Saksofon

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Saksofon
Saksofon
Klasifikacija
Raspon tonova
Srodni instrumentioboa, klarinet

Saksofon je muzički instrument izrađen od metala, ali se uvrštava među drvene duhačke instrumente zbog svoje mehanike (čunjasta cijev i tehnika su slične oboi) i originatora tj. faktora koji proizvodi ton (jednostrukog jezička koji je sličan klarinetovom). Sastoji se od jezička, usnika, lulice i samog tijela instrumenta.

Historija[uredi | uredi izvor]

Saksofon je izumio 1840. godine Antoine Joseph Sax, poznati tvorac limenih duhačkih instrumenata, te ga prijavljuje 1846. kao patent od 7 instrumenata. Saksofon je jedan od rijetkih instrumenata koji je nazvan po svom izumitelju.

Antoine Joseph Sax vodio se iskustvima dotadašnjih instrumenata, pa saksofon ima usnik sličan klarinetu, mehanizam i prstna tehnika najsličniji su mu oboi.

U početku se saksofon koristi samo u vojnim orkestrima i to najviše u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj i SAD-u. U simfonijskim orkestrima upotrebljava se vrlo rijetko, uglavnom za izvođenje solo dionica. Veliki muzičari poput Hector Berlioza, Gioachino Rossinia i Straussa ubrzo zapažaju zvučne sposobnosti ovog novog instrumenta i počinju ga koristiti u svojim muzičkim kompozicijama.

Saksofon svoju slavu steče tek krajem 20-tih kada se njegova primjena i afirmacija pronalazi u jazz muzici. U tom periodu u Americi se proizvodi više od 100.000 saksofona, a do kraja desetljeća svira ga milion i po Amerikanaca, neki bolje a neki lošije. Postaje jedan od najviše upotrebljavanih i najomiljenijih instrumenata širom svijeta, sinonim u jazz muzici 20. vijeka. Danas se saksofon često pojavljuje u rock i pop muzici kao i u jazzu i to u solističkim dionicama.

Vrste saksofona[uredi | uredi izvor]

Različite vrste saksofona

Porodica saksofona obuhvata sedam instrumenata od alta do basa. Najviše se upotrebljavaju sopran, alt, tenor i bariton, dok se za početak učenja koristi najčešće alt saksofon.

Osnovne registarske varijante:[uredi | uredi izvor]

Transponiraju naizmjenično još u "Es" (ili "F") i "B" (ili "C", tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]