Anatomija konja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Najznačajnije tačke u anatomiji konja

Anatomija konja odnosi se na grubu i mikroskopsku anatomiju konja i drugih kopitara, uključujući magarce i zebre. Iako su sve anatomske karakteristike kopitara opisane na isti način kao i za ostale životinje od strane Međunarodnog komiteta za veterinarsku grubu anatomsku nomenklaturu u knjizi „Veterinarsko anatomsko imenovanje“ (Nomina Anatomica Veterinaria), postoji mnogo specifičnih kolokvijalnih pojmova koji se koriste u konjarstvu.

Vanjska anatomija[uredi | uredi izvor]

U anatomiji konja prepoznaju se slijedeće standardizirane komponente.

  • Bradni utor: dio glave konja iza donje usne i brade, područje koje se lagahno spušta na donju vilicu;
  • Bok: tamo gdje se spajaju zadnje noge i trup, posebno područje odmah iza rebra i ispred koljenskog zgloba * Brnja ili njuška: lice – brada, usta i nosnice;
  • Čelo: područje između ankete, očiju i luka nosa;
  • Čuperak: nastavak grive koja visi između ušiju, prema dolje, na čelu;
  • Gležanj: ponekad se naziva skočni zglob konja, iako to nije ista struktura kostiju kao gležanj kod ljudi; nnatomima poznat kao metakarpofalangeni (prednji) ili metatarzofalangni (stražnji) zglob; homologan "lopti" stopala ili metakarpofalangealnim zglobovima prstiju kod ljudi;
  • Grben: gornji dio vrata gdje raste griva:
  • Hrbat: područje odmah iza sedla, koje ide od zadnjeg rebra do sapi, anatomski približno slabinski dio kičme;
  • Kesten: žuljevita izraslina s unutrašnje strane svake noge;
  • Prednje koljeno: karpus konja (ekvivalentno ljudskom zglobu), veliki zglob u prednjim nogama, iznad topovske kosti;
  • Kopito: stopalo konja; kopitni zid je žilavi vanjski pokrivač kopita koji dolazi u dodir s tlom i u mnogo je razloga mnogo veća i jača verzija ljudskog nokta;
  • Korijen repa : tačka na kojoj je rep "postavljen" (pričvršćen) na stražnjicu;[1]
  • Lakat: zglob prednje noge, na mjestu gdje se trbuh konja susreće s nogom; homologan sa ljudskim laktom;
  • Leđa: područje na koje se postavlja sedlo, počevši od kraja grebena, protežući se do posljednjih grudnih pršljenova (kolokvijalno uključuje slabine ili "spojnicu", iako je tehnički neispravna upotreba);
  • Lice: područje između čela i vrha gornje usne;
  • Podlaktica: područje prednje noge između koljena i lakta, koje se sastoji od sraslih radijusa i ulne, i svih tkiva oko ovih kostiju; anatomski, antebrachium;
  • Rame: sastoji se od lopatice i povezanih mišića, prolazi od grebena do globa na prednjoj strani grudog koša; ugao ramena ima velik utjecaj na kretanje i sposobnost skakanja, a važan je pokazatelj konjske konformacije;
  • Rep: duge dlake koje rastu s doka; također može uključivati predreplje;[1]
  • Sapi: gornja linija stražnjih dijelova, počevši od kuka, protežući se u blizini krstačnih pršljenovaa i zaustavljajući se na predrepnom dijelu (gdje je počinju trtični pršljenocvi); ponekad se naziva i "zadnjica";
  • Spojnica: živi dio repa,[1] koja se sastoji od trtičnih pršljenova, mišića i ligamenata. Ponekad se kolokvijalno koristi za označavanje korijena repa;
  • Stražnje koljeno: odgovara koljenu čovjeka, sastoji se od zgloba između femura i tibije, kao i između patele i femura;
  • Stražnjica: dio stražnjih dijelova iza bedara i ispod korijena repa;
  • Stražnji kvadrant: velika, mišićava površina stražnjih nogu, iznad koljena i iza trupa;
  • Skočni zglob: tarzus (ekvivalent ljudskom gležnju i peti), veliki zglob na stražnjoj nozi
  • Top ili topovska kost: područje između koljena ili skočnog zgloba i zgloba fetloka, ponekad nazvano "potkoljenicom" konja, iako je to tehnički metakarpalna III
  • Trup ili bačva: tijelo konja,[2][3] zatvarajući rebarni koš i glavne unutrašnje organe;
  • Udlage: kosti na svakoj od nogu, s obje strane kosti topa (ukupno 8); djelomično zakržljale, ove kosti podupiru odgovarajuće karpusne kosti na prednjem, a odgovarajuće tarzusne kosti na zadnjem udu;[4] anatomski se naziva korijen šake / metatarzus II (kod ljudi bočni aspekt, izvana);
  • Vijenac ili krunična traka: prsten mehkog tkiva neposredno iznad rožnatog kopita koji se stapa s kožom;
  • Vrat, sa grebenom: dio između prvog vratnog i prvog grudnog kičmenog pršljena;
  • Vratna ogrlica: razdvaja glavu i početak vrata:
  • Vratni žlijeb: linija uvlačenja na donjem dijelu vrata, može se vidjeti s obje strane, odmah iznad dušnika; ispod ovog područja prolaze vratna vena, karotidna arterija i dio simpatičkog stabla ;
  • Vrh grebena: najviša tačka grudnihih prtšljenova, odmah iznad vrhova lopatica, najbolje se vidi sa „kvadrantom“ i malo spuštenom glavom; visina konja mjeri se na grebenu;
  • Žaba: visoko elastična klinasta masa na donjoj strani kopita, koja obično stupa u kontakt sa zemljom pri svakom koraku, i podržava kretanje i cirkulaciju;[5][6][7][8][9][10] (također,

