Boris Johnson
| Boris Johnson | |
|---|---|
.jpg) | |
| Premijer Ujedinjenog Kraljevstva | |
| Vrijeme na vlasti 24. juli 2019 – 6. septembar 2022. | |
| Prethodnik | Theresa May |
| Nasljednik | Liz Truss |
| Gradonačelnik Londona | |
| Vrijeme na vlasti 3. maj 2008 – 9. maj 2016. | |
| Prethodnik | Ken Livingstone |
| Nasljednik | Sadiq Khan |
| Rođenje | Alexander Boris de Pfeffel Johnso 19. juni 1964 Manhattan, New York City, New York, SAD |
| Politička stranka | Konzervativna stranka |
| Porodica | |
| Supruga | Carrie Symonds |
| Potpis |  |
Alexander Boris de Pfeffel Johnson (rođen 19. juna 1964) britanski je političar i nekadašnji premijer Ujedinjenog Kraljevstva. Ujedno je bio i čelnik Konzervativne stranke. Prije toga je dvije godina bio ministar vanjskih poslova u vladi Therese May.
Član je britanskog Parlamenta za Uxbridge and South Ruislip od 2015. godine, a od 2001. do 2008. godine bio je član parlamenta za Henley. Od 2008. do 2016. godine bio je na poziciji gradonačelnika Londona.[1]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Johnson se školovao na Eton Collegu, a klasiku je studirao na Balliol Colleu, Oxford. Za predsjednika Oxfordske unije izabran je 1986. 1989. godine postao je dopisnik u Briselu, a kasnije i politički kolumnist za The Daily Telegraph, gdje su njegovi članci vršili snažan euroskeptični utjecaj na britansku desnicu. Bio je urednik časopisa The Spectator od 1999. do 2005. Nakon izbora u parlament 2001. godine, Johnson je bio ministar u sjeni pod vodstvom konzervativnih lidera Michaela Howarda i Davida Camerona. 2008. godine izabran je za gradonačelnika Londona i dao je ostavku iz Donjeg doma; ponovno je izabran za gradonačelnika 2012. godine. Za vrijeme gradonačelništva, Johnson je nadzirao Ljetne olimpijske igre 2012., uveo autobuse New Routemaster, shemu najma bicikla i žičaru na Temzi i zabranio konzumaciju alkohola u većem dijelu londonskog javnog prijevoza.
Na izborima 2015. godine, Johnson je izabran za zastupnika za Uxbridge and South Ruislip; odstupio je s mjesta gradonačelnika sljedeće godine, tokom koje je postao istaknuta ličnost u uspješnoj kampanji za odlazak sa glasa za Brexit na referendumu o članstvu u EU 2016. godine. Nakon referenduma imenovala ga je Theresa May za ministra vanjskih poslova; podnio je ostavku dvije godine kasnije u znak protesta zbog Mayinog pristupa Brexitu i Sporazuma Chequers. Nakon što je May podnijela ostavku 2019. godine, izabran je za konzervativnog vođu i imenovan premijerom. Njegov prorogacijski parlament u septembru 2019. godine Vrhovni sud proglasio je nezakonitim. Na izborima 2019. Johnson je vodio Konzervativnu stranku do najveće parlamentarne pobjede od 1987. godine, osvojivši 43,6% glasova - najveći udio bilo koje stranke od 1979. Dana 31. januara 2020. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo se povuklo iz Evropske unije pod uvjetima revidiranog sporazuma o povlačenju Brexita, ušavši u prijelazno razdoblje i pregovore koji vode ka Sporazumu o trgovini i saradnji između EU i Ujedinjenog Kraljevstva. Johnson vodi kontinuirani odgovor Ujedinjenog Kraljevstva na pandemiju COVID-a 19.[2]
Počevši od decembra 2021. godine, ispostavilo se da su vladini zvaničnici prisustvovali društvenim okupljanjima koja su prekršila propise o COVID-19, što je kontroverza poznata kao "Partygate". U aprilu 2022. Johnson je dobio fiksnu kaznu za prisustvo na jednom od ovih skupova, postavši prvi premijer Ujedinjenog Kraljevstva koji je kažnjen zbog kršenja zakona dok je bio na funkciji. Objavljivanje izvještaja Sue Gray i rašireno osjećanje nezadovoljstva doveli su u junu 2022. do glasanja o povjerenju njegovom vodstvu među poslanicima konzervativaca, a koje je pobjedio. U julu 2022. godine, otkrića o njegovom angažovanju Chrisa Pinchera kao zamjenika šefa Whip-a dovela su do masovnih ostavki ministara iz njegove vlade i do toga da je Johnson najavio svoju ostavku. On je napustio funkciju 6. septembra nakon što su završeni izbori za njegovog nasljednika, a naslijedila ga je Liz Truss, njegova ministrica vanjskih poslova.[3]
Johnson se smatra kontroverznom figurom u britanskoj politici.[4][5] Njegove pristalice su ga pohvalile kao optimističnog, šaljivog i zabavnog, sa apelom koji se proteže dalje od tradicionalnih konzervativnih glasača.[6] Suprotno tome, njegovi kritičari optužili su ga za elitizam, druženje i predrasude.[7] Njegove postupke koji pristalice smatraju pragmatičnim, protivnici obično smatraju oportunističkim.[8]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Johnson wins London mayoral race" (jezik: engleski). BBC News. 3. 5. 2008. Pristupljeno 3. 5. 2008.
- ^ "PM to update UK on 'steps to defeat' coronavirus". BBC News. 30. 4. 2020. Pristupljeno 6. 10. 2020.
- ^ "Velika Britanija odabrala: Liz Truss je nova premijerka države". Klix.ba. Pristupljeno 5. 9. 2022.
- ^ Davies, Guy (23. 7. 2019). "Meet Boris Johnson: The UK's controversial new prime minister". ABC News (jezik: engleski). Pristupljeno 8. 5. 2021.
- ^ Blitz, James (23. 7. 2019). "Why is Boris Johnson such a divisive figure?". Financial Times. Arhivirano s originala, 24. 7. 2019. Pristupljeno 5. 5. 2021.
- ^ Kirkup, James (7. 1. 2015). "Boris Johnson goes looking for Conservative friends in the north". The Telegraph. London. Pristupljeno 5. 5. 2021.
- ^ Conn, David; Pegg, David; Evans, Rob; Garside, Juliette; Lawrence, Felicity (15. 11. 2020). "'Chumocracy': how Covid revealed the new shape of the Tory establishment". The Observer. Pristupljeno 15. 11. 2020.
- ^ Staunton, Denis (23. 6. 2019). "Boris Johnson: The UK's deeply polarising next prime minister". The Irish Times (jezik: engleski). Pristupljeno 8. 5. 2021.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Wikicitati imaju citate vezane za: Boris Johnson |
Boris Johnson na Wikimedia Commonsu
.svg)
