Kakanjska kultura

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Kakanjska kultura je kultura mlađeg kamenog doba (neolit) koja se razvila na području Bosne i Hercegovine. Centralna Bosna, područje sarajevske, visočke i zeničke kotline, od prahistorije pa dodanašnjih dana bilo je jedno od glavnh područja naseljavanja. Tome su pridonijeli prvenstveno sam geografski položaj, kao i dolina rijeke Bosne i njenih pritoka, koja je bila jedna od glavnih komunikacija za ovo područje.

Zastupljenost[uredi | uredi izvor]

Zastupljena je ukupno do sada sa šest poznatih lokaliteta : Obre I (stratum III i IV ), Kakanj – Plandište, Arnautovići, Okolište I, Papratnica – Zagrebnica i Tuk. Lokaliteti su smješteni uglavnom u dolini ili pritokama rijeke Bosne. Tri lokaliteta nalaze se u blizni samog Kaknja; Kakanj -Plandište ( eponimni lokalitet ), Obre I i Papratnica – Zagrebnice. Lokalitet Tuk kod Zavidovića smješten je sjeverno od Kaknja, Arnautovići su udaljeni desetak kilometara prema jugu, dok se Okolište nalazi u blizini Visokog.

Kakanjska kultura u prvoj fazi nastanka naslijedila je oblike i ukrase Starčevo – impresso kulture, najstarije neolitske kulture u centralnoj Bosni, za sada ustatanovljene na lokalitetima Obre I i Gornja Tuzla

Lokalitet Obre I ima četiri faze, od koje dvije donje pripadaju Starčevo – impresso kulturi, a gornje dvije počecima i razvoju protokaknjske i kakanjske kulture. Kasnije će kakanjska kultura dosta utjecati na formiranje Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u centralnoj Bosni.

Hronološki se izdvajaju tri faze njenog razvoja:

  • Kakanj I / starija faza.
  • Kakanj II / srednja faza
  • Kakanj III / mlađa faza

Analizom nalazišta može se zaključiti da su nosioci kakanjske kulture pravili kako zemunice, tako i nadzemne stambene objekte, a među njima se ističu, kako skupine kuća sa odgovarajućim ljevkastim jamama, tako pojedinačnih kuća nadzemnog tipa sa pripadajućim ognjištem i radioničkim centrom. Od pokretnog materijala javljaju se glačani i kremeni materijal : kamene kalupaste, jezičaste ili glačane sjekire, nedovoljno obrađeni kremeni nožići, bruseve, strugače, borere. Koštani materijal kakanjske kulture obuhvata šila, glačale i spatule.

Keramika kakanjske kulture može se podijeliti u tri faze paralelne sa razvojnim fazama ove kulture.

Rana faza / Kakanj I ili protokakanjska faza[uredi | uredi izvor]

Jedna od najvažnijih odlika ove faze jeste kontinuitet oblika i formi prenesenih iz starije Starčevo – impresso kulture. Karakterističan je prskani barbotin. Javlja se gruba keramika, kao imonohromna keramika bogata u oblicima. Svakako jedna od glavnih odlika koje kakanjske nalaze izdvaja u jednu posebnu neolitičku grupu jeste monhromna keramika i kakanjski ritoni . Riton je drevna posuda za čuvanje tekućina namijenjenih za obrede. Po ovim predmetima kakanjska kultura se uvrštava u širok krug neolitskog kompleksa koji je njegovao kult životne snage (od sjeverne Italije, Dalmacije i Epira do Egeje). Zanimljivi oblici za monohromnu keramiku jesu tulipanske kupe. Pred kraj faze javljaju se i zvonolike noge. Ornamentika rane faze dosta je jednostavna i riječ je uglavnom o plastičnim ukrasima iurezanim motivima.

Srednja faza / Kakanj II[uredi | uredi izvor]

U ovoj fazi javljaju autohtoni kakanjski oblici, te potpuno se prekida veza sa Starčevo – impresso kulturom ( nestaje barbotin ). Monohromna keramika još uvijek je nosilac keramografije ove kulture.Karakteristike koje se ističu kod ove keramike su upotreba zvonolikih nogu i oblik kakanjskog ritona s masivnim koničnim nogama

Kasna faza / Kakanj III[uredi | uredi izvor]

Potvrđena jedino na lokalitetu Arnautovići, gdje je pronađeno dosta fragmenata crnopolirane keramike koja je svojstvena butmirskoj kulturi. Izdvojene su određene varijante grube i finekeramike. Među grubom keramikom razlikujemo barbotinsku i običnu grubu keramiku, a u okviru fine keramike: monohromnu, crnoglačanui spiralnu keramiku.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ ANALIZA PRAHISTORIJSKIH KERAMIČKIH ULOMAKA SA LOKALITETA DONJE PAPRATNICE – ZAGREBNICE KOD KAKNJA -Edina Kadić, Filozofski fakultet Sarajevo, 2012