vratna kičica, grlo[11] ): tačka na kojoj se dušnik susreće s glavom na donjoj strani vilice,[1] odgovara mjestu gdje ide istoimeni dio uzde;[12]

Od pomenutih struktura i organa, obično se posmatraju; glava, vrat, plećka , greben, leđa, sapi, leđno-slabinski spoj krsta, korijen repa, kuk, but, koljenski zglob, goljenica, zadnji skočni zglob, stražnja cjevanica, stražnja kičica, lopatično-ramenski zglob, grudi, lakatni zglob, podlaktica, prednji skočni zglob, prednja cjevanica, prednja kičica, krunica, kopito i peta.

Konji se razlikuju po građi i veličini tijela, kao i krznu i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine/rase korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Suprotno njima, toplokrvni su tipski jahaći konji jer su lahke – gracilne konstitucija i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12–20 km/h[13]

Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni obično vrlo pitomi i snažni, pa mirno podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.

Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). Međutim, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro, osobito smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.

Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih usmjere prema natrag i priljube uz glavu, to je znak za agresivnosti ili straha. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.

Radi zaštite od grabljivica u prvobitnom okruženjuu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipskii pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.

Tačka na prijelazu između vrata i leđa od koje se mjeri visina konja

Probavni sistem[uredi | uredi izvor]

Anatomija dehidriranog primjerka

Kao i ostali kopitari, konji evoluirali su kao biljojedne životinje, putem ispaše , prilagođene jedu čitav dan male količine iste vrste hrane. U divljini se konj prilagodio paši trave u prerijama polusušnih regija i svakodnevnom putovanju na velike udaljenosti, kako bi dobio adekvatnu ishranu.[14] Stoga je probavni sistem konja dug oko 100 m, a većinom su to crijeva.

