Banjalučki boj

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bitka kod Banjaluke
Rusko-austrijsko-osmanlijskog rata 1735–1739.
Datum 4. august 1737; prije 282 godine (1737-08-04)
Ishod pobjeda Osmanlijskog Carstva[1]
Sukobljene strane
Austrija Osmanlijsko Carstvo
Komandanti
princ Joseph Hildburghausen[2] Hećimoglu Ali-paša
Vojne jedinice
14.000–17.000 8.000–10.000[3]
Žrtve
1.300 600

Bitka kod Banjaluke ili Banjalučki boj (turski: Banaluka Muharebesi) čuvena je bitka 1737. godine između vojska Austrije i Osmanlijskog Carstva.

Energični bosanski vezir Hećimoglu Ali-paša (tur. "Hekimoğlu Ali Paşa"), predvidio je 1737. godine da će bez objave rata velika austrijska vojska od preko 14.000 vojnika napasti Bosnu. Na svoju ruku sazvao je sve kapetane i ajane na vijećanje u Travnik. Na ovom vijećanju, svi kapetani i ajani, prije svih, ultimativno zahtijevaju da se odmah izvrše sve pripreme za odbranu, bez znanja i saglasnosti Porte.[4] Vezir je razglasio odbranu na teritoriji Bosne, te je brzo sakupio oko 10.000 vojnika na travničkom polju. Svi kapetani u tadašnjoj bosanskoj vojsci su se odazvali pozivu.

Bitka se odigrala pod Banjalukom 4. augusta 1737. godine i bošnjačka vojska izvojevala je apsolutnu pobjedu. Pet juriša razbilo je austrijsku silu i natjeralo je u bijeg, ostavljajući 1300 mrtvih uz veliko junaštvo bosanskih kapetana i boraca. Smatra se da je bitka kod Banjaluke bila jedan od najvažnijih događaja u historiji Bošnjaka.

Povod[uredi | uredi izvor]

Dok je Osmanlijsko Carstvo iscrpljeno brojnim ratovima (Kandijski, Bečki rat) ekonomski oslabilo, uspostavila se tzv. "Evropska ravnoteža" vojnih sila. U tome su prednjačile Austrougarska i Rusija. Po okončanju Bečkog rata Austrougarskoj je pripala Slavonija, Lika, Krbava i Dalmacija; Bosanski ejalet je praktično izgubio svu teritoriju zapadno od Dunava – s izuzetkom Banata. Samim tim, Bosanski ejalet postao je najzapadniji i najistureniji posjed u Osmanlijskom Carstvu. Bošnjački vojnici borili su se pretežno na drugim frontovima; oko 10.000 je poslato u borbu protiv Rusije, a samo mali broj se vratio. Bošnjačko stanovništvo nije imalo povjerenja da će Osmanlijsko Carstvo, u slučaju napada, poslati pojačanje. Bošnjaci formiraju, razočarani raznim iskustvima, svoj vlastiti nacionalni identitet. Vladalo je uvjerenje da ih čeka sudbina muslimana Ugarske, Like, Slavonije, Dalmacije – koji su nakon predaje imali izbor da se pokrste ili isele.

Austrougarska je predvidjela 3 vojne operacije na Balkanu:

  1. Zauzimanje Smederevskog sandžaka;
  2. Zauzimanje Erdelja, Vlaške i Moldavije;
  3. Potpuno osvajanje Bosanskog ejaleta.

Objava rata[uredi | uredi izvor]

Austrija je službeno objavila rat 14. jula 1737. U Pakracu se već nalazilo 17.000 austrijskih vojnika, a taj je broj brzo narastao. Komandovao je Joseph Hildburghausen, koji je 15. jula uputio poziv katoličkim i pravoslavnim podanicima u Bosanskom ejaletu da se pridruže njegovoj vojsci. Uputio je poruku i pripadnicima islamske vjeroispovijesti da će u slučaju promjene vjere zadržati svoju imovinu:

"zakon vire svoie mesta imati nemože i ova iest temelita i milostiva volia i pamet naša"

Ofanziva austrijskih trupa[uredi | uredi izvor]

Dana 10. jula, austrijske trupe kreću u pohod; nakon dva dana stižu do Gradiške. Padale su obilne kiše i Austrijanci su imali otežan prelaz preko Save. Pet dana poslije uspijeva prelazak, pri čemu bez značajnog otpora kreću prema Banjaluci. Austrijska vojska stiže do Kijevca, gdje Hildburghausen šalje feldmaršala Mufflinga sa 7 pješadijskih bataljona, od čega su 3 bataljona činili hrvatski saveznici, 400 konjanika i 4 topa – da pođe u zaobilaznicu da bi štitio austrijsku vojsku od iznenadnog napada.

Prvi okršaj[uredi | uredi izvor]

Dana 20. jula, austrijska vojska kreće prema Jurkovićima. Tu dolazi do prve značajne borbe s bošnjačkom vojskom, kojom je komandovao Salih-aga. Salih-aga je raspolagao s tri grupe od 1.000, 2.000 i 5.000 vojnika, koje su iznenadile Austrijance. Salih-aga se borio s Mufflingom licem u lice: međusobno se ranjavaju; Salih je odmah preminuo, dok je Muffling podlegao dva dana kasnije. Austrijannci su izvojevali pobjedu.

