Ryōsuke Ōhashi

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ryōsuke Ōhashi
Rođenje (1944-02-08) 8. februar 1944 (80 godina)
Zanimanjefilozof

Ryōsuke Ōhashi (jap. 大橋 良介) je savremeni japanski filozof sa doprinosima u fenomenologiji, estetici, njemačkom idealizmu. Također, bavio se Martinom Heideggerom i japanskom filozofijom, koja je pod utjecajem budizma.

Život[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1944. u Kyotu, a otac mu je bio učitelj matematike. Od 1969. do 1973. studirao je filozofiju na Državnom Univerzitetu u Kyotu i od 1969. do 1973. na Ludwig-Maksimilianovom-Univerzitetu u Münchenu, gdje je postao poznat sa radom "Ekstaza i smirenost" ("Ekstase und Gelassenheit - Zu Schelling und Heidegger"), sa summa cum laude. Godine 1983. bio je prvi Japanac na Julius-Maksimilianovom-Univerzitetu u Würzburgu, gdje je vodio mnogobrojne filozofske razgovore sa Heinrichom Rombachom. Kao profesor filozofije predavao je od 1975. do 1985. na Medicinskom Univerzitetu Šiga u japanskom gradu Ōtsu, a od 1985. do 2003. na Tehnološkom Institutu u Kyotu. U julu 1990. dobija nagradu "Philipp Franz von Siebold", a u martu 1996. "Humboldtovu medalju". Između 2003. i 2007. predavao je estetiku i filozofiju umjetnosti na Univerzitetu u Osaki, između 2007. i 2010. filozofiju na Budističkom Ryūkoku-Univerzitetu u Kyotu. Predavao je kao profesor u Kölnu, Beču, Hildesheimu i Tübingenu. Držao je predavanja i u Francuskoj, SAD-a, Tajvanu i Hong Kongu. Ohaši je radio na naučnim projektima na Berlinskom institutu za napredne studije tokom 1997. - 98., a zatim kao saradnik-profesor na Kolleg Friedrich Nietzsche u Weimaru.[1], te na međunarodnom Kolleg Morfomata pri Univerzitetu u Kölnu tokom 2013. - 14.[2] Bio je saradnik-profesor na Istraživačkom institutu za filozofiju u Hannoveru (Forschungsinstitut für Philosophie Hannover). Od 2014. Ohaši je predsjednik Japansko-njemačkog instituta u Kyotu.

Filozofski rad[uredi | uredi izvor]

Ohaši je student japanskog filozofa Keićija Nišitanija i njemačkog filozofa i intelektualca Maxa Müllera, te pripada početkom 20. stoljeća stvorenoj Kyoto-školi, školi japanske filozofije. Njegovo izstraživanje upoređuje japanske i zapadne duhovne tradicije. Od njegove disertacije, međukulturni susret japanskog i zapadnog filozofskog svijeta igra ključnu ulogu u njegovom radu. Već prije njegove disertacije Ohaši je došao preko Schellinga i Heiddegera na ovu tematiku. Međukulturalno-filozofski susret zapadnog i dalekoistočnog razmišljanja znači iskusiti Drugog kao Drugog, a ne kao Drugog kojeg mi sami predstavljamo. Drugu kulturu ne treba posmatrati kroz našu prizmu razmišljanja, nego nešto sto je samo po sebi drugačije. U ovom kontekstu, za njega jezik predstavlja jedno uraslo iskustvo. Prevođenje riječi, gramatičkih svjetonazora, misli, koncepata ili mitskih ideja u "vlastiti jezik" može da uspije samo ako se jedan jezik drugom otvori i prilagodi, a ne ako se pokuša svoj sistem prenijeti na drugi jezik i zatim izvesti ovo kao prevod. On se već bavio ovim pitanjem u vezi sa svojim radom o Heideggeru, gdje je naveo Heideggera kao primjer, koji je ranije elaborirao pitanje bitka[3] objasnivši ga kao osnovu zapadnog razmišljanja. Na njemačkom "bitak" može biti glagol, i Hajdeger kaže:

Ako "bitka" nestane, nije moguće pričati i dakle nije više moguće razumjeti.