Usta[uredi | uredi izvor]

Probava započinje u ustima, koja se označavaju i kao i "usna šupljina". Sastoji se od zuba, tvrdog nepca, mehkog nepca, jezika i srodnih mišića, obraza i usana. Konji također imaju tri para pluvačnih žlijezda, parotoidnu (najveću pljuvačnu žlijezdu i nalazi se u blizini tzv. ankete), mandibulsku (u donjoj vilici) i podjezičnu (ispod jezika). Konji biraju komade krme i biraju finiju hranu, kao što je zrno, sa svojim osjetljivim, zahvatajućim usnama. Prednji konjski zubi zubi konja, nazvani sjekutići, odgrizaju krmivo i hrana se zatim jezikom gurne u usta i samelje za gutanje, pomoću pretkutnjaka i kutnjaka.[15]

Jednjak[uredi | uredi izvor]

Dužina jednjaka je otprilike 4/ 5 m, a prenosi hranu do želuca. Mišićni prsten, nazvan srčani sfinkter, povezuje želudac s jednjakom. Ovaj sfinkter je vrlo dobro razvijen u konja. To i kosi ugao pod kojim se jednjak spaja sa želucem objašnjava zašto konji ne mogu povraćati.[15] Jednjak je i područje probavnog trakta u kojem konji mogu patiti od zagrcnutosti.

Želudac[uredi | uredi izvor]

Konjski želudac

Konji imaju relativno mali želudac za svoju veličinu, a to ograničava količinu hrane koju mogu uzeti odjednom. Konj prosječne veličine 800 – 1200 kg ima želudac kapaciteta oko 5 L, a najbolje radi kada sadrži oko 2 L. Budući da se želudac prazni kada se napuni oko 2⁄3, bez obzira jesu li želučani enzimi dovršili preradu hrane ili ne, što sprečava punu probavu i pravilno korištenje hrane. Zato je bolja kontinuirana ishrana ili nekoliko manjih dnevnih obroka od jednog ili dva velika.[15] Konjski želudac sastoji se od nežljezdane proksimalne regije (saccus cecus), podijeljene jasnom granicom, margo plicatus, od distalnog dijela stomaka.[16]

U želucu, razne kiseline i enzim pepsin razgrađuju hranu. Pepsin omogućava daljnju razgradnju proteina u aminokiselinske lance.[15] Ostali enzimi uključuju rezin i lipazu. Pored toga, želudac apsorbira malo vode, kao i ione i spojeve koji su rastvorljivi u lipidima.

Tanko crijevo[uredi | uredi izvor]

Konjsko tanko crijevo je dugačko 50 –70 m, zapremine 10 – 12 L . Ovo je glavni probavni organ i tamo se apsorbira većina hranjivih sastojaka.[17] Ima tri dijela: dvanaestopalačno crijevo, jejunum i ileum. Većina probave događa se u dvanaestopalačnom, dok se većina apsorpcije događa u jejunumu. Žuč iz jetre pomaže u probavljanju masti u dvanaestopalačnom crijevu, u kombinaciji sa enzimima iz gušterače i tankog crijeva. Konji nemaju žučni mjehur, pa žuč neprestano ističe.[15] Većina probavljene hrane, iz tankog crijeva apsorbira se u krvotok, uključujući proteine, jednostavne ugljene hidrate, masti i vitamine A, D, i E. Bilo koja preostala tekućina i gruba hrana prelazi u debelo crijevo.

Debelo crijevo[uredi | uredi izvor]

Konjsko debelo crijevo

Cekum[uredi | uredi izvor]

Prvi odjeljak debelog crijeva je cekum . Poznat je i kao "vodeno crijevo" ili "stražnje crijevo". To je slijepa vreća,[17] duga oko 4 m koja može primiti 7 do 8 L. Sadrži bakterije koje probavljaju celulozu biljnih vlakana putem fermentacije.[18] Ove bakterije hrane se probavnim himusom, a također proizvode određene vitamine topive u mastima (kao što su B i K) koje konj apsorbira.[15] Razlog zbog kojeg se konjima mora polhako mijenjati način prehrane je zato što se bakterije u slijepom crijevu ne mogu modificirati i prilagoditi različitoj hemijskoj strukturi novih krmiva. Previše nagle promjene u prehrani mogu uzrokovati kolike, jer nova hrana nije pravilno probavljena.