Opsada Banjaluke[uredi | uredi izvor]

Dvije formacije austrijske vojske – jedna pod komandom feldmaršala Goldya, a druga pod Hildburghausenom – spojile su se ispred Banjaluke 27. jula. Na jedan kilometar od banjalučke tvrđave, austrijska vojska podiže logor. Hildburghausen traži da se grad bezuslovno preda, što branioci odbijaju. Počinje opsada grada, a nakon tri dana Austrijanci su pregrupisali snage i 27. jula počinju artiljerijom gađati tvrđavu. Između 27. jula i 4. augusta ispaljeno je dnevno oko 1.800 granata.

Odbranom Banjaluke komandovao je Mehmed-beg Ćatić; prvih dana branioci pružaju jak otpor austrijskoj vojsci. Tobdžije austrijske vojske nisu precizno gađale te se topovi napred pomiču, gađa se centar grada, što prisiljava civilno stanovništvo da se povuče duboko u podzemne zidine.

Hildburghausen šalje pismo kapetanu Ćatiću zahtijevajući predaju:

"Paši, koji je pokazao veliki napor u čuvanju tvrđave Banjaluke, oficirima koji se zajedno sa njim nalaze opsjednuti u tvrđavi i hrabrim borcima, pozdrav s dobrim željama. Obaveza prijateljstva nam nalaže da vas upozorimo, jer ste se osvjedočili o snagama ćesarske vojske i opreme. I vi ste do sada uložili mnogo napora da biste izdržali ono što vas je snašlo. Koliko ste uložili snage i srčanosti, toliko je. Ali, znajte, nakon ovoga ma kakav napor ulagali da biste sačuvali tvrđavu, biće uzaludan posao. Nije dovoljan vaš trud da nam se oduprete, to vam zbilja neće pomoći. Uz vašeg pašu, u čiju se pomoć nadate, ima tri hiljade vojnika. Ja, u ovom trenutku imam četiri iskusna generala. Dovoljno je da bilo koji od njih izađe pred vašeg pašu. Nema nikakve mogućnosti da mu se odupre. Sada se jedna naša jedinica priprema protiv tvrđave Bužim, a druga snažna jedinica, s mnogo vojske, opsijeda tvrđavu Cetingrad. Danas-sutra će stići vijesti da su prešle u naše ruke. Osim toga, velikoj i moćnoj vojsci imperatora zapovjednik je princ Lotarinški, koji je zadužen da zauzme osmanlijske zemlje u Rumeliji. Ovih dana, s vojskom je krenuo iz Beograda da zauzme Niš, a zatim treba da pođe da zauzme Vidin. Da bi se znalo o ovom stanju, sada su s te strane po jednom posebnom ulaku stigle potvrde. Ako hoćete da vam ih pošaljemo da se uvjerite... I tako nema načina da se spasite, šta god činili da činili, tvrđavu ćemo od vas oduzeti. Uprazno pokušavate produžiti uništavanje ljudi. Preostalo vam je jedino da nam tvrđavu predate, pa da vas s povjerenjem uputimo tamo gdje hoćete, s vašim glavama, dušama i imetkom. Ako ne budete slušali naše riječi i budete uporni i tvrdoglavi, sve ćemo vas pobiti i korijen vam zatrti. Ne recite da niste znali."

Ćatićevi oficiri su izglasali da se neće predati i Hildburghausen dobija odgovor:

"Tvrđava pripada svijetlom, moćnom, plemenitom islamskom padišahu, koji je postigao Božiju milost. Našu blagodarnu tvrđavu, koja pod svojim okriljem štiti našu djecu, zavičaj koji je ostao od naših djedova, ne damo svojim rukama neprijatelju. Mi smo se čvrsta srca odlučili na ovaj put, da žrtvujemo duše i živote za islam i dok među nama ima iko živ, nećemo odustati od borbe."

Hećimoglu Ali-paša stiže u pomoć[uredi | uredi izvor]

Nakon što su Austrijanci dobili vijest da je Hećimoglu Ali-paša krenuo s 15.000 vojnika u pomoć Banjalučanima, još žešće gađaju grad. Ćatić je uputio pismo travničkom veziru, koje su pronijeli kroz neprijateljske linije prerušeni bošnjački vojnici. No, pismo nije stiglo do travničkog vezira jer su već susreli vojsku Hećimoglu Ali-paše te je njemu bilo uručeno.

Dana 3. augusta, Hildburghausena izviđači obavještavaju da su u okolnim šumama primijećeni nepoznati vojnici; on donosi kobnu odluku da se to dalje ne prati. To je omogućilo bošnjačkoj vojsci da se neopaženo približi austrijskom logoru.

