Historija genetike

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Glavni članak: Genetika

Rane teorije[uredi | uredi izvor]

  • 3000. p.n.e, – Ciljano ukrštanje različitih rasa domaćih životinja.
  • Asirci i Vavilonci raspoznaju muška i ženska stabla hurme i brojnost muških svode na minimum da bi postigli veće prinose.
  • Najutjecajniji rane teorije o nasljednosti potiču od Hipokrata i Aristotela. Hipokratova teorija (vjerovatno na osnovu učenja Anaksagore), bila je slična kasnijim Darwinovim idejama o pangenezi, koja uključuje nasljedni materijal koji se sakuplja iz cijelog tijela. Aristotel je sugerirao da se, umjesto po nefizičkoj teoriji oblika, forma organizma prenosi kroz spermatozoide (za koji je smatrao da su pročišćeni oblik krvi) i menstrualnu krv majke, koji u interakciji u maternici usmjeravaju rani razvoj organizma. Za obojicu (Hipokrata i Aristotela) i njihove sljedbenike, kao i gotovo sve zapadne učenjake, sve do kraja 19. stoljeća nasljeđivanje stečenih svojstava bilo je navodno dobro poznata činjenica. Istovremeno, pojedine vrste su, po njima imale fiksiranu (suštinsku) “esenciju” (fiksne suštine). Takve promjene naslijedili su samo površinski (superficijelno):[1]
  • U 9 stoljeću p.n.e, afro-arapski pisac Al-Jahiz naglašava efekte prirodnog okruženja posebno značajnim za preživljavanje. To uočava promatrajući vjerojatnost preživljavanja životinja.[2]
  • Oko 1140. p.n.e, Judah Halevi je opisao dominantno i recesivno nasljeđivanje osobina u Kuzari.[3]: "Ovaj fenomen je opći u genetici, jer veoma često nalazimo sina koji ne liči na svog oca, već liči na njegovog djeda. Bez sumnje, nasljeđe i sličnost su bili uspavani u oca, iako oni nisu bili spolja vidljivi". Hebrejski - Judah ibn Tibbon, str. 375: ונראה כזה בענין הטבעי, כי כמה יש מבני האדם שאינו דומה לאב כלל אך הוא דומה לאבי אביו ואין ספק כי הטבע ההוא והדמיון ההוא היה צפון באב ואף על פי שלא נראה להרגשה.
  • VI stoljeće p.n.e, – Hereklit je utemeljitelj dijalektičko-materijalističkog pogleda na svijet: panta rei (sve se kreće). Materija, uključujući i živi svijet, posvuda, sveukupno se i neprekidno mijenja. Ona je jedna – samo se ispoljava u različitim oblicima. Sveprisutna je i borba suprotnosti: života nema bez smrti, postanak ne ide bez propasti, svjetlo bez tame, početak bez kraja.
  • III stoljeće p.n.e, –– U Evropi, oko 10 stoljeća odsustva tragova razvoja nauke uopće pa i biologije.
  1. Reproduktivni materijal majke,
  2. Oni iz sperme oca,
  3. Iz ishrane trudnica i
  4. Faktori koje prate dušu koja ulazi u fetus.

Svaki od ova četiri faktora je uvažavao i Mahābhūta kreirajući šesnaest činitelja od kojih karma od roditelja i duša određuju koji će atributi dominirali i na taj način dati djetetu njegove svojstva.[5]

Tranzicijska epoha[uredi | uredi izvor]

Od antičkih vremena, kada su potekle prve ideje o razvoju žive prirode i nosiocima biološkog nasljeđivanja pa do velikih otkrića u oblasti prirodnih nauka u 16. stoljeću nema zabilježenih (za biologiju) značajnijih razdoblja. U tom dugom periodu, u Rimskoj Imperiji, Aristotelovo i opće učenje dopiralo je preko djela koja su obično bila "začinjena" sopstvenim interpretacijama prevodilaca (kojima su se potkradale i ozbiljne omaške). Tako se dogodilo da su izvorne antičke ideje u Zapadnu Evropu dospjele tek na pragu 13. stoljeća, a zahvaljujući ekspanziji arapske kulture, koja ih je mnogo ranije preuzela. Među brojnim umovima toga doba, u različitim oblastima prirodnih nauka i medicineposebno se ističu: Al Kindi, Al Rhases, Al Gaber, Abu Ibn Sina (Avicena). Nakon toga u Evropi se ukorjenjuju izvorne naučne ideje, u čemu su najveće zasluge imali Kopernik, Galilej, Njutn, Dekart i drugi. Značajnije se razvija i biologija, u čemu su prednjačili Vesalius, Harvej i Levenhuk. Zbog gomilanja evidentiranih bioloških podataka, javila se potreba za njihovom sistematizacijom.