Zato je riječ "bitak" odlučujuća. Na japanskom jeziku postoje dva prevoda za riječ "bitak", a na kineskom ne postoji prevod. Kroz prisilni prevod nestaje nešto važno od date riječi, što se podrazumijeva u njemačkoj riječi "bitak".

Fenomenologija[uredi | uredi izvor]

Dijelom kroz Heideggerovu perspektivu i Hegelovo djelo, ali uglavnom slijedeći "ideju mjesta" Nišide, Ohaši je razvio "fenomenologiju mjesta" i postavio njegovu tezu habilitacije "vremenske analize hegelove logike" stavio je svoj rad u jedan novi filozofski kontekst, kad ga je definirao kao nauku smisla. Ohaši argumentira da Hegelov eksplicitni vid vremena ima jednu implicitnu ideju od "izvornog vremena" i argumentira, da je vremenski smisao Hegela "izvorna vremena" jednako njegovoj duhovnosti, jer za Hegela je "duh" smisao vremena. Logika kao kategorija takvog duha i njegove vječne bitnosti mora imati strukturu tog doba.[4]

Fenomenoetika[uredi | uredi izvor]

U narednim objavljenim knjigama Ohaši je odgovorio na rad "filozofija praznine" (Śūnyatā) od Keićija Nišitanija sa "filozofijom saosjećanja". "Praznina" i "saosjećanje" ("saosjećanje" i "veliko srce" od Bude i Bodhisattvi, koji se bore za spas svih živih bića) su jedan par u Mahajana-Budizmu. Umjesto pojma "fenomenologija" Ohaši je uveo pojam "fenomenoetika", koji se zasniva na pojmu noetika (od grčkog "noesis"). Ovim se ovdje prvo misli na početno iskustvo budističkih sutri koji su obuhvaćeni time. Ohaši želi da kaže, da se svaka fenomenološki formulisana misao zasniva na jednom početno-intuitivnom iskustvu, tako da se njegov trud sada može nazvati "fenomenoetika saosjećanja".

Između puta i sistema[uredi | uredi izvor]

Ohašijev pristup objedinjuje različite elemente više naučnih disciplina kao što su: umjetnost, lingvistika, književnost i teologija su dio njegovog rada. Po njegovom mišljenju najveća razlika između evropske i japanske filozofije je "razlika između puta i sistema"[5]. Sistem stremi prema savršenstvu, gdje se čitavi sistem odražava u svakom pojedinom dijelu. Prema Ohašiju, dalekoistočnjačko razmišljanje se možda najbolje može shvatiti kao put, pa se tako razvija put do filozofske, etičke i religijske prakse, koja se također shvata kao način života. Istovremeno, religijski kontekst je uključen u ovaj proces, jer hodanje putem je religija bez koncepta boga, kao što se doživljava u budizmu, taoizmu ili šintoizmu.

Religija i priroda[uredi | uredi izvor]

U svom objavljenom djelu "Japan u interkulturalnom dijalogu" (1999.), Ohaši koristi posebne pojave u japanskoj kulturi, te razne stvari i nazive koji se koriste za opisivanje odnosa između kulture i prirode. Njegov osnovni metod ili pristup zasniva se na religioznim filozofskim pogledima japanskog kulturnog diskursa. Stoga se njegova filozofija često shvata u kontekstu istočnoazijske i japanske religijske tradicije, na koju se on uvijek iznova poziva. Njegovi prilozi "Estetika vode u Japanu" ili "Vjetar kao koncept kulture u Japanu" navode se kao primjeri takvom pristupu. Ohaši vidi korijene izvorne "japanske religioznosti u drevnom šintoizmu" [7] i njezine poglede kao kulturu vjetra i prirode, za razliku od evropske tehno-kulture, koja danas oblikuje cijeli svijet[6]. To znači da religiju ovdje ne treba shvatiti kao posebnu oblast kulture, već kao njenu dubinu i temelj.[7]

Estetika[uredi | uredi izvor]

U oblasti filozofije i estetike (ili japanske estetike), mnoga njegova objavljena filozofska djela (od kojih su se mnoga pojavila na više evropskoh jezika) daju važan doprinos međukulturalno-filozofskom razumijevanju koje predaje na Univerzitetu u Osaki. Svoju nastavu zasniva na estetici na različitim originalnim umjetničkim mjestima u Japanu i Evropi. Ove suštinske razlike su uglavnom u različitim razvojnim procesima. U Japanu, umjetnost i religija od početka nisu bile u međusobnom sukobu. Umjetnost se razvijala kao umjetnički pravac.[8] Naziv "gei" koji bi se mogao prevesti kao "umjetnost", nije nikada bio u suprotnosti prema religiji. Prema Ohašiju, u modernom smislu, samo u modernim vremenima govorio je o umjetnosti u modernim vremenima.