Ostatak debelog crijeva[uredi | uredi izvor]

Ostatak debelog crijeva čine veliko debelo crijevo, tanko debelo crijevo i rektum. Veliko debelo crijevo dugačko je 10 do 12 m i sadrži do 20 L polutečne materije. Sastoji se od desnog i lijevog ventralnog (donjeg) debelog crijeva, lijevog leđnog (gornjeg) debelog crijeva, desnog leđnog kolona i poprečnog debelog crijeva, tim redoslijedom.[15] Imenovana su i tri prijevova (fleksure): fleksura grudne kosti, između desnog i lijevog trbušnog crijeva, karlice, između lijeve ventralne i lijevog leđnog kolona, kod dijafragme, između lijevog i leđnog leđnog kolona. Glavna svrha velikog debelog crijeva je apsorpcija ugljikohidrata koji su se razgradili iz celuloze u slijepom crijevu. Zbog mnogih fleksura, uobičajeno je mjesto za vrstu kolika koje se nazivaju impakcija.[18]

Malo debelo crijevo je dužine 10 m i sadrži samo 5 L materijala. To je područje u kojem se apsorbira većina vode u ishrani konja i mjesto se gdje nastaju karakteristične izmetne grudice. Rektum dugačak je oko 1 cm i djeluje kao komora za zadržavanje otpadnih tvari koje se potom izbacuju iz tijela putem anusa.[15]

Reproduktivni sistem[uredi | uredi izvor]

Kobila[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ukrštanje konja

Reproduktivni sistem kobila odgovoran je za kontrolu trudnoće, rađanja i dojenja, kao i njen estrus ni ciklus i ponašanje u parenju. Leži ventralno do 4. ili 5. slabinskog pršljena, iako položaj unutar životinje može varirati ovisno o kretanju crijeva i napuhavanju mjehura.

Kobila ima dva jajnika, obično dužine oko 7 do 8 cm, debeljine 3 do 4 cm, koji uglavnom imaju tendenciju smanjenja veličine kako kobila stari. U jajnicima konja, za razliku od ljudi, vaskularno tkivo je kortikalno u odnosu na folikulsko tkivo, tako da se ovulacija može dogoditi samo u ovulacijskoj jamii blizu infundibuluma. Jajnici se povezuju s jajovodima koji služe za premještanje jajne ćelije iz jajnika u materinicu. Da bi to učinili, jajovodi su presvučeni slojem treplji, koje stvaraju struju koja teče prema maternici. Svaki jajovod se prikači za jedan od dva roga maternice, čija je dužina približno 20 do 25 | cm. Ovi rogovi se pričvršćuju za tijelo maternice (18 do 20 cm). Konjska maternica je dvodjelna, što znači da se dva maternična roga stapaju u relativno veliko maternično tijelo (nalik skraćenoj dvorogoj maternici ili ispruženoj jednostavnoj maternici). Kaudalno do maternice je cerviks, dug otprilike 5 do 7 cm, koji odvaja maternicu od vagine. Obično je promjera 3,5 do 4 cm, sa uzdužnim naborima na unutrašnjoj površini, a može se proširiti da omogući prolazak ždrijebeta. Vagina kobile duga je 15 do 20 i prilično je elastična, omogućavajući joj širenje. Vulva je njen vanjski otvor, a sastoji se od klitorisa i dvije usne. Leži ventralno od rektuma.[19][20] Kobila ima dvije mliječne žlijezde, koje su manje kod ždrijebica. Imaju po dva kanala koji se otvaraju napolje.

Pastuh[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Pastuh § Reproduktivna anatomija
Sekundarne spolne karakteristike pastuha uključuju jače mišiće za određenu pasminu nego što se to vidi kod kobila, često sa značajnim razvojem duž grebena vrata, kao što je prikazano na ovoj slici.

