Günter Grass

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Günter Grass
Example alt text
Günter Grass, 2004. godine
Rođenje

16. oktobar 1927.

Gdanjsk, Slobodni grad Danzig
Smrt

13. april 2015.

Lübeck, Njemačka
Nacionalnost Njemac
Obrazovanje Fakultet likovnih umjetnosti u Berlinu
Zanimanje književnik, grafičar, kipar, slikar
Potpis
Günter Grass signature new.svg

Günter Wilhelm Grass (Gdanjsk-Wrzeszcz, Slobodni grad Danzig (danas Poljska), 16. oktobar 1927. - Lübeck, Njemačka, 13. april 2015.) bio je jedan od najznačanijih savremenih njemačkih književnika, 20-og stoljeća. Knjige su mu prevedene u mnoge svjetske jezike. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1999. godine.[1][2][3][4] Bavio se i grafikom, kiparstvom i slikarstvom. Grassovo literarno djelo i uloga kao autora i političkog intelektualca, predmet su mnogih istraživanja i prisutna su u svjetskim medijima. Od 1961-2005. godine podržavao je njemačke SPD političare kao što su Willy Brandt, Gerhard Schröder i Heide Simonis, svoja je umjetnička djela vezivao za aktualnu politiku, a politička je mišljenja javno ispoljavