Uzeirbegovićev konak

Uzeirbegovića konak u Maglaju je stambeni objekat bogate maglajske porodice Uzeirbegovića. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj 14. do 20. marta 2006. godine donijela je odluku da se konak proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija donijelo je u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović (predsjedavajući), Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Konak je smješten na desnoj obali rijeke Bosne u neposrednoj blizini jezgre Maglaja, oko sto metara sjeverno od utvrđenog grada, na starom putu koji iz Maglaja vodi prema Doboju. Sagradio ga je Salihbeg Uzeirbegović oko 1875. godine, sa dispozicijom koja odgovara objektima nastalim u prelaznom periodu između osmanske arhitekture i austrijske – zapadnoevropske. Uzeirbegovići su bili maglajski kapetani a Uzeir-beg je po ukinuću kapetanija postao maglajski muselim. Umro je u Maglaju 28.02.1872. godine.

Opis

Prema tlocrtnoj koncepciji, Uzeirbegovića konak je objekt složene osnove, sa vrlo čistim oblikom, karakterističnim za gradsku stambenu arhitekturu manjih gradova u Bosni i Hercegovini. Spratna etaža urađena je od lakih materijala, dok su podrum i prizemlje, koji su u neposrednom kontaktu sa terenom, urađeni su od kamena sa krečnim malterom kao vezivnim sredstvom.

Prizemlje objekta je podijeljeno u dva dijela odvojena zidom od priklesanog kamena u kojem su dvoja vrata formirana lukom i dovratnicima od fino klesanog kamena. Drugi, zapadni dio prizemlja je magaza čija je svijetla visina 255 cm

Sprat objekta formiran je oko centralnog prostora hajata koji je produžen prema istočnom i zapadnom vanjskom zidu objekta koji su doksatno ispušteni u odnosu na kameno prizemlje. Južno i sjeverno od hajata nalazile su se prostorije za grijanje a preko sjevernog dijela dolazilo se do sprata aneksa objekta. Na četiri ugla bili su smješteni prostrani i svijetli čardaci sa dvostrukim drvenim prozorima. Naročito se isticao čardak na jugozapadnom dijelu sprata sa lijepo izrađenim enterijerom u kombinaciji drveta i krečnog maltera. Svijetla visina sprata je bila 295 cm, podovi su od daske dužice a cijeli strop je lijepo urađeno šiše od tankih jelovih dasaka i profiliranih letvica. Zidovi, i unutrašnji i vanjski su od drvene bondručne konstrukcije sa ispunom od drvenih greda i bili su obrađeni krečnim malterom.

Vanjski izgled i pad krova karakterističan je za srednju Bosnu. Primijenjen je veliki nagib, što je logično, imajući u vidu klimatske karakteristike podneblja, sa obilnim snijegom; originalan pokrov je bio od šindre. Konstrukcija krova je modificirana kosa stolica na krovnim gredama i potpuno je odvojena od stropne konstrukcije sprata, sa pokrovom od biber crijepa smeđe boje.

Aneks objekta je smješten sa sjeverne strane objekta od kojeg je odvojen prolazom širine 110 cm koji je služio za silazak na obalu rijeke. Dimenzije zidova aneksa su 475x210cm. Zidovi i temelji aneksa su od priklesanog kamena u krečnom malteru ukrućeni drvenim hrastovim hatulama i debljine 50 cm. Aneks je služio za toaletske prostorije i čiščenje je vršeno riječnom vodom kroz polukružni otvor u donjem nivou zidova aneksa.

Sadašnje stanje

U periodu 1996-2001. godine vršeni su istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi od strane Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine u saradnji sa nevladinom organizacijom «Kulturno naslijeđe bez granica» iz Švedske (CHwB, Sweden) i to u tri faze:

• preventivna zaštita
• konstruktivna sanacija i eksterijer
• rekonstrukcija enterijera konaka, aneksa i uređenje okoliša

Literatura

• Hamdija Kreševljaković, Prilozi povjesti bosanskih gradova pod turskom upravom, POF, Sar.–II(1951).
• Ivo Bojanovski, Stari grad Maglaj: Istraživački i konzervatorski radovi 1962. i 1963. g., Naše starine, Sarajevo – X(1965).
• Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, 2. izd., Sarajevo, Svjetlost, 1980.