Srebro-nitrat

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Srebro nitrat
Silver-nitrate-2D.svg
Općenito
Hemijski spojSrebro nitrat
Molekularna formulaAgNO3
CAS registarski broj7761-88-8
Kratki opisbijeli kristalni prah
Osobine1
Molarna masa169,8731 g/mol
Agregatno stanječvrsto
Gustoća4,35 g/cm3
Tačka topljenja212 °C
Tačka ključanja444 °C (raspada se)
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.

Srebro nitrat (Srebro (I) nitrat) je so srebra sa hemijskom formulom AgNO3. Ovaj nitrat srebra je polazna osnova u proizvodnji i dobijanju mnogih drugih spojeva srebra, koji se koriste u industriji fotografskih pomagala, iako je ova so mnogo manje osjetljiva na svjetlost od srebrenih halida (spojeva srebra sa halogenim elementima).

Sinteza i struktura[uredi | uredi izvor]

Kristali srebro nitrata se mogu dobiti rastvaranjem metala srebra u rastvor nitratne kiseline te zatim uparavanjem otopine.

3 Ag(s) + 4HNO3(aq) → 3 AgNO3(aq) + 2 H2O (l) + NO(g)

U čvrstom srebro-nitratu, ioni srebra su aranžirani u planarnoj ravni s 3 koordinate (oblik jednakostraničnog trokuta).[1]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Baza za dobijanje drugih spojeva srebra[uredi | uredi izvor]

Srebro nitrat je najpovoljnija so srebra u smislu troškova industrijske proizvodnje, te nudi brojne prednosti. Nije higroskopna, nasuprot fluoroboratnim i perhloratnim solima. Relativno je stabilna pri izlaganju svjetlosti. Može se rastvoriti u brojnim otapalima. Nitratna funkcionalna grupa se može zamijeniti s mnogim drugim grupama, dajući druge soli srebra. Izlažući srebro-nitrat ionima halida dobija se AgX (gdje je X= Cl, Br, I itd.). U proizvodnji fotografskih filmova, srebro-nitrat reaguje s kalijum ili natrijum halidima te se formira nerastvorljiva so srebro halida u fotografskom želatinu. Zatim se ona nanosi na vrpce tri-acetata ili poliestera. Na sličan način se dobijaju i neki spojevi srebra koji se koriste u pravljenju eksploziva, poput fulminata, azida ili acetilida. Tretiranjem srebro-nitrata sa bazama dobija se srebreni oksid:

2 AgNO3 + 2 NaOH → Ag2O + 2 NaNO3 + H2O

Organska sinteza[uredi | uredi izvor]

Srebro-nitrat se koristi na mnoge načine u sintezama organskih tvari npr. kod deprotekcije ili oksidacije. Ion Ag+ reverzibilno spaja alkene, a srebro-nitrat se koristi kod razvdajanja smjesa alkena putem selektivne apsorpcije. Rezultirajući spoj se može dekompozirati sa amonijakom oslobađajući slobodne alkene.[2]

Medicina i farmakologija[uredi | uredi izvor]

Uvođenje srebra u medicinu započelo je u 16. vijeku kada je njemački doktor i alhemičar Paracelsus uveo u upotrebu srebro-nitrat u liječenju rana. Ovaj preparat, poznat kao „lapis“, nalazi se u svakodnevnoj upotrebi kod zaustavljanja krvarenja nastalog kod brijanja te kod opskrbe pupka novorođenčeta (tzv. “lapiziranje pupka„). U drugoj polovici 19. stoljeća njemački ginekolog Carl Siegmund Franz Crede otkrio je da 1% otopina srebrenog nitrata ima odlično djelovanje protiv gonoreje. Ovo otkriće je toliko značajno i pouzdano da se do danas na porodu novorođenčadima ukapava u oči srebreni nitrat, u svrhu prevencije gonoroičnog konjuktivitisa. Spoj je takođe prepisivan i za liječenje teških opekotina, a djelovao je tako da sprječava infekciju.

Pri niskoj koncentraciji, otopina srebro nitrata ima antiseptička, adstrigentna, protivupalna i regenerirajuća svojstva. U većim koncentracijama (do 20%) lijek se može koristiti kao sredstvo za kauterizaciju. Budući da srebreni nitrat ima protivupalna svojstva, može se propisati u složenom liječenju gastritisa, kao i kod gastrointestinalnog ulkusa.

Toksičnost[uredi | uredi izvor]

Srebro-nitrat je otrovan i uzrokuje koroziju. Ukoliko srebro-nitrat dospije na kožu, koža najprije pobijeli, da bi nakon sat vremena potamnila, praveći kombinaciju metalnog srebra i srebrenih sulfida.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ P. Meyer, A. Rimsky i R. Chevalier: Structure du nitrate d'argent à pression et température ordinaires; Example de cristal parfait, Acta Crystallographica, 1978, B34, str. 1457-1462.
  2. ^ A. C. Cope, R. D. Bach: Trans-Cyclooctene, Organic Syntheses, Volume 5, 1973 str.315; Vol. 49, 1969 str.39.