Ovo se mora shvatiti u terminima "likovne umjetnosti". Ohaši ističe da epoha moderne, kao izvor evropske prirode, proizlazi iz historijskog konteksta. Međutim, on ukazuje na razbijanje povjerenja u neomoderni evropski razum, prije svega kroz dva svjetska rata, koji se u filozofskom svijetu vraćaju u post-hegelovsku filozofiju. Ovim elementima (prema Ohašiju) pridružuje se još jedan historijski element, azijski modernizam, koji je prvi nastao u Japanu, a kroz koji je postavljen i relativizirani položaj Evrope kao pretpostavljenog središta svjetske historije. Japanska modernost je po njegovom mišljenju dvostruka. Gornja, bogatija klasa je evropeizovana, ali niža klasa je tradicionalno japanska. Kod pripadnika niže klase se nastavlja simbioza između umjetnosti i religije, dok su pripadnici bogatije klase po pitanju umjetnosti i religije ravnodušni jedni prema drugima kao u modernom životu u Evropi. Prema Ohašiju, neophodno je približiti zapadnu i japansku estetiku putem mekulturalnog dijaloga. Kada se interkulturni dijalog ostvaruje na filozofskom nivou, javlja se nova perspektiva u kojoj evropska i azijska kultura dostižu novi i kreativni potencijal i u oblasti misli. To ima za posljedicu da se u uporednoj estetici "druge" kulture koje treba uporediti mogu više ili manje naći u "sopstvenoj" kulturi, to jest da je svrha naglasiti i razmotriti osebujnu artikulaciju dvoslojnosti unutrašnjeg svijeta i stranog svijeta. Kulturno, osim upoređivanja s uporednom estetikom, postoji i druga sama po sebi, ali ono što je uporedna estetika, jeste svijet umjetnosti koji utječe na nas, apsolutnog stranca, ali kao takvog, putem drugih koji prenose na nas svoju sopstvenu kulturu.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

  • Ekstase und Gelassenheit. Zu Schelling und Heidegger. (= Münchner Universitäts-Schriften Band 16). Dissertation. Fink, München 1975.
  • Zeitlichkeitsanalyse der Hegelschen Logik. Zur Idee einer Phänomenologie des Ortes (= Symposion. Band 72). Habilitation. Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 1984, ISBN 3-495-47550-8.
  • Kire. Das „Schöne“ in Japan. Philosophisch-ästhetische Reflexionen zu Geschichte und Moderne., DuMont Buchverlag, Köln 1994. (2., überarbeitete und ergänzte Auflage. Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2014, ISBN 978-3-7705-5662-5)
  • Japan im interkulturellen Dialog. Judicium Verlag, München 1999, ISBN 3-89129-624-X.
  • Die „Phänomenologie des Geistes“ als Sinneslehre. Hegel und die Phänomenoetik der Compassion. Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2009, ISBN 978-3-495-48376-3.
  • Naturästhetik interkulturell. (Schriften aus dem Kolleg Friedrich Nietzsche). Verlag der Bauhaus-Universität, Weimar 2011, ISBN 978-3-86068-448-1.
  • Schnittpunkte: Essays zum ost-westlichen-Gespräch. Band 1: Dimensionen des Ästhetischen. Traugott Bautz Verlag, Nordhausen 2013, ISBN 978-3-88309-859-3.