Reproduktivni sistem pastuha odgovoran je za njegovo seksualno ponašanje i sekundarne spolne karakteristike (kao što je veliki greben). Vanjske genitalije uključuju mokraćovod i testise, čija je prosječna dužina 8 do 12 cm, penis, koji je smješten unutar prepucija i dug oko 50 cm i prečnika 2,5 do 6 cm, sa distalnim krajem od 15 do 20 cm, a kada se dostigne erekcija poveća se za 3 do 4 puta. Unutrašnje genitalije pomoćne polne žlijezde su vezikulske žlijezde, prostata i bulbomokraćovodne žlijezde, koje doprinose tečnosti u sjemenu pri ejakulaciji , ali nisu strogo neophodne za plodnost.[21]

Zubi[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Konjski zubi

Konjski zubi uključuju sjekutiće, pretkutnjake, kutnjake , a ponekad i očnjake. Konjski sjekutići, pretkutnjaci i kutnjaci, nakon što se potpuno razviju, nastavljaju nizati tokom svog života dok se površina brušenja troši žvakanjem. Zbog ovog obrasca, pregledom zuba može se napraviti okvirna procjena starosti konja. Nenormalno trošenje zuba, uzrokovano konformacijskim nedostacima, abnormalnim ponašanjem ili nepravilnom prehranom, može uzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme, a može dovesti i do smrti.

Stopala/ kopita[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Konjska kopita
1 – petni perioplij,
2 – bulbus
3 – žaba
4 – žabina pukotina
5 – bočni žlijeb
6 – peta
7 – pregrada
8 – ležište žulja
9 – pigmentirani zidovi
10 – vodena linija
11 – bijela linija
12 – vrh žabe
13 – sapi
14 – nožni prst
15 – kako izmjeriti širinu kopita
(plava tačkasta linija)
16 – kvadrant
17 –kako izmjerite dužinu (plava isprekidana linija)

kopito konja obuhvaća drugu i treću falanga donjeg dijela udova, analogno vršku prsta ili nožnog prsta čovjeka. U suštini konj hoda na prstima. Zid kopita je mnogo veća, deblja i jača verzija ljudskog nokta ili nokta na nogama, sastavljena od sličnih materijala, prvenstveno keratina, vrlo jake molekule proteina. Konjsko kopito sadrži visok udio sumpora iz aminokiselina, što doprinosi njegovoj otpornosti i žilavosti. Strukture nalik na vaskularne nabore nazvane lamine suspenduju distalnu falangu sa kopitnog zida.

Skeletni sistem[uredi | uredi izvor]

Skelet konja

Kostur konja ima tri glavne funkcije u tijelu. Štiti vitalne organe, pruža okvir i podupire mehke dijelove tijela. Konji imaju 205 kostiju, koje su podijeljene na pomoćne (noge) i osovinski kostur (lobanja, kičmeni stub, grudna kost i rebra). I karlični i grudni udovi sadrže isti broj kostiju, 20 kostiju po ekstremitetu. Ove kosti su povezane s mišićima putem tetiva, a ostale kosti ligamentima. Kosti se koriste i za skladištenje minerala i mjesto su nastanka crvenih krvnih zrnaca.

  • Apendiksni sistem uključuje udove konja;
  • Aksijalni (osovinski) sistem sastoji se od kičme, rebara i lobanje;

Kosti konja su iste kao i kod ostalih domaćih vrsta, ali treća metakarpusna i metatarzusna su mnogo razvijenije, a druga i četvrta su nerazvijene, a imaju prvu i petu metakarpusnu i metatarzusnu.[22]

Kosti konjskog skeleta
Kičma 54
Rebra 36
Grudna kost 01
Glava (sa ušima) 34
Grudna regija 40
Karlična regija 40

Ligamenti i tetive[uredi | uredi izvor]

Ligamenti[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Skeletni sistem konja

Ligament pričvršćuju kost za kost ili kost za tetivu i vitalni su za stabilizaciju zglobova kao i potpornih struktura. Izrađeni su od vlaknastih materijala koji su uglavnom prilično čvrsti. Zbog relativno slabe opskrbe krvlju, ozljede ligamenata obično dugo zarastaju.

