Zadnji mozak

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Zadnji mozak
(
Rhombencephalon)
EmbryonicBrain.svg
Prikaz glavnih podgrupa embrionskog mozga kičmenjaka
Ove regije se kasnije diferenciraju u strukture prednjeg, srednjeg i zadnjeg mozga
Gray708.svg
Prikaz krova četvrte komore
Identifikatori
Gray's p.767
MeSH A08.186.211.132.810
NeuroLex ID Rhombencephalon
Dorlands
/Elsevier
r_12/12709581
TA A14.1.03.002
FMA 67687
Anatomska terminologija

Zadnji mozak ili rombencefalon (lat. rhombencephalon) jest razvojna mjehurasta struktura centralnog živčanog sistema kičmenjaka. Od njega nastaju produžena moždina (Medulla oblongata), most i mali mozak (cerebellum). Svi skupa podržavaju životno važne procese.[1]

Zadnji mozak se može podijeliti u varijabilni broj poprečnih otoka pod nazivom rombomere. U ljudskom embrionu, može se slabo razlikovati osam rombomera, od zadnje (kaudalne) do vršne (rostralne): rh8-RH1. Prema vrhu, sa prednjim mozdom ga razgraničava srednji mozak.[2] Rijetka bolest rombencefalona "rombenkefalosinapsoza" se odlikuje nedostatkom crvuljka (vermis) što rezultira spojenim malim mozgom. Kod pacijenata se obično javlja sa cerebelarnom ataksijom. Zadnji (kaudalni) rombenkefalon se generalno smatra pokretačkim mjestom za zatvaranje nervne cijevi. [3][4][5][6] [7]

Najdonji dio (myelencephalon)[uredi | uredi izvor]

Zadnji mozak (Rhombencephalon)

Mijelencefalon je najdonji dio rombnog mozga, kojeg oblikuje produžena moždina. Čine ga rombomere rh8-rh4. U mozgu odraslih, od telenkefalona nastaje produžena moždina. Mijelencefalon sadrži:

Krajnji mozak (metencephalon)[uredi | uredi izvor]

Krajnji mozak nije imenovan po svojoj anatomskoj poziciji, nego po slijedu tokom embriogeneze. To je srednji dio romboidnog mozga. Čine ga pons i mali mozak, odnosno rombomere Rh3-Rh1. Metencefalon je sasatavljen od moždanog mosta i malog mozga. Krajnji mozak sadrži:

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Zadnji mozak je homologni dio mozga insekata, poznatog kao podjednjačka ganglija, u smislu gena koji ispoljavaju svoju funkciju između mozga i neravne vrpce.[11] Na osnovu toga, predloženo je da je zadnji mozak prvi evoluirao u grupi Urbilateria – poslednjem zajedničkom pretku hordata (Chordata) i člankonožaca (Arthropoda), prije između oko 570 i od 555 miliona godina.[11][12]

Dodane slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Brain atlas - Hindbrain". Lundbeck Institute - Brain explorer.
  2. ^ Haycock D. E. (2011): Being and perceiving. Manupod Press. ISBN 978-0-9569621-0-2.
  3. ^ Pritchard T. E., Alloway D. (1999): Medical neuroscience. Hayes Barton Press, ISBN 978-1-59377-200-0: http://books.google.com/books/about/Medical_neuroscience.html?id=m7Y80PcFHtsC <ref=refPritchard. 
  4. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4.
  5. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  6. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  7. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.
  8. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  9. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  10. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  11. ^ a b Ghysen A (2003). "The origin and evolution of the nervous system". Int. J. Dev. Biol. 47 (7–8): 555–62. PMID 14756331. 
  12. ^ #refHaycockDE|Haycock, DE Being and Perceiving