Kiselinsko-bazna ravnoteža

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Acido-bazna ravnoteža (acido-bazna homeostaza) je dio humane fiziološke homeostaze koja se tiče jednakog odnosa između kiselina i baza, drugim riječima, održavanju određene pH vrjednosti. Ljudski organizam je ekstremno osjetljiv na promjene pH vrijednosti, pa prema tome posjeduje snažne mehanizme održavanja pH vrijednosti u uskim granicama. Većim promjenama pH vrijednosti, proteini se denaturišu, enzimi gube svoje katalizatorske sposobnosti, što vodi ka letalnom ishodu.

Mehanizam[uredi | uredi izvor]

Acid-base nomogram.svg

Organizam posjeduje nekoliko puferskih mehanizama koji labavo vezuju ione vodonika, spriječavajući promjene pH i na taj način održavaju acido-bazni status usko regulisanim. U vanćelijske (ekstracelularne) spadaju bikarbonatni i amonijačni puferi, dok se proteini i fosfati ponašaju kao unutarćelijski (intracelularni) puferi. Bikarbonatni puferski sistem je kvantitativno najznačajniji, kako ugljen-dioksid (CO2) može da daje karbonatnu kiselinu (H2CO3) koja može da disocira na ione vodonika i bikarbonatni ion (HCO3-).

\rm HCO_3^- + H^+ \leftrightarrow H_2CO_3 \leftrightarrow CO_2 + H_2O

Ukoliko promjena acido-baznog statusa prevazilazi moć ovih hemijskih puferskih sistema, moguće je korigovati ga promjenama plućne ventilacije u kratkom vremenskom roku. Ova promjena mijenja koncentraciju ugljen-dioksida, na taj način pomjerajući ravnotežu reakcije (gore) prema Le Chatelier-vom principu, što za posljedicu ima promjenu pH. Npr. ukoliko pH krvi opadne ispod normalne vrjednosti (acidemija), pluća će kompenzovati povećavajući respiraciju, odstranjujući CO2, sto će reakciju gore pomjerati udesno, što znači da će manje vodonikovih iona biti slobodno, što za poslijedicu ima porast pH vrjednosti ka normalnoj. Za alkalemiju važi obrnuto.

Bubrezi se sporije uključuju, međutim posjeduju nekoliko snažnih mehanizama za kontrolu pH, kontrolom izlučivanja viška kiselina, odnosno baza. U odgovoru na acidozu, tubulske ćelije apsorbuju više bikarbonata (HCO3-) iz tubulske tečnosti, dok ćelije sabirnog kanalića luče više vodonikovih iona i proizvode novi bikarbonat koji se dodaje u cirkulaciju, istovremeno podstiču amonijogenezu, vodeći ka povećanju koncentracije NH3 pufera. U odgovoru na alkalozu, bubrezi izlučuju više bikarbonata tako što smanjuju količinu vodonikovih iona koje luče tubularne epitelne ćelije, smanjujući proizvodnju glutamina i amonijaka.

Poremećaji[uredi | uredi izvor]

Normalan pH areterijske krvi je 7.4 i smatra se da osoba ima acidozu kada pH padane ispod ove vrijednosti, a alkalozu kada pH poraste iznad nje. Donja granica sa kojom osoba može da živi je 6.8, a gornja granica je 8.0.[citat potreban] Kada acidobazni poremećaji nastaju zbog primarnih promjena koncentracije bikarbonata u ekstracelularnoj tećnosti, to se označava kao metabolički acidobazni poremećaj. Zbog toga će acidoza uzrokovana primarno smanjenjem koncentracije bikarbonata dobiti ime metabolička acidoza, dok će alkaloza uzrokovana primarnim povećanjem koncentracije bikarbonata zvati metabolička alkaloza. Acidoza uzrokovana porastom koncentracije CO2 naziva se respiratorna acidoza, a alkaloza uzrokovana smanjenjem koncentracije CO2 respiratorna alkaloza.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]