Tetive[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Mišićni sistem konja

Tetive su trake vezivnog tkiva koji pričvršćuju mišiće za kosti, hrskavicu ili druge tetive. One glavne doprinose apsorpciji i amortizaciji udara, a neophodne su za potporu tijelu konja i prevode silu koju generiraju mišići u pokretu. Tetive su klasificirane kao fleksori (savijanje zgloba) ili ekstenzori (proširenje zgloba). Međutim, neke će tetive saviti više zglobova dok se druge istežu (ekstenzori savijača zadnjeg uda, naprimjer, savjat će gležanjski vjenčić, krzno i pastern, ali ekstendirati gležanjski zglob). U ovom su slučaju tetive (i pridruženi mišići) imenovani po njihovom najdaljem djelovanju (savijanje prstiju).

Tetive se u embrionu formiraju iz fibroblasta koji postaju čvršće upakirani kako tetiva raste. Kako se tetive razvijaju ugrađuju kolagen, koji je glavni strukturni protein vezivnog tkiva. Budući da tetive prolaze u blizini koštanih izbočina, zaštićene su sinovijalnom strukturom ispunjenom tečnošću, bilo kao tetivni omotač ili vrećica koja se naziva burza.

Tetive se lahko oštete ako su pod prevelikim naprezanjem, što može rezultirati bolnom, a zbog ozljede možda i završnicom karijere trkaćih, sportskih i teglećih konja. Tendinitis se najčešće javlja kod konja visokih performansi koji galopiraju ili skaču. Kada je tetiva oštećena, proces zacjeljivanja je spor, jer tetive imaju lošu opskrbu krvlju, smanjujući dostupnost hranjivih sastojaka i kisika u tetivi. Kada je tetiva oštećena, ona će uvijek biti slabija, jer se kolagenska vlakna teže posložiti u nasumičnom rasporedu umjesto jačeg linearnog obrasca. Ožiljačno tkivo unutar tetive smanjuje ukupnu elastičnost i na oštećenom dijelu tetive, što uzrokuje povećanje opterećenja susjednog neozlijeđenog tkiva.

Mišićni sistem[uredi | uredi izvor]

Kas
Galop
Polugalop
Glavni članak: Mišićni sistem
Mišići konjskog trupa

Kada se mišić kontrahira, povlači tetivu koja djeluje na kosti konja pa ih pomjera. Mišići su obično raspoređeni u parovima tako da se suprotstavljaju jedni drugima (oni su „antagonisti“), s tim da jedan savija zglob (mišić fleksor), a drugi ga isteže (mišić ekstenzor). Prema tome, jedan mišić u paru mora biti opušten kako bi se drugi mišić u paru pravilno stegnuo i opustio. Mišić se sastoji od nekoliko mišićnih snopova, koji se pak sastoje od mišićnih vlakana. Mišićna vlakna imaju miofibrile , koji se mogu kontrahirati, zbog sastavnih aktina i miozina. Mišići, zajedno sa svojim tetivnim i koštanim nastavcima čine ekstenzore ili fleksore. U širem smislu mišićni i skeletni sistem čine lokomocijski aparat konja. Harmonizacija ovog kompleksa omogućava konjima različite nodele kretabja, kao što su korak, kas, lahki galop i galop. Organiziraju se i trke zaprega, radne i paradne smotre i druga takmičenja. Najpoznatiji hipodrom i najmasovnije konjičke trke, sa međunarodnim učešćem, u Bosni i Hercegovini organizuju se širom Bihaćke krajine, osobito u Velikoj Kladuši.

Respiratorni sistem i čulo mirisa[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Respiratorni sistem

Dišni sistem konja sastoji se od nosnica, ždrijela, grkljana, dušnika, dijafragme i pluća. Pored toga, nosnosuzni kanal i sinusi povezani su s nosnim prolazom. Konjski respiratorni sistem, ne samo da omogućava životinji da diše, već je važan i u njuhu (čulu sluha) konja, kao i u komunikaciji. Mehko nepce blokira ždrijelo iz usta (usne šupljine) konja, osim kada guta. To pomaže u sprečavanju da konj udiše hranu, ali također znači da konj ne može koristiti usta za disanje kada je u respiratornom distresu – konj može disati samo kroz nosnice, zvan i ima obavezno nosno disanje.[23] Iz istog razloga, konji također ne mogu dahtati, u pocesu termoregulacije. Rod Equus također ima jedinstveni dio respiratornog sistema koji se naziva grlena vrećica, za koji se smatra da izjednačava pritisak zraka na bubne opne. Smješten između mandibule, ali ispod potiljka, a puni se zrakom kada konj proguta ili izdahne.

