Elizabeta, carica Rusije

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Elizabeta
Carle Vanloo, Portrait de l’impératrice Élisabeth Petrovna (1760).jpg
Carica Rusije
Vladavina 6. decembar 1741 - 5. januar 1762
Prethodnik Ivan VI
Nasljednik Petar III
Krunidba 6. mart 1742
Supružnik Aleksej Razumovski
Dinastija Romanov
Otac Petar I, car Rusije
Majka Katarina I, carica Rusije
Rođenje 29. decembar 1709
Moskva
Smrt 5. januar 1762
Petrograd

Elizabeta Petrovna (29. decembar 1709 - 5. januar 1762; julijanski: 18. decembar 1709 - 25. decembar 1762) je bila vladajuća carica Rusije koja je Rusiju uplela u Rat za austrijsko naslijeđe i Sedmogodišnji rat. Upamćena je kao jedna od najpopularnijih ruskih monarha; za vrijeme njene vladavine nije pogubljena nijedna osoba, niti je dozvolila Nijemcima da se upliću u vladu. Bila je posljednji član dinastije Romanov.

Djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

Elizabeta je rođena kao druga najstarija kćerka Petra I i Katarine I. Njeni roditelji tada još uvijek nisu bili vjenčani, pa će njena upitna zakonitost biti argument onima koji su osporavli njeno pravo na tron.

Još kao dijete pokazivala je visok nivo inteligencije, ali njeno formalno obrazovanje bilo je nesavršeno i zapostavljeno. Otac je bio jak vezan za nju, ali nije imao vremena posvetiti se njenom školavanju. Njena majka se nije ni mogla zanimati za kćerino obrazovanje, budući da je i sama, iako ruska carica, bila nepismena estonska seljanka. Njena dadilja je bila Francuskinja, pa je tako uspijela naučiti francuski jezik, a kasnije je upoznala osnove italijanskog, njemačkog i švedskog.

Brak[uredi | uredi izvor]

Petar je namjeravo Elizabetu udati za francuskog kralja, Luja XV, ali Francuzi su bili preponosni za kraljicu prihvatiti kćerku estonske seljanke. Sama Elizabeta je odbila nekoliko ostalih prosaca, pa se nakon očeve, majčine i sestrine smrti carevna našla sama.

Za vrijeme života njenog polubrata, Petra II, Elizabeta je tretirana sa poštovanjem. Međutim, stupanjem njene rodice Ane na prijestolje dešava se veliki obrat u ponašanju prema Elizabeti. Ana je mrzila Elizabetinog oca, kao i svu njegovu djecu, ali s Elizabetom nije nikada imala direktne obračune. Umjesto toga, carica je na zubu držala sve osobe bliske carevni. Tako je nastradao Elizabetin ljubavnik; jezik mu je odsječen, a on je prognan u sibirske ledene pustinje.

Smatra se da se Elizabeta na kraju tajno udala za svog ljubavnika, Alekseja Razumovskog, ruskog plemića, i da je par sklopio morganatski brak. Aleksej je nadživio Elizabetu i umro za vrijeme vladavine Katarine II. Pitanje Elizabetinog i Aleksejevog tajnog potomstva ostaje otvoreno. Za vrijeme vladavine Katarine II dvije djevojke koje su živjele u inostranstvu, Avgusta i Elizabeta, su tvrdile da su njihove kćerke. Katarina II je iz straha da joj ne otmu krunu naredila otmicu Avguste 1785. godine i njeno zatvaranje u moskovski samostan gdje je umrla 1810. godine, te otmicu Elizabete u Italiji i njeno zatvaranje u Petropavlovsku tvrđavu gdje je umrla od tuberkuloze 1775. godine.

Osvajanje trona[uredi | uredi izvor]

Smrću carice Ane na tron dolazi Ivan VI, sa majkom Anom kao regentom. Ana je za vrijeme svoga regenstva uvela visoke poreze, ali i prouzročila razne ekonomske probleme. Elizabeta, jedino preživjelo dijete omiljenog cara, Petra I Velikog, uživala je veliku podršku ruskog naroda. Ideju da se Elizabeta postavi za vladaricu Rusije prvi je iznio francuski ambasador, želeći preko nje, oduvijek anti-njemački nastrojene, smanjiti austrijski uticaj na ruski dvor. On, ipak, osim što joj je posudio 2,000 dukata umjesto traženih 15,000, nije pomogao Elizabeti da osvoji tron. Sve zasluge pripadale su samo njoj.

U noći 6. decembra 1741. godine, Elizabeta odlazi sa svojim budućim mužem, Aleksejem Razumovskim, i još četiri dvorjana u Moskovsku vojnu kasarnu. Darujući prisutnim vojnicima poklone i naravno alkohol, Elizabeta ih uspijeva nagovoriti da maloljetnog cara, sina njemačkog princa, zbace sa prijestolja. U neočekivanom noćnom napadu pobunjenici su zarobili Ivana VI, Anu i ostalu njenu djecu.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Elizabeta u Carskom selu, slikano 1905. godine

Tako se bezbrižna tridesettrogodišnja žena, sa malo znanja o politici i još manje iskustva, našla na čelu ogromnog carstva, i to u najtežem periodu njegovog postojanja. Srećom po nju i Rusiju, Elizabeta je od oca naslijedila osjećaj za pravdu i vođstvo; uvijek je stavljala svoje dužnosti suverena ispred potreba žene. Bila je veoma religiozna, ali i ekstravagantna po pitanju uređenja dvora i svog oblačenja.

Kako sama nije imala djece, Elizabeta je, bližeći se kraju svoga života, bila u žurbi pronaći sebi nasljednika koji bi nastavio lozu Romanovih. Izabrala je Petra od Holstein-Gottorpa, kojeg je oženila princezom Sofijom od Anhalt-Zerbsta. Zaručnicu svoga sestrića, po njenom prelasku na pravoslavlje, prekrstila je u Katarinu, u znak sjećanja na svoju majku. Potrudila se pronaći dobre učitelje za Petra, a dijete koje je Katarina rodila uzela je pod svoju ličnu skrb i odgajala ga kao budućeg cara.

Evropske vladarice njenog vremena obično se nisu uplitale u velike ratove, ali Elizabeta je bila izuzetak. Posljednji rat koji je vodila bio je Sedmogodišnji rat protiv Fridrika Velikog. Sam Fridrik je u svojim pismima govorio kako se boji vojske ruske carice, spominjući pritom strah da bi Elizabeta mogla u potpunosti osvojiti Prusiju.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Fridrikovi su strahovi nestali 5. januara 1762. godine, kada pedestogodišnja carica umire ostavljajući moćno carstvo svom izabranom nasljedniku, Petru III. Njena smrt prozvana je Čudom dinastije Bradenburg, jer je gledana kao spas za Prusiju.