Izdavač[uredi | uredi izvor]

  • Die Philosophie der Kyoto-Schule. Texte und Einführung. Verlag Karl Alber Freiburg i.Br/ München 1990. (2., erweiterte Auflage. mit neuer Einführung, 2011, ISBN 978-3-495-48316-9)
  • Dogen. Shobogenzo. Ausgewählte Schriften. Anders Philosophieren aus dem Zen. Zweisprachige Ausgabe. Übersetzt, erläutert und herausgegeben von Ryosuke Ohashi und Rolf Elberfeld. Keio University Press Tokio, frommann-holzboog Stuttgart/ Bad Cannstatt 2006, ISBN 3-7728-2390-4.
  • mit Alfred Denker, Shunsuke Kadowaki, Georg Stenger und Holger Zaborowski: Heidegger und das ostasiatische Denken. (= Heidegger-Jahrbuch. Band 7). Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2013, ISBN 978-3-495-45707-8.
  • mit Martin Roussel: Buchstaben der Welt – Welt der Buchstaben. Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2014, ISBN 978-3-7705-5609-0.

Članci od 2010.[uredi | uredi izvor]

  • Das Halbe als Überschuss. Japanische Hermetik in ihrer Nähe und Ferne zu Rombach. In: Helga Blaschek-Hahn, Hans Rainer Sepp (Hrsg.): Heinrich Rombach. Strukturontologie – Bildphilosophie – Hermetik (= Orbis Phaenomenologicus Perspektiven. N.F., Band 2). Verlag Königshausen & Neumann, Würzburg 2010, ISBN 978-3-8260-4055-9, S. 221–235.
  • Inwieweit ist der „Wind“ ein Morphom? Eine Figurationsdynamik der Kultur in Japan. In: Günter Blamberger, Dietrich Boschung (Hrsg.): Morphomata. Kulturelle Figurationen: Genese, Dynamik und Medialität. (= Morphomata. Band 1). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2011, ISBN 978-3-7705-5148-4, S. 287–306.
  • Der philosophiegeschichtliche Ort der Philosophie Nishidas. In: Tilman Borsche (Hrsg.): Allgemeine Zeitschrift für Philosophie. Jg. 36 (2011) Heft 3, S. 263–280.
  • Vers la profondeur du sensible: La phénoménologie de l’esprit de Hegel et la compassion du Buddhisme du grand véhicule. In: Revue Philosophique de la France et de l’Etranger. No. 3 Julliet-Septembre 2011, S. 365–385.
  • Der erfüllte Augenblick. Die Zeitlehre des Zen-Meisters Dôgen. In: Der Blaue Reiter. No. 31, 2011, S. 42–47.
  • Die Naturschönheit als Schein. In: Christian Tewes, Klaus Vieweg (Hrsg.): Natur und Geist. Über ihre evolutionäre Verhältnisbestimmung. Oldenbourg Akademieverlag, Berlin 2011, ISBN 978-3-05-005176-5, S. 311–322.
  • Also lachte Zarathustra. In: Claudia Wirsing (Hrsg.): Auf Nietzsches Balkon. Philosophische Beiträge aus der Villa Silberblick. Band II. Verlag der Bauhaus-Universität, Weimar 2012, ISBN 978-3-86068-468-9, S. 14–25.
  • Der Ungrund und die Leere. In: Julian Nida-Rümelin, Elif Özmen (Hrsg.): Welt der Gründe. F. Meiner Verlag, Hamburg 2012, ISBN 978-3-7873-2269-5, S. 1081–1093.
  • The Concept of Time According to Zen Master Dôgen: „A Pine Tree Is Also Time, A Bamboo Is Also Time. In: Figurations of Time in Asia. (= Morphomata. Band 4). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2012, ISBN 978-3-7705-5447-8, S. 148–156.
  • Wie sich die Entsagung mit dem Mut verbinden kann. Erdbeben und die japanische Mentalität. Eine kulturhistorisch-philosophische Betrachtung. In: Franziska Ehmcke, Chantal Weber, Antje Lemberg (Hrsg.): Japan immer wieder neu gesehen. Perspektiven der Japanforschung an der Universität zu Köln. Lit Verlag, Berlin 2013, ISBN 978-3-643-12057-1, S. 21–34.
  • Überlegungen zu östlichen und westlichen Zeitvorstellungen und Zeiterfahrungen in Philosophie und Malerei. In: Thierry Greub (Hrsg.): Das Bild der Jahreszeiten im Wandel der Kulturen und Zeiten. (= Morphomata. Band 7). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2013, ISBN 978-3-7705-5527-7, S. 143–160.
  • Vorwort. und Frage nach dem “Weltbild” und den “Weltbildern. In: Heidegger und das ostasiatische Denken. (= Heidegger-Jahrbuch. Band 7). Verlag Karl Alber, Freiburg i. Br./ München 2013, ISBN 978-3-495-45707-8, S. 9–18, 59–74.
  • Ein Tieferes vom Tod – zu Mishimas Seppuku. In: Günter Blamberger, Sebastian Goth (Hrsg.): Ökonomie des Opfers. Literatur im Zeichen des Suizids. (= Morphomata. Band 14). Wilhelm Fink Verlag, Paderborn 2013, ISBN 978-3-7705-5611-3, S. 359–375.
  • Das Problem des “Bösen” in der Philosophie Nishidas. In: Rolf Elberfeld, Yôko Arisaka (Hrsg.): Kitarô Nishida in der Philosophie des 20. Jahrhunderts. Mit Texten Nishidas in deutscher Übersetzung. Karl Alber Verlag, Freiburg i. Br./ München 2014, ISBN 978-3-495-48609-2, S. 61–73.
  • Self and Person in a Non-anthropological View. In: IHS Newsletter. Institute for Advanced Studies in Humanities and Social Science. National Taiwan University, Vol. 9, 1. Periode, Spring 2014, S. 1–9.

