PPŠ-41

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
PPŠ-41
PPSh-41 from soviet.jpg
Historija oružja
Upotreba
U službi 1941 - danas
Korišten od Sovjetski savez
Ratovi Drugi svjetski rat, Korejski rat, korišten je u mnogim ratovima.
Proizvodnja
Broj proizvedenih primjeraka oko 6 miliona
Opis oružja
Težina 3.63 kg
Dužina 843 mm
Dužina cijevi 269 mm
Kalibar 7.62x25 mm
Domet 150 m
Spremnik municije 35, 71 metaka
Brzina paljbe 1000 metaka/min
Brzina zrna 488 m/s
PPŠ-41 automat i uniforma sovjetske Crvene armije
PPŠ-41 u sovjetsko-njemačkom vojnom muzeju u Berlinu

PPŠ-41 (rus. Пистолет-пулемёт Шпагина; Pistolet-Pulemyot Špagina) je sovjetski automat koji je bio jedno od najvažnijih masovno proizvedenih oružja te vrste u Drugom svjetskom ratu. Automat je dizajnirao Georgij Špagin kao alternativu PPD-40 koji se pokazao preskupim i kompliciranim za proizvodnju. PPŠ-41 koristi streljivo kalibra 7.62x25mm u klasičnom okviru od 35 ili bubanj-okvir sa 71 metkom. Puška zahtijeva malo održavanje u borbenim uvjetima.

Historija[uredi | uredi izvor]

Poticaj za razvoj automata PPŠ započeo je tokom Zimskog rata protiv Finske kada je sovjetska vojska spoznala da su automati veoma učinkoviti pri borbama prsa o prsa u šumama ili naseljenim urbanim područjima. Oružje je razvijeno sredinom 1941. a proizvodila ga je mreža više tvornica u Moskvi. Visoko pozicionirani članovi sovjetske komunističke partije bili su direktno odgovorni da proizvodnja teče svojim tokom.

Nekoliko stotina automata proizvedeno je u novembru 1941. dok je još 155.000 pušaka proizvedeno u sljedećih pet mjeseci. Do proljeća 1942. tvornice koje su proizvodile automat PPŠ-41 proizvodile bi po 3000 pušaka dnevno.[1] Sam automat je klasičan primjer jednostavnog dizajna koji služi masovnoj proizvodnji. Ostali slični primjeri koji su se proizvodili u vrijeme 2. svjetskog rata bili su M3, MP 40 i Sten. Dijelove puške (isključujući cijev) mogli su proizvoditi relativno nekvalificirani radnici s jednostavnom opremom te materijalima koji su dostupni u trgovini željeznim materijalima. Time su se kvalificirani radnici prebacivali na druge poslove. PPŠ-41 se satoji od 87 dijelova, u odnosu na PPD-40 koji se sastojao od 95 dijelova. Također, PPŠ-41 mogao se proizvesti za 7,3 strojna sata što je bilo daleko brže nego PPD koji se proizvodio za 13,7 sati.[2] Na terenu, PPŠ je bio oružje koje je zahtijevalo malo održavanje te je mogao ispaliti 1000 metaka u minuti.

Do kraja Drugog svjetskog rata, proizvedeno je više od 6 milijuna PPŠ-41. Sovjetska Crvena armija njime je često opremala cijele pukove, pa čak i cijele divizije. Osim klasičnih okvira od 35 metaka koji su bili dostupni od 1942., pješadija je moglo koristiti i bubanj-okvire koji su imali 71 metak.[3] Bubanj-okvir bio je kopija bubanj-okvira s finskog Suomi M-31 SMG automata, koji je imao 71 metak.[4] Sovjetski vojnici su u borbi najčešće koristili jedan bubanj-okvir i više klasičnih okvira.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Jedna od mana PPŠ bila je stavljanje okvira u pušku. Taj problem riješen je kod klasičnog okvira, ali kod bubanj-okvira postojao je visoki rizik da prilikom borbe okvir ispadne iz puške. Unatoč tim nedostacima, PPŠ-41 uvijek je bio cijenjen među sovjetskim vojnicima zbog pouzdanosti te učinkovitog usmrćivanja neprijatelja pri paljbi na bliskom dometu. Puška je koristila streljivo kalibra 7.62x25mm koje su koristili i pištolji Tokarev TT-33.

Vojnici njemačkog Wehrmachta koristili su taj automat kao ratni plijen te je bio omiljen kod Nijemaca. Budući da je sovjetsko streljivo 7.62x25mm Tokarev bilo slično njemačkom streljivu 7.63x25mm Mauser (korišteno na pištolju Mauser C96), njemački vojnici su lako dolazili do streljiva. U konačnici, zarobljeni PPŠ-41 postao je drugi najčešće korišteni automat njemačkih snaga. Nijemci su pokušali da se korišteni sovjetski automati modificiraju kako bi mogli koristiti streljivo 9 mm Parabellum. Time bi puška bila u skladu s njemačkim standardima. Wehrmacht je konvertirani PPŠ-41 prihvatio kao MP41(r), dok su se nepromijenjeni automati koristili pod nazivom MP717(r). Nemodificirani PPŠ-41 koristio je streljivo 7.63x25 mm Mauser, koje je dimenzijski identično streljivu 7.62x25mm, ali je nešto manje moćno. Wehrmacht je također tiskao i distribuirao korisničke upute na njemačkom jeziku o korištenju zarobljenih PPŠ-41 automata.[5]

Tijekom rata proizveden je i PPS, još pojednostavljen automat, koji je uveden u sovjetsku vojsku, iako on nije bio zamjena PPŠ-41 tokom Drugog svjetskog rata.

Verzije[uredi | uredi izvor]

  • Type 50: kineska kopija PPŠ-41. Za razliku od sovjetskog originala, kineski automat je koristio samo klasične okvire.[6]
  • Type 49: sjevernokorejska licencna kopija PPŠ-41. Ovaj model koristio je jedino bubanj-okvire.[6]
  • K-50M: vijetnamski model automata koji je razvijen na temelju kineskog Type 50 kojeg je Vijetnam dobio od Kine tokom Vijetnamskog rata. Automat je imao promijenjeni rukohvat na okidaču (eng. pistol grip), cijev je skraćena, a kundak je izrađen od čelika.[7] Zbog tih promjena je vijetnamski automat bio za 500 grama lakši od sovjetskog PPŠ-41, te je težio 3,4 kg.[8] Puška je koristila klasični okvir od 35 metaka. Mogao se koristiti i bubanj-okvir, ali onda se trebao maknuti kundak s puške.[7]
  • 2008. predstavljen je polu-automatski model automata PPŠ-41 pod nazivom SKL-41 za njemačko tržište. Ovaj model koristi 9mm Parabellum streljivo.

Korisnici[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rodric Braithwaite, Moscow 1941: A City and its People at War, London: Profile Books, 2006., str. 236.
  2. ^ Kalashnikov, Part 2: Soviet Political Economy and the Design Evolution of the Kalashnikov Avtomat
  3. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom .C5.A0pagin
  4. ^ Mosier, The Blitzkrieg Myth, str. 86.
  5. ^ 9 mm modificirani PPSh-41
  6. ^ a b US Department of Defense, North Korea Country Handbook 1997, Appendix A: Equipment Recognition, PPSH 1943 SUBMACHINEGUN (TYPE-50 CHINA/MODEL-49 DPRK), str. A - 79.
  7. ^ a b Modern Firearms' K-50M Submachine Gun
  8. ^ VC Weapons
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: