Osmanlijska arhitektura u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Osmanlijska arhitektura nastala je u Maloj Aziji pod uticajem islamske umjetnosti, a razvijala se i širila istovremeno sa vojnim osvajanjima osmanlijske države.[1]

Kad se pojavila na Balkanu i Bosni i Hercegovini još je bila u fazi razvoja, bez ustaljene forme i građevne tradicije. Kada se pogledaju spomenici iz XV vijeka, još uvijek se vidi neodređenost formi, traženje novih i boljih oblika. Početna faza ove arhitekture (starocarigradski stil) traje na cijelom području osmanlijske države do polovine XVI stoljeća, sve do Kodža Mimar Sinana i njegovih glasovitih učenika. Nakon toga arhitektura ima sasvim jasno izbalansirane oblike i građevnu tradiciju.[2]

U tom periodu u Bosni i cijelom Osmanlijskom Carstvu nastao je najveći broj arhitektonskih spomenika i umjetničkih predmeta, te se zbogtoga taj vremenski period naziva zlatni vijek osmanlijske arhitekture i umjetnosti. Razvoj arhitekture tekao je sa širenjem države i jačanjem njene ekonomske moći. Najznačajniji period u osmanlijskoj arhitekturi ili klasični period osmanlijske arhitekture (1501-1703), obilježila su dva velika graditelja, odnosno, dvije graditeljske škole čiji su oni rodonačelnici, a to su mimar Hajrudin i mimar Sinan, najveći neimar ne samo klasičnog nego uopće osmasnkog arhitektonskog stila.

Mimar Hajrudin gradi u vrijeme sultana Bajazita II (1482-1512), sa najznačajnijom džamijom sultana Bajazita II (1501) u Istanbulu na Bajazitovom trgu. Ova džamija, ima centralno prostorno rješenje sa konstuktivnim sistemom pod uticajem Aja Sofije, i svi ostali neimari toga perioda rade u mimar-Hajredinovom stilu.

Mimar Sinan (1490-1588) označava najveći uspon osmanlijske arhitekture. Prva njegova džamija Šahzade (1548) nije velika, ali je izvanredne konstrukcije. Predpostavlja se da je njegova najznačajnija osobina, čistoća i smjelost u konstrukciji, došla do izražaja još u početku graditeljske karijere, kada je radio kao konstruktor – inženjer na izgradnji vojnih tvrđava i utvrđenja. U Bosni i Hercegovini je po njegovim projektima izgrađen Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i Karađoz-begova džamija u Mostaru. Njegov učenik Mimar Hajrudin mlađi sagradio je stari most u Mostaru

Poslije poraza pod Bečom osmanlijska država doživljava stalne neuspjehe, koje prati i opadanje građevne umjetnosti. Nema više onih bogatih zadužbina i sjajnih spomenika XVI stoljeća i sve se svodi na popravke i podizanje manjih objekata.

Domaći graditelji, primajući orijentalne oblike, uvijek su ih prilagođavali ekonomskim prilikama svoje sredine i domaćim tradicijama i tako ih transformirali u gotovo specifičan arhitektonski izraz.

Poznata su dvojica domaćih graditelja, Nedžar Hadži Ibrahim i Sinan, koji su živjeli u Sarajevu u XVI vijeku i ostavili dvije male džamije kao svoje zadužbine. Dunđeri su bili isključivo domaći ljudi, i upravo su oni, gradeći stambene kuće, male džamije, dućane i male magaze, doprinijeli fizionomiji gradova iz turskog doba koja je potpuno dobila osmanlijski pečat.

Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg za gradnju svojih zadužbina angažovao je majstore iz Dalmacije i Dubrovnika pa zidovi nekih njegovih građevina isti su kao zidovi dubrovačkih građevina toga vremena.[3]

Nijedan spomenik ove arhitekture u Bosni i Hercegovini ne odlikuje se svojom glomaznošću već se skladno ukomponirao u svoju sredinu. Oni su više strukturni, pejzažni i slikoviti, nego što su monumentalni.

I koliko god je ta arhitektura u svojoj biti bila vezana za orijentalne oblike, ona je u Bosni poprimila i specifičnu, domaću notu, pa se može i nazvati bosanskohercegovačka arhitektura orijentalnog tipa.[4]

Hrišćanski dio stanovništva i dalje je gradio sakralne objekte u ranijim stilovima, jer je postojala tradicija u ovoj arhitekturi. Naselja su se počela graditi po novom principu podjele na zanatsko-trgovački dio – čaršiju i stambeni dio naselja – mahalu. Do ovoga je došlo zbog toga što u predosmanlijsko doba nije bilo pravih gradskih naselja.

Arhitektura je bila najrazvijenija umjetnost u osmanlijskom carstvu. Vladarev dvor i institucija vakufa bili su glavni nosioci gradnje javnih i sakralnih objekata, za razliku od hrišćanskih zemalja gdje je crkvena organizacija glavni nosilac arhitektonske djelatnosti.