Cirkulacijski sistem[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Kardiovaskularni sistem

Kardiovaskularni sistem konja uključuje četverokomorno srce prosječne težine oko 8,5 kg (ljudsko teži oko 200-425 grama , kao i toplu krv i krvne sudove. Njegova glavna svrha je pumpanje i cirkuliranje krvi tijelom, kako bi dopremala kisik i hranljive materije u tkiva i iz njih uklanjala otpadne tvari. Kopito (uključujući žabu – V oblika na dnu konjskog kopita) vrlo je važan dio konjskog krvotoka. Kako konj stavlja težinu na kopito, kopitni zid se gura prema van i žaba se komprimira, tjerajući iz nje krv, iz jastučića prstiju i lamela kopita. Kada se težina ukloni s kopita, otpuštanje pritiska ponovo povlači krv nazad u stopalo. Ovo efikasno stvara pomoćni sistem za ispumpavanje krvi na kraju svake noge. Dio ovog efekta može se izgubiti kad se konj potkuje (uklanjajući širenje i skupljanje kopitnog zida i podižući žabu više od tla).[24]

Vid[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Oko
Konjsko oko

Konj ima jedno od najkrupnijih očiju od svih kopnenih sisara.[25] Veličina očiju kod sisara značajno je povezana s maksimalnom brzinom trčanja, kao i veličinom tijela, u skladu s Leuckartovim zakonom ; velike oči potrebne su svim životinjama sposobnim za brzu kretanje.[26] Oko konja je postavljeno sa strane lobanje, što je u skladu s očima životinja koje su plijen (što im omogućava da izbjegnu predatore).[25] Konj ima široko polje monokularnog vida, kao i dobru oštrinu vida. Konji imaju dvobojne ili dihromatsk vid, što je otprilike poput crveno-zelenog sljepila za boje kod ljudi.[27] Budući da je viđenje konja usko povezano s ponašanjem, vizuelne sposobnosti često se uzimaju u obzir prilikom rukovanja i dresure životinje.

Sluh[uredi | uredi izvor]