Estetičko-filozofski članci[uredi | uredi izvor]

  • A Small Fish Swallows a Large Fish. In: The Eastern Buddhist. Band 25, No.1 New Series, Spring 1992. In Memoriam Nishitani Keiji 1900–1990. S. 101.
  • Kire und Iki. In: Michale Kelly (Hrsg.): Encyclopedia of Aesthetics. Vol. 2, Oxford, S. 553–555.
  • Japanisches Denken in Tradition und Moderne. In: Clemens Kauffmann (Hrsg.): Risutora. (= Schriftenreihe der Universität Regensburg. Band 27). Universitätsverlag Regensburg, 2001, S. 95–106.
  • Philosophie und Naturwissenschaften im Dialog. In: Veröffentlichungen des Japanisch-Deutschen Zentrums Berlin. Band 48: 7. Symposium aus der Reihe „Der Osten – Der Westen“: Was soll der Mensch wissen? Ethik im Zeitalter der Technologie. 25.–26. Oktober 2001, S. 11–15.
  • Der Weg der Kunstwerke. Humboldt-Forum, wozu? In: Der Tagesspiegel. 14. September 2008, S. 25.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "West-östliche Zeitauffassungen – Kolleg Friedrich Nietzsche lädt ein zum Abschluss des Vorlesungszyklus von Ryôsuke Ôhashi.". Arhivirano s originala, 20. 12. 2014. Pristupljeno 16. 10. 2019.
  2. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 8. 5. 2011. Pristupljeno 16. 10. 2019.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ Ikujiro Nonaka and Claus Otto Scharmer Arhivirano 15. 1. 2010. na Wayback Machine. Website Dialogonleadership. Abgerufen am 6. August 2010.
  4. ^ Ryōsuke Ōhashi: Zeitlichkeitsanalyse der Hegelschen Logik: zur Idee einer Phänomenologie des Ortes. Symposium, vol 72, 1984. In: John F. Hoffmeyer: The advent of freedom. 1994, S. 59–61.
  5. ^ Franz Hahn: Miteinander der Kulturen: Eine andere Aufklärung – ein Symposion in Berlin Arhivirano 2. 3. 2011. na Wayback Machine, 27. Juli 2010. Abgerufen am 20. August 2010.
  6. ^ Ryōsuke Ōhashi: Japan im interkulturellen Dialog. 1999, S. 29. In: Japan Forschung, 2000. Abgerufen am 20. August 2010.
  7. ^ Ryōsuke Ōhashi: Japan im interkulturellen Dialog. 1999, S. 33.
  8. ^ Ryōsuke Ōhashi: Womit muß der Vergleich in der vergleichenden Ästhetik gemacht werden? In: Einheit und Vielfalt: das Verstehen der Kulturen. 1998, S. 155–165.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]