Vatroslav Piacun
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
 | Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
Vatroslav Piacun (Skopje, 4. april 1931. - Zagreb, 6. juni 1999. ), hrvatski košarkaš.
Sportska karijera
[uredi | uredi izvor]Rođen je kao najstarije dijete Antuna i Terezije, nakon Drugog svjetskog rata vraća se 1947. u Zagreb. Ubrzo se počinje baviti rukometom uz Nikolu Dasovića, poznatog rukometaša i kasnije košarkaša, koji ga je povukao i u košarku. Od izgradnje poznatog terena na Tuškancu u proljeće 1948, svečanog otvorenja igrališta 27. marta 1949, nadmudrivanja sa teniserima oko toga čiji će biti teren do prvih pobjeda nije prošlo puno vremena. "Zagrebaši", kako su se zvali u početku, postali su prvaci Hrvatske po prvi put 1948. godine. Knjiga Vukovi iz Tuškanca autora Zorana Kovačevića, odaje i to kako je Vatroslav saznao da igrač protivničkog kluba nema pravo nastupa, pa su "Zagrebaši" dobili pobjedu za zelenim stolom. 1949. godine, klub mjenja ime u Polet te neuspješno pokušava izboriti pravo učestvovanja u saveznoj ligi.
Kvalifikacije su bile uspješne već nagodinu: u septembru 1950. postaju, sada kao Lokomotiva, članom savezne lige, a Vatroslav je član prve petorke.
Prvenstvo države:
- 1951. "lokosi" su završili na 11. mjestu sa 12 bodova, 19 odigranih utakmica - 107 koševa,
- 1953. "lokosi" su završili na 3. mjestu sa 4 boda, 6 odigranih utakmica - 29 koševa,
- 1954. "lokosi" su završili na 6. mjestu sa 25 bodova, 4 odigrane utakmice - 10 koševa,
- 1955. "lokosi" su završili na 6. mjestu sa 16 bodova, 18 odigranih utakmica - 97 koševa,
- 1956. "lokosi" su završili na 6. mjestu sa 17 bodova, 18 odigranih utakmica - 124 koševa.
Kup države:
- 1959. "lokosi" su osvojili 3. mjesto, a Vatroslav je odigrao 3 utakmice bez postignutog
koša
Na državnim prvenstvima i kupu odigrao je ukupno 65 utakmica i postigao 367 koševa.
Osim državnih prvenstava, tu su bile i utakmice na Siciliji, Holandiji, nastupa po turnirima, kako domaćim tako i stranim.
Trenerski uspjesi
[uredi | uredi izvor]Prvi naslov državnog prvaka Lokomotive, kasnije Cibone, osvojio je upravo Vatroslav i to kao trener juniorske mekipe 26. septembra 1954. Njegovi omladinci su kasnije postali poznati i priznati košarkaši i sportski radnici: Đorđe Bjegović, Šunjić, Ivan Šiprak, Milan Vidaković, Vrhovac, Mirko Novosel, Magić, Petrović, Marijan Catinelli, Zdilar, Borišić, Štuka, Marko Rittig, Boris Lalić.
Novogodišnji turnir u Ljubljani
[uredi | uredi izvor]Prvi veći međunarodni uspjeh "lokosi" postižu u januaru 1961. opet pod trenerskim vodstvom Vatroslava. U Ljubljani se održava novogodišnji turnir, na kojem su "lokosi" pozvani kao joker-klub koji treba omogućiti održavanje turnira. Honved, s petorkom koja je s reprezentacijom Mađarske osvojila zlato na evropskom prvenstvu 1960., Crvena Zvezda iz Beograda i Olimpija s izvrsnim Daneuom i ekipom. Pobjeda na mađarskim prvakom 70-62 pokazala je kvalitetu i talent ekipe koju su činili: Zvonko Petričević, Dragan Kovačić, Mirko Novosel, Eduard Bočkaj, Ivan Franić, Matan Rimac, Mladen Momčinovič, Matko, Vladimir Anzulović, Vilim Kocijan, Duško Džepina, Ilija Matijević i Boris Lalić. Iako su izgubili utakmicu protiv domaćina, pobjeda protiv Crvene Zvezde 94-62 i sretna okolnost međusobne koš razlike donijela je "lokosima" i Vatroslavu pobjedu na turniru.
Vatroslav je još jednom preuzeo trenersku palicu u sezoni 1965. Sezonu su "lokosi" završili na 4. mjestu. Ekipu su činili Dragan Kovačić, Zvonko Petričević, Eduard Bočkaj, Milivoj Omašić, Matan Rimac, Mirko Novosel, Zdenko Grgić, Tomislav Bajza, Stipe Vrcan, Roman Jurca, Vladimir Gruškovnjak, Đorđe Novaković, Marijan Fotivec, Krešimir Kralj, MIlan Vlatković, Topalović. Sezona je zapamćena po poništenim utakmicama, batinama koje su "lokosi" dobili u Skopju, udarcima letvom. "lokosi" su izgubili i ponovljenu utakmicu, ali ona više nije ništa odlučivala: Rabotnički je ispao iz prve lige, a "lokosi" su ispali iz borbe za naslov seniorskog prvaka države.
Vatroslav je s vremenom izašao iz košarke, nakratko se vratio 1980. kao stručni saradnik u ženskom košarkaškom klubu Monting koji je 1980. osvojio Kup Lilliane Roncheti, pod trenerskim vodstvom Mirka Soboćana.
Vatroslav je bio i sudija, o čemu svjedoči sudačka iskaznica pronađena među dokumentima njegove sestre Nevenke Lončarić.
Reference
[uredi | uredi izvor]- Zoran Kovačević: "Vukovi s Tuškanca",
- "Vjesnik",
- Nevenka Lončarić (sestra Vatroslava),
- Božena Lončarić.