Starokatolička crkva

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Starokatolička crkva je kršćanska vjerska zajednica, nastala iz opozicije nekih njemačkih teologa na Prvom vatikanskom koncilu 1870. Oni su se usprotivili definiciji o papinskoj nepogrešivosti i primatu, te su tražili da se katolicizam "vrati na svoje stare oblike". Odvojili su se od Rimokatoličke crkve na kongresu u Münchenu 1871. Prvog starokatoličkog biskupa J. H. Reinkensa zaredio je Heykamp, jansenistički holandski biskup iz Deventera.

Starokatoličke crkve, odcjepljenjem od Rima, osnivane su na nacionalnom principu u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Švicarskoj, SAD. U Njemačkoj, pomagale su ih vlasti u doba Kulturkampfa. Surađuju s Jansenističkom crkvom u Utrechtu (Utrrechtskaunija, 1889).

Starokatolici odbacuju svećenički celibat, nerazrješivost braka, tajnu ispovijed. Uvode pričest pod dvije prilike i narodni jezik u liturgiju. Svećenike i biskupe biraju sami vjernici na skupštinama župa i crkvenim saborima. Svi starokatolički biskupi okupljali su se svake dvije godine na sabor u Utrechtu, koji je sjedište starokatoličkog nadbiskupa.

U doba Austro-Ugarske, starokatoličke crkve djelovale su na području Slovenije i Dalmacije. Nakon I. svjetskog rata neki katolički svećenici u Jugoslaviji, zahvaćeni reformnim pokretom, tražili su osnivanje samostalne crkvene pokrajine s primasom na čelu, autonomiju crkve na demokratskom načelu, ukidanje celibata i dr.

Nadbiskup Alojzije Stepinac bio je nepomirljivi neprijatelj starokatolika, smatrajući je "truležom na našem narodnom organizmu". Nastojao je, apelima na vlasti u Kraljevini Jugoslaviji, Banovini Hrvatskoj i u NDH, da ona bude zabranjena.

Samostalne starokatoličke crkve bile su osnovane i u Sloveniji (1946.), Srbiji i Vojvodini (1954.) i Bosni i Hercegovini (1965). Jugoslavenske komunističke vlasti prožale su im određenu podršku, nastojeći suzbiti uticaj Rimokatoličke crkve.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]