žena" (njemački: "Die Spanolische"), s namjerom da "stvarnije prikaže sefardsku ženu, njene uloge u porodici, vrline i mane". Iste godine Laura se udala za Daniela Papu, te 1918. rodila svog prvog sina Leona, a godinu dana kasnije Bar-Kohbu, Kokija. Bračna sreća Laure i Daniela nije dugo trajala budući da je Daniel patio od teških psihičkih poremećaja (najvjerovatnije od posttraumatskog stresnog poremećaja jer je učestvovao kao vojnik u Prvom svjetskom ratu) i bio trajno smješten u psihijatrijsku ustanovu. Laura je, s 28 godina, ostala potpuno sama s dvoje male djece. Sljedećih nekoliko godina nije bila socijalno angažirana, te je vrijeme provodila zarađujući za život i brinući se o svojim sinovima. Laura je usred Velike ekonomske krize, u to vrijeme mislila na svoju porodicu, na svoju djecu, pomagala sestrama, majci i ocu. Nakon smještaja supruga u psihijatrijsku ustanovu nije gubila vjeru u život, nego je radila, pisala, skupljala folklornu građu, pružala podršku ženama i motivirala ih da budu supruge, imaju djecu, poštuju običaje svojih majki i baka, ali da istovremeno budu svjesne doba u kojem žive i prilagode mu se. Laura nije bila feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao zavisiti od okoline, nego od njih samih, od njihove želje da napreduju.[1]

Laura se ponovno aktivirala 1924. reagirajući na nostalgičnu priču Avrama Romana Bukija "Dvije susjede u dvorištu" ("Dos vizinas in el kortižo"), objavljenu u časopisu Jevrejski život. Avram Romano Buki je toj priči izmislio razgovor između dviju susjeda, Lee i Bohorete. Susjede ležerno razgovaraju o svakodnevnim događajima, poznanicima i prijateljima. Lauru je posebno razljutilo što je jedna od susjeda, Lea, tvrdila da "škole uništavaju mlade žene" jer "one u želji da se obrazuju više ne žele ni peglati, ni kuhati, ni prati veš, ni šivati, a ni ugađati svojim muževima". U sljedećem broju istog časopisa, Laura je objavila članak "Majke" ("Madres") i potpisala ga pseudonimom Bohoreta. U tom članku se oštro obrušila na Bukija i njegovu konzervativnost. Prvi put je pisala na judeošpanskom jeziku (Ladino). Prema pretpostavci Eliezera Pape, pseudonim Bohoreta izabrala je da bi se čitaoci identificirali s osobom opisanom u Bukijevoj priči. Idejama iz članka "Majke" ostala je vjerna tokom čitavog svog života i u svim svojim književnim i dramskim djelima: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima, jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi da bi preživjela. Laura je tako, isključivo zahvaljujući obrazovanju, uspijevala sama podizati svoje sinove.[1]

Godine 1931, na nagovor Vite Kajona, jugoslavenskog i sarajevskog pisca-intelektualca, piše monografiju Sefardska žena u Bosni (La mužer sefardi de Bosna), nastalu na osnovi članka-odgovora Bernadzikowskoj-Belović iz 1916. godine. Muhamed Nezirović preveo je monografiju na bosanski. Laura je u knjizi detaljno opisala običaje, način odijevanja, kuhanja, vrline i mane sefardske žene, naglašavajući tradicionalne vrijednosti koje se ne smiju predati zaboravu, ali istovremeno potiče žene da se prilagode aktualnoj situaciji i da prihvate zahtjeve što ih pred njih stavljaju moderna dolazeća vremena. Tokom 1930-ih Laura je napisala je sedam drama: jednočinke Bilo nekad (Avia de ser), Strpljenje para vrijedi (La pasjensija vale mučo), Prošla vremena (Tjempos pasados), jednu običajnu dramu u tri čina Moje oči(Ožos mios), te tri drame socijalnog sadržaja u tri čina Svekrva ni od blata dobra (Esterka, Shuegra ni de baro buena) i Bratstvo maćeha, ime dovoljno govori (Hermandat Madrasta el nombre le abasta). Što se tiče feminizma u njenom dramskom opusu, njena namjera bila je podučiti žene, kroz poznate i česte situacije u svakoj porodici, kako živjeti, kako nadvladati tekuće probleme i zadovoljiti potrebe i prema porodici i prema društvu. Svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće, bez grižnje savjesti, istovremeno poštujući sefardsku tradiciju. Laura je živjela na Balkanu, u periodu prije, za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata, te između dva rata, u periodu velike svjetske ekonomske krize i u vrijeme fašističkih progona Jevreja.[1]

Na samom početku Drugog svjetskog rata i Holokausta, 1941, oba su joj sina ustaše odveli u koncentracijski logor Jasenovac. Pod tugom i brigom, Laura se razbolila i umrla skrivena u sarajevskoj bolnici katoličkih sestara milosrdnica 1942. godine. Nije znala da su joj sinove ustaše ubile već na putu prema Jasenovcu.[2][1]

Laura Papo Bohoreta živjela je za druge, promicala je ideje koje se i danas čine naprednima.[prema kome?][1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f Večerina, Jagoda (22. 10. 2013). "Laura Papo Bohoreta – prva sefardska feministkinja". autograf.hr. Pristupljeno 24. 2. 2018. 
  2. ^ Ovadija, Rikica (12. 3. 2014). "Laura Papo Bohoreta (1891. – 1942.)". behar.hr. Arhivirano s originala, 16. 7. 2016.