Most na Dumanu u Livnu iz XVII stoljeća

Mostovi[uredi | uredi izvor]

Mostovi iz osmanlijskaog perioda predstavljaju remek djelo ne samo tadašnjeg graditeljstva nego i današnjice zahvaljujući metodologiji izgradnje. Tokom svog postojanju izloženi su različitim razarajućim uticajima: poplave, djelovanja snažnih bujica, miniranja, bombardovanja, te od stalnog uticaja saobraćaja koji se odvija preko mosta. Nekoliko mostova je u cjelosti prebačeno na nove lokacijeObavljena saniranja i rekonstrukcije ponekad su se pokazale neadekvatnim i na određeni način narušili njihov autentični izgled, a u nekim slučajevima čak i doprinijeli daljnjoj degradaciji. [5]

Brojni su mostovi iz osmanlijskaog perioda, najpoznatiji su:

Svrzina kuća u Sarajevu – tipična gradska kuća iz osmanlijskaog perioda

Stambena gradska kuća[uredi | uredi izvor]

i

Nova stambena kuća koju su donijele Osmanlije predstavljala je razvijeniji tip u odnosu na zatečenu drvenu kuću seoskog tipa. Kuća je jasno raščlanjena na prizemlje od kamena i sprat od drveta sa ispunom od ćerpiča ili od dasaka oblijepljenih malterom. Do sprata vodi drveno stepenište u otvoreni prostor divanhane. Sobe su niske sa drvenom tavanicom. Na podu je prostrt ćilim, sredina sobe je slobodna. U njoj porodica danju objeduje na niskim sinijama, a noću spava na dušecima prostrtim po ćilimu. Posteljina je danju u uzidanim drvenim ormarima. Ispod prozora je sećija sa šiljtetima i jastucima.

Sobe su doksatno izbačene iznad prizemlja. Doksat izražava savladavanje sile teže, težnja za lebdenjem.

Krov je kosi i četvorovodni.

U početku su kuće bile odmaknute od ulice i okrenute ka bašti. Vremenom su se primicale ulici, da bi se u XIX vijeku gradile sa doksatom iznad ulica.

Bogatije kuće imale su dva dvorišta: muško, sa ekonomskim dijelom, i žensko, porodično, sa bunarom ili česmom i cvijećem.

Bogatija vlastela gradila je i ishodne kuće za potrebe odmora u ljetnom periodu, sličnih arhitektonskih rješenja.[8]

Čekrekjčina potkupolna džamija u Sarajevu
Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, sa kupolom i polukupolom
Sulejmanija džamija u Travniku, sa četverovodnim krovom u stubovima i prodajnim prostorom u prizemlju

Džamija[uredi | uredi izvor]

Džamije u Bosni i Hercegovini nose sve oznake osmanlijske arhitekture, ali su skromnijih dimenzija. Izuzev dvije, sve su u tlocrtu kvadratnih dimenzija sa središnjim molitvenim prostorom. U sredini prednjeg zida molitvenog prostora nalazi se mihrab, polukružna niša, gdje stoji imam dok predvodi molitvu. U desnom prednjem uglu je minber ili propovijedaonica u vidu uzdignutog jednokrakog stubišta. Pozadi je mahvil, uzdignuti prostor gdje za vrijeme klanjanja stoji mujezin. Ispred ulaza je sofa ili trijem, kao smišljeni psihički posrednik između ulice (svijeta buke) i džamije (mjesta tišine) [2]

Munara je obavezni arhitektonski dio džamije, koja se prvenstveno nalazi sa desne strane. Razlikuju se po visini, veličini i obliku presjeka i materijalu od kojeg su izgrađene (drvo, kamen).

Postoji nekoliko vrsta džamija.

Jednoprostorna potkupolna džamija je jednostavna arhitektonska kompozicija, sa malobrojnim elementima konstrukcije, raščlanjenosti pa i dekoracije.

  • Čekrekčijina džamija u Sarajevu iz 1526. godine. Najstarija sačuvana potkupolna džamija u Sarajevu je Čekrekjči Muslihudinova džamija koja je izgrađena 1526. godine. Ova džamija je po mnogo čemu posebna. Njoj nedeostaje uobičajeni trijem specifičan za potkupolne džamije. Umjesto tijema, s prednje strane džamije, nalaze se trgovačke radnje koje su ukomponirane u džamijsku cjelinu. Specifičnost ove džamije je i munara koja je uvučena u centralni kubus objekta. Čekrekčijina džamija objedinjuje tradiciju bursanskog i ranocarigradskog stila, što ukazuje da je riječ o gradnji koja prethodi klasičnom osmanlijskom arhitektonskom stilu.[9]
  • Jeni džamija u Travniku iz 1549. godine
  • Aladža džamija u Foči iz 1550. godine.

Džamiji sa kupolom i polukupolom pripadaju samo dvije:

  • Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu iz 1531. godine, po projektu glavnog osmanlijskog mimara Adžema Esira Alija. Sama godina izgradnje džamije upućeuje na prelazni period u osmanlijskoj arhitekturi, te je ona jedan od posljednjih objekata građenih u ranocarigradskom stilu.
  • Ferhat-pašina džamija u Banja Luci.

