Bečka kuhinja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Tafelspitz – kuhana teletina s umakom od jabuka, hrena, vlasca i krompira
Štrudla s jabukama od lisnatog tijesta
Palačinke sa šećerom i cimetom punjene čokoladnom kremom

Pojmom bečka kuhinja označava se kuharska tradicija i prehrambene navike stanovništva austrijskog glavnog grada Beča.

Historija[uredi | uredi izvor]

Bečka kuhinja ima izvore u raznim historijskim razdobljima. Utjecaj Italije od 1600. može se primijetiti u nazivima namirnica i jela, sve do danas: rizibizi (venecijanski: risi e bisi), melancane, maroni, biskotte (vrsta biskvita), citrone i slično. Od 18. vijeka počeo je jačati utjecaj Francuske, analogno francuskim nazivima i jezikom diplomatije. Tako je naziv bouillon postao uobičajen naziv za supu u dobrostojećim bečkim krugovima.

Krajem 18. vijeka u kuharskim knjigama na njemačkom jeziku počinje se pojavljivati izraz Wiener Küche (bečka kuhinja), ali je pogrešno poistovjećivana s općenitom austrijskom kuhinjom. U Grazu je Katharina Prato 1858. izdala knjigu Die Süddeutsche Küche (Južnonjemačka kuhinja), prvu knjigu o kuhanju, koja je, osim općih austrijskih i specifičnih bečkih kuharskih elemenata, obuhvatala i elemente iz mađarske, južnoslavenskih, poljske, italijanske, jevrejske i češke kuhinje.

Tradicionalna bečka kuhinja obilježena je mnogim ranijim utjecajima doseljenika iz područja i država koje su nekada bile dio Austro-Ugarske monarhije. Zbog posebnog položaja u blizini granice s Mađarskom, Češkom i Moravskom, na bečkim menijima se često mogu naći jela iz ovih država i regija. Tako, npr., iz Mađarske potječe gulaš sa svojim bečkim varijantama: bečkim, fijaker i ciganskim gulašem, kao i štrudla, koja je s vrlo tankim, rukom razvučenim tijestom preuzeta preko mađarske iz turske kuhinje. Iz Bohemije (Češke) došle su mnoga peciva, kao i razne palačinke i kolači, ali i knedle, koje se serviraju s pečenom svinjetinom.

Iako je Austrija zemlja koja nema izlaz na more, jela od ribe imaju dugu tradiciju u Beču. Već u 14. vijeku otvorena je prva riblja pijaca na Hohen Marktu.[1] Od velike važnosti u bečkoj kuhinji oduvijek je bio šaran. Od njegove glave, kostiju i drugih dijelova pravi se supa od šarana (Karpfenpeuschel-Suppe), koja se ponekad ponekad naziva i ribljom čorbom. U mnogim tradicionalnim bečkim restoranima i ugostiteljskim objektima na jelovniku se nalaze klasična bečka jela, naročito povodom Božića.

Reference[uredi | uredi izvor]