Vrh ušiju konja može se okretati u bilo kojem smjeru da bi pokupio zvukove

Sluh konja je dobar, ,[28] superiorniji od ljudskog, a školjka svakog uha može se okretati do 180 °, dajući potencijal za 360 ° hvatanja zvuka, bez potrebe za pomicanjem glave.[29] Oko konja često gleda u istom smjeru u kojem je usmjereno i uho, što omogućava koordiniranu reakciju životinje.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Brander, Michael (1971). The Complete Guide to Horsemanship. London: A & C Black. str. 444. ISBN 0-7136-1701-2. p.38
  2. ^ Goody, John (2000). Horse Anatomy (2nd izd.). J A Allen. ISBN 0851317693.
  3. ^ Pavord, Tony; Pavord, Marcy (2007). Complete Equine Veterinary Manual. David & Charles. ISBN 978-0715318836.
  4. ^ Getty (1975)"Equine Osteology" in Sisson and Grossman's The Anatomy of the Domestic Animals Volume 1", Sunders, ISBN 0-7216-4102-4
  5. ^ Interactive points of the horse chart Arhivirano 29. 2. 2012. na Wayback Machine
  6. ^ "OSU Extension Catalog - Oregon State University" (PDF). extension.oregonstate.edu. Arhivirano (PDF) s originala, 11. 4. 2013. Pristupljeno 1. 5. 2018.
  7. ^ Whittington, Beverly. "Body Parts of the Horse". www.gaitedhorses.net. Arhivirano s originala, 30. 3. 2018. Pristupljeno 1. 5. 2018.
  8. ^ "Archived copy" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 29. 9. 2011. Pristupljeno 25. 8. 2011.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  9. ^ "Archived copy" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 22. 8. 2011. Pristupljeno 25. 8. 2011.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  10. ^ "Archived copy". Arhivirano s originala, 29. 8. 2011. Pristupljeno 25. 8. 2011.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  11. ^ Points - the Horse Arhivirano 26. 9. 2011. na Wayback Machine
  12. ^ "Definition of THROATLATCH". www.merriam-webster.com. Pristupljeno 1. 5. 2018.
  13. ^ Dr. C. A. Bingold: Eckdaten Pferd Arhivirano 10. 10. 2017. na Wayback Machine. Großostheim 2007.
  14. ^ Budiansky, Stephen. The Nature of Horses. Free Press, 1997. ISBN 0-684-82768-9
  15. ^ a b c d e f g h Giffen, James M.; Gore, Tom (1998) [1989]. Horse Owner's Veterinary Handbook (2nd izd.). New York: Howell Book House. ISBN 0-87605-606-0. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  16. ^ Andrews, F. M.; Buchanan, B. R.; Elliot, S. B.; Clariday, N. A.; Edwards, L. H. (2005). "Gastric ulcers in horses". Journal of Animal Science. 83 (13): E18–E21. Arhivirano s originala, 23. 2. 2013.
  17. ^ a b "Horse Nutrition - The Horse's Digestive System." Bulletin 762-00, Ohio State University. Web site accessed 9 February 2007.
  18. ^ a b Williams, Carey A., Ph.D., Extension Specialist. "The Basics of Equine Nutrition" from FS #038, Equine Science Center, Rutgers University, Revised: April 2004. Arhivirano 8. 4. 2007. na Wayback Machine Web site accessed 9 February 2007
  19. ^ Mina C G Davies Morel (5. 6. 2015). Equine Reproductive Physiology, Breeding and Stud Management, 4th Edition. CABI. ISBN 978-1-78064-442-4.
  20. ^ Juan C. Samper (1. 1. 2009). Equine Breeding Management and Artificial Insemination. Elsevier Health Sciences. ISBN 978-1-4160-5234-0.
  21. ^ "The Stallion: Breeding Soundness Examination & Reproductive Anatomy". University of Wisconsin-Madison. Arhivirano s originala, 16. 7. 2007. Pristupljeno 7. 7. 2007.
  22. ^ Riegal, Ronald J. DVM, and Susan E. Hakola RN. Illustrated Atlas of Clinical Equine Anatomy and Common Disorders of the Horse Vol. II. Equistar Publication, Limited. Marysville, OH. Copyright 2000.
  23. ^ Susan J. Holcombe (1998). "Neuromuscular Regulation of the Larynx and Nasopharynx in the Horse" (PDF). Proceedings of the Annual Convention of the AAEP. 44: 26.
  24. ^ Cook FRCVS PhD, Robert (2008), Shoeing your horse is like foot binding your daughter, Veterinary Times, str. 8, arhivirano s originala (PDF), 13. 8. 2017, pristupljeno 18. 11. 2020
  25. ^ a b Hartley, C; Grundon, RA (2016). "Chapter 5: Diseases and surgery of the globe and orbit". u Gilger, BC (ured.). Equine Ophthalmology (3rd izd.). John Wiley & Sons. str. 151. ISBN 9781119047742.
  26. ^ Heard-Booth, A. N.; Kirk, E. C. (2012). "The Influence of Maximum Running Speed on Eye Size: A Test of Leuckart's Law in Mammals". The Anatomical Record. 295 (6): 1053–62. doi:10.1002/ar.22480. PMID 22539450.
  27. ^ McDonnell, Sue. "In Living Color." The Horse, Online edition, 1 June 2007. Web site accessed 27 July 2007 at "Archived copy". Arhivirano s originala, 27. 9. 2007. Pristupljeno 27. 7. 2007.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  28. ^ Ensminger, M.E. Horses and Horsemanship, p. 309
  29. ^ Myers Horse Safe p.7

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Anatomija_konja&oldid=3557086"