Hildburghausen je očekivao (mada je pogrešno procijenio vrijeme) da će bošnjačkoj vojsci stići pomoć, te je pregrupisao vojnike. Feldmaršali Succoi i Rommer čuvali su desno krilo, dok general-major Baranyay prebacuje artiljeriju na lijevu obalu Vrbasa. Znatan broj vojnika ostavljen je kao rezerva.

Dok su se Austrijanci pregrupisali, trupe-branioci čine to isto.

Desnim krilom vojske, koja je braniocima dolazila u pomoć, komandovao je krajiški kapetan Mehmed-beg Fidahić; spahije iz 4. sandžaka Bosanskog ejaleta postavljaju se na lijevo krilo. Među vojnicima bili su i uleme, muderisi itd. Bilo je i pravoslavaca odanih Bosanskom ejaletu, a materijalnu pomoć vojsci pružali su i franjevci.

Prije dolaska pomoći odnos snaga napadača i branilaca iznosio oko 3 na 1; Austrijska vojska raspolagala je s oko 17.000 a bošnjačka 5.000.

Glavna bitka[uredi | uredi izvor]

Čim su trupe pod komandom Hećimoglu Ali-paše napale u jutro 4. augusta austrijsku vojsku, branioci kreću u juriš na lijevu obalu Vrbasa. Austrijske trupe, pod komandom Baranyaya, odbijaju juriš branilaca. U toku bitke austrijski oficiri odstupaju od rasporeda koji je postavio Hildburghausen, te time nesvjesno pomažu braniocima; veliku grešku napravio je Baranyay jer nije rasporedio pješadiju. Jedan dio austrijske vojske držao se prvobitnog naređenja, pa je izazvan metež u njihovim redovima, a tim nije bilo moguće uspostaviti jedinstvenu pješadijsku liniju. Bošnjačka konjica to koristi i napada centar austrijske vojske zadajući im velike gubitke.

Kada su branioci uspjeli zauzeti pontonski most, austrijske trupe na lijevoj obali Vrbasa počinju da se povlače. Mehmed-paša koji je to primijetio, napada svom žestinom austrijske trupe koje su još pružale otpor.

Hildburghausen naređuje svojim trupama da se pojača lijeva obala Vrbasa i time potpomogne Baranyay. Ovaj potez Hildburghausena kasnije je smatran glavnom njegovom greškom, jer se ispostavilo da je Baranyay bio strateški nesposoban i da nije bio u stanju iskoristiti pojačanje.

Austrijska vojska na lijevoj obali Vrbasa pokušava da se spasi prelazeći rijeku, mnogi su bili neplivači te su se u valovima udavili. Po pet vojnika držalo se za rep konja da bi prešli rijeku. Desno krilo pružalo je još znatan otpor; branioci su u toku dana izvršili pet napada. U predveče 4. augusta Hildburghausen naređuje povlačenje.

Potjera za austrijskom vojskom[uredi | uredi izvor]

Mehmed Ali-paša naređuje 5. augusta da se za Austrijancima krene u potjeru. Pošto su bošnjačke trupe djelimično krenule neorganizovao u potjeru, 500 vojnika gube kod Klašnice kada su sustigli austrijske trupe. Dana 13. augusta, Hildburghausen stiže u Slavonsku Gradišku, gdje je do 20. augusta čekao ostatak vojske.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Poginulo je oko 600 branilaca, dok je austrijska vojska izgubila oko 300 vojnika u direktnim okršajima. Nepoznat broj austrijskih vojnika, prema procjeni – samo iz Hildburghausenovog tabora njih 1.000, utopio se u Vrbasu. Najmanje je 1.200 vojnika ranjeno.

Bošnjačka vojska zaplijenila je 12 topova, 315 šatora, hiljade buradi baruta, te mnogo pušaka, sablji i vojne opreme.

Hrvatski ban Josip Esterhazi, koji je nakon poraza austrijske vojske napustio Bužim, poraz je obrazložio nedostatkom teške artiljerije. Austrijski oficiri su kao glavni razlog navodili nedostakak discipline među vojnicima.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Malcolm, Noel, Leisure: A Short History (New York University Press, 1994), p. 86.
  2. ^ E.J. Brill's First Encyclopaedia of Islam 1913–1936, ur. M. Th. Houtsma & A. J. Wensinck (BRILL, 1993), p. 36.
  3. ^ Accent, Virginia H. (2007), Ottoman Wars, 1700–1870: An Empire Besieged (London: Routledge), ISBN 978-0582308077, p. 110
  4. ^ "Prije 278 godina Bošnjaci su kod Banja Luke izvojevali veliku pobjedu". Arhivirano s originala, 7. 8. 2015. Pristupljeno 4. 8. 2015. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine
  • Uzunçarsılı, İsmail Hakkı, (1956, 6. izd. 2007), Osmanlı Tarihi IV. Cilt 1. Bölüm: Karlofça Antlaşmasından XVİİİ. Yüzyılın Sonlarına Kadar, Ankara: Atatürk Kültür, Dil ve Tarih Yüksek Kurumu, Türk Tarih Kurumu Yayınları (Xİİİ. Dizi) ISBN 975-16-0015-4

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]