XVIII i XIX stoljeće[uredi | uredi izvor]

Klasična genetika[uredi | uredi izvor]

Molekulska genetika[uredi | uredi izvor]

Genomika[uredi | uredi izvor]

  • 1989. – Utvrđena sekvenca prvog ljudskog gena Francsa Collinsa i Lap-Chi-Cui (Lap-Či Cui); gen kodira CFTR protein, koji uzrokuje cističu fibrozu.
  • 1994. – Pojavio se FlavrSavr genetički modificirani paradajz, koji da ima dug rok trajanja. To je prvi GM proizvod u prodaji u SAD-u. GM paradajz pire ide u prodaju i u Velikoj Britaniji 1996. godine.
  • 1995. – Utvrđena sekvenca genoma Haemophilus influenza, što je bio prvi uspjeh u sekvenciranju celokupnog genoma nekog živog organizma.
  • 1996. – Sekvenciran genom Saccharomyces cerevisiae - prvog eukariotskog genoma koji je sekvenciran.
  • 1996. – Dovršen prvi ne-virusni genom pekarskog kvasca, slijedi takav genom crva Caenorhabditis elegans (1998.), a zatim biljke Arabidopsis thaliana i voćne mušice Drosophila melanogaster (2000.).
  • 1998. – Sekvenciran prvi multicelularni eukariotski genom.
  • 2001. – Objavljena prva verzija sekvence ljudskog genoma.
  • 2003. (14. april) – Uspješno okončan "Human Genome Project" (Projekat Ljudski Genom); sekvencirano 99% ukupnog genoma,uz grešku od 0.01 %.

[12][13][14] [15]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mayr, The Growth of Biological Thought: 635-640
  2. ^ Zirkle C. (1941): Natural Selection before the Origin of Species|jstor = 984852 | journal = Proceedings of the American Philosophical Society | volume = 84 | issue = 1| pages = 71–123 }}
  3. ^ HaLevi, Judah, translated and annotated by N. Daniel Korobkin. The Kuzari: In Defense of the Despised Faith, p. 38, I:95
  4. ^ Cosman, Madeleine Pelner; Jones, Linda Gale. Handbook to life in the medieval world. Infobase Publishing. str. 528–529. ISBN 0-8160-4887-8. 
  5. ^ Sharma R. K. et al (2009): Charaka Samhita|publisher=Chowkhamba Sanskrit Series|isbn=978-8170800125|pages=sharirasthanam II.26-27
  6. ^ Mayr, The Growth of Biological Thought, pp 640-649
  7. ^ Mayr, The Growth of Biological Thought: 649-651
  8. ^ Darwin C. (1951): The Origin of Species by means of natural selection or preservation of favoured races in the struggle for life. Reprint, reset from the author's sixth and final edition of 1872. Oxford University Press, London - New York - Toronto.
  9. ^ Mendel G. (1866): Versuche über Pflanzen–Hybriden. Verhandlungen des Naturforschenden Vereines in Brün, Bd. IV, für den Jahr 1865, Abhandlungen, 3-47, Bürn. In: Křizenský J., Němec B. (1965): Fundamenta genetica. Publishing house of the Czechoslovak Academy of Science, Prague, Moravian Museum, Brno. Verhandlungen des Naturforschenden Vereines in Brün, Bd. IV, für den Jahr 1865, Abhandlungen, 3-47, Bürn. In: Křizenský J., Němec B. (1965): Fundamenta genetica. Publishing house of the Czechoslovak Academy of Science, Prague, Moravian Museum, Brno.
  10. ^ Weismann W. (1893): Germ-Plasm, a theory of heredity - Full online text
  11. ^ The Rough Guide to Evolution: Galton or Weismann first to continuity of the germ-plasm?
  12. ^ Alberts B. et al. (2002): Molecular Biology of the Cell, 4th Edition. Garland Science, New York, ISBN 0-8153-3218-1.
  13. ^ Alberts et al. (2000): An Introduction to Genetic Analysis, 7th Edition. W. H. Freeman, New York, ISBN 0-7167-3520-.
  14. ^ Hartl D., Jones E. (2005): Genetics: Analysis of Genes and Genomes, 6th Edition, Jones & Bartlett, New York. ISBN 0-7637-1511-5.
  15. ^ Lodish H. et al. (2000): Molecular Cell Biology, 4th Edition. Scientific American Books, New York, ISBN 0-7167-3136-3

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]