Projekt ljudskog genoma

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Logo HGP; Vitruvijski čovjek
(Leonardo da Vinci)
Replikacija DNK

Projekt ljudskog genoma (Human Genome Project: HGP) bio je projekt čiji je cilj utvrđivanje hemijske sekvence baznih parova koje čine ljudski genom. Uključuje međunarodna naučna istraživanja DNK, uz identifikaciju i mapiranje svih gena ljudskog genoma, sa fizičkog i funkcijskog stanovišta.[1] Bio je i ostaje najveći svjetski kolaborativni biološki projekt.[2]

Nakon što je ideja potekla 1984. od američke vlade, kada je počelo planiranje, projekt je formalno pokrenut 1990. godine, i na kraju proglašen kompletnim u 2003. Sredstva je obezbijedila američka vlada preko Nacionalnog instituta za zdravlje, kao i brojne druge skupine iz cijelog svijeta. Paralelan projekt je, izvan vladimih institucija, ostvarila je i Korporacija Celera, ili Celera Genomics, koji je formalno pokrenut u 1998.Većina sekvenciranja pod pokroviteljstvom vlade je izvršilo i dvadeset univerziteta i istraživačkih centara iz Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Japana, Francuske, Njemačke i Kine.[3]

Projekt je prvobitno imao za cilj da mapira nukleotide koji se nalaze u ljudskom haploidnom referentnom genomu (više od tri milijarde). "Genom" bilo koje jedinke je jedinstven; mapiranje "ljudskog genoma" podrazumijeva sekvenciranje višestrukih varijanti svakog gena. U maju 2016. godine, naučnici su podržali produženje HGP, uključujući stvaranje sintetskog ljudskog genoma.[4] U junu 2016., naučnici su formalno objavili plan sinteze ljudskog genoma.[5][6]

Glavni ciljevi i ostvarenja[uredi | uredi izvor]

Glavnj cilj ovog projekta je precizno odteđivanje lokusa, sekvence i funkcije svakog ljudskog gena. Očekuje se da će takve informacije biti temelj daljnjih istraživanja ljudskog zdravlja, bolesti, biologije i medicine tokom 21. stoljeća i omogućiti liječenje mnogih bolesti. Međutim, za potpunije iskorištavanje genetičkih dostignuća, neophodno je poznavanje biološke uloge svih gena i interaktivnih veza njihovih produkata.

Projekt ljudskog genoma je omogućio otklanjanje mnogih nesuglasica o njegovoj veličini i genskoj strukturi. Zahvaljujući ovom projektu utvrđeno da ljudski genom uključuje samo oko 25.000 gena, dok se nekad pretpostavljalo da ima oko 100.000, pa 50.000, a zatim 35.000 gena- Omogućeno je otvaranje nove oblasti genetike, pod nazivom genomika.[7][8][9][10][11]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Robert Krulwich (17. 4. 2001). Cracking the Code of Life (Television Show). PBS.
  2. ^ "Economic Impact of the Human Genome Project – Battelle" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 23. 12. 2012. Pristupljeno 1. 8. 2013.
  3. ^ "Human Genome Project Completion: Frequently Asked Questions". genome.gov.
  4. ^ Pollack, Andrew (13. 5. 2016). "Scientists Talk Privately About Creating a Synthetic Human Genome". New York Times. Pristupljeno 13. 5. 2016.
  5. ^ Pollack, Andrew (2. 6. 2016). "Scientists Announce HGP-Write, Project to Synthesize the Human Genome". New York Times. Pristupljeno 2. 6. 2016.
  6. ^ Boeke, Jef D.; et al. (2. 6. 2016). "The Genome Project–Write". Science (journal). doi:10.1126/science.aaf6850. Pristupljeno 2. 6. 2016.
  7. ^ Alberts B.; et al. (2002). Molecular Biology of the Cell, 4th Ed. Garland Science. ISBN 0-8153-4072-9. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)
  8. ^ Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Eds. (2005). Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB) Sarajevo. ISBN 9958-9344-1-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  9. ^ Kapur Pojskić L. (2014). Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju, 2. izdanje. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN 978-9958-9344-8-3.
  10. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999). Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo. ISBN 9958-21-091-6.
  11. ^ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005). Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN 9958-9344-3-4.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]