Poseban i najbrojniji tip su džamije sa četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Dijele se u dva podtipa: tip jednoprostorne džamije, koji preovladava, i tip džamije sa stupovima. Ovom drugom tipu u Bosni pripada desetak džamija velikih dimenzija koje se javljaju u Bosni u posljednjim stoljećima osmanlijske uprave. Ovaj tip džamija predstavlja novo tlocrtno rješenje gdje stupovi nose tavanicu i mahvil postavljen duž prednjeg i dva bočna zida. Arhitektonski najznačajnija džamija ovog tipa u Bosni i Hercegovini je:

Brusa bezistan

Bezistan[uredi | uredi izvor]

Bezistan je složena riječ od arapskog bezz i perzijskog nastavka (i)stan, a znači mjesto gdje se bez ili platno prodaje (od svile, pamuka i lana). Kasnije je korišten za prodaju i druge skupocjene robe.

Bezisteni su vrlo solidno građene zgrade. Zidani su od kamena i presvedeni kupolama ili bačvastim svodovima. Osnovica im je pravougaonik ili kvadrat. Zidovi su im debeli metar i više.

Privredni život i graditeljska ekspanzija Sarajeva i drugih većih gradova u 16. vijeku bili su u znaku trgovine i zanatstva, najviše zahvaljujući poslovnoj preduzimljivosti dubrovčana. Uvozi se razna tekstilna roba, riža, papir, čoha. Izvozi se vosak, živa stoka, koža. Da bi se unaprijedila trgovina, sagrađena su tri bezistana u Sarajevu, dva u Travniku i jedan u Banja Luci.

  • Mehmed-begov bezistan,
  • Gazi Husrev-begov i
  • Rustem-pašin (Brusa bezistan) je izgrađen 1551. godine u Sarajevu . Njegov osnivač je Rustem-paša Opuković, porijeklom iz Sarajeva ili iz njegove okoline. Ima 6 velikih kupola, promjera 7 metara (visina vrha kupole je oko 12,50 m iznad poda prizemlja bezistana), i 2 kupolice koje su izvedene od turske cigle. Kupole se oslanjaju na dva stupca. Svi prozorski otvori kao i otvori vrata imaju šembrane izvedene od fino obrađenog kamena, a krila vrata i prozorski kapci su od kovanog gvožđa. Jedini je primjerak potkupolnog bezistana na prostorima bivše Jugoslavije.

Nakon austrougarske okupacije korišten je kao magacin vojničkih uniformi, trgovina manufakturne robe, paromlin, kao magacinski prostor, tržnica mliječnih proizvoda i robna kuća suvenira. Od 2001 enterijer Brusa bezistana je preuređen tako da je dobio funkciju stalne postavke Muzeja grada Sarajeva. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 10. jula 2006. godine, donijela je odluku da se proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[10] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Marti Cheery, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo i Tina Wik .

Tešanjska sahat-kula i Tešanjska tvrđava

Kule i odžaci[uredi | uredi izvor]

Turska feudalna gospoda (spahije) gradila je po svojim imanjima posebne kamene dvorce ili kule na više spratova. Služile su za stanovanje i za odbranu. Uz kule gradili su se odžaci ili konaci kao stambeni objekti. To su redovito jednospratne zgrade. U Bosni i Hercegovini ima preko četrdeset sela i zaselaka imenom Kula i dvanaest Kulina, trideset i jedno naselje zove se Odžak, četiri Odžaci i jedno Odžačina.

Poseban vid kula i građevina su sahat-kule

Turbeta u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

U Bosni i Hercegovini nakon osmanlijskih vremena, ostala su mnoga turbeta, kao obilježje na nečije djelo i postojanje. Mnoga turbeta u Bosni i Hercegovini osim historijskog imaju i religiozno značenje.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Osmanska arhitektura
  2. ^ a b "Alija Bejtić: Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini". Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1973. Pristupljeno 13. 9. 2016.
  3. ^ "Nusref Redžić: Islamska umjetnost". Izdavački zavod Jugoslavija – Beograd 1967. Pristupljeno 13. 9. 2016.
  4. ^ "Osmanski arhitektonski stilovi". Arhivirano s originala, 20. 9. 2020. Pristupljeno 29. 8. 2021.
  5. ^ "Azra Kurtovic, Naida Ademović - MOSTOVI U DOBA OSMANSKOGA CARSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI". Univerzitet u Sarajevu. Pristupljeno 13. 9. 2019.
  6. ^ "Most Mehmed-paše Sokolovića". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 3. 2016.
  7. ^ "Azra Kurtovic, Naida Ademović - MOSTOVI U DOBA OSMANSKOGA CARSTVA U BOSNI I HERCEGOVINI". Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 9. 2019.
  8. ^ "Zildžića kuća". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 29. 10. 2017.
  9. ^ Sarajevske potkupolne džamije
  10. ^ "Brusa bezistan". kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.