Zadnji mozak

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Zadnji mozak
(
Rhombencephalon)
EmbryonicBrain.svg
Prikaz glavnih podgrupa embrionskog mozga kičmenjaka
Ove regije kasnije se diferenciraju u strukture prednjeg, srednjeg i zadnjeg mozga
Gray708.svg
Prikaz krova četvrte komore
Identifikatori
Gray'sp.767
MeSHA08.186.211.132.810
NeuroLex IDRhombencephalon
Dorlands
/Elsevier
r_12/12709581
TAA14.1.03.002
FMA67687
Anatomska terminologija

Zadnji mozak ili rombencefalon (lat. rhombencephalon) jest razvojna mjehurasta struktura centralnog živčanog sistema kičmenjaka. Od njega nastaju produžena moždina (Medulla oblongata), most i mali mozak (cerebellum). Svi skupa podržavaju životno važne procese.[1]

Zadnji mozak se može podijeliti u varijabilni broj poprečnih otoka pod nazivom rombomere. U ljudskom embrionu, može se slabo razlikovati osam rombomera, od zadnje (kaudalne) do vršne (rostralne): rh8-RH1. Prema vrhu, sa prednjim mozdom ga razgraničava srednji mozak.[2]

Rijetka bolest rombencefalona rombencefalosinapsoza odlikuje se nedostatkom crvuljka (vermis), što rezultira spojenim malim mozgom. Kod pacijenata se obično javlja s cerebelarnom ataksijom. Zadnji (kaudalni) rombenkefalon se generalno smatra pokretačkim mjestom za zatvaranje nervne cijevi.[3][4][5][6][7]

Najdonji dio (myelencephalon)[uredi | uredi izvor]

Zadnji mozak (Rhombencephalon)

Mijelencefalon je najdonji dio rombnog mozga, kojeg oblikuje produžena moždina. Čine ga rombomere rh8-rh4. U mozgu odraslih, od telenkefalona nastaje produžena moždina. Mijelencefalon sadrži:

Krajnji mozak (metencephalon)[uredi | uredi izvor]

Krajnji mozak nije imenovan po svojoj anatomskoj poziciji, nego po slijedu tokom embriogeneze. To je srednji dio romboidnog mozga. Čine ga pons i mali mozak, odnosno rombomere Rh3-Rh1. Metencefalon je sasatavljen od moždanog mosta i malog mozga. Krajnji mozak sadrži:

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Zadnji mozak je homologni dio mozga insekata, poznatog kao podjednjačka ganglija, u smislu gena koji ispoljavaju svoju funkciju između mozga i neravne vrpce.[11] Na osnovu toga, predloženo je da je zadnji mozak prvi evoluirao u grupi Urbilateria – poslednjem zajedničkom pretku hordata (Chordata) i člankonožaca (Arthropoda), prije između oko 570 i od 555 miliona godina.[11][12]

Dodane slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Brain atlas - Hindbrain". Lundbeck Institute - Brain explorer.
  2. ^ Haycock D. E. (2011): Being and perceiving. Manupod Press. ISBN 978-0-9569621-0-2.
  3. ^ Pritchard T. E., Alloway D. (1999): Medical neuroscience. Hayes Barton Press, ISBN 978-1-59377-200-0: http://books.google.com/books/about/Medical_neuroscience.html?id=m7Y80PcFHtsC
  4. ^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4.
  5. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  6. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  7. ^ England M. A., Wakely J. (2005): Color atlas of the brain and spinal cord, 2nd Ed. Mosby, ISBN 13:978-0323036672; ISBN 10:032-3036678.
  8. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Archived 2012-03-21 na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press
  9. ^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.
  10. ^ Naidich T. P., Duvernoy H. M., Dalman B. N., Sorensen A. G., Kollias S. S., Haacke E. M. (2009): Duvernoy's atlas of the human brain stem and cerebellum. Springer, WienNewYork, ISBN 978-3-211-73970-9.
  11. ^ a b Ghysen A (2003). "The origin and evolution of the nervous system". Int. J. Dev. Biol. 47 (7–8): 555–62. PMID 14756331.
  12. ^ #refHaycockDE|Haycock, DE Being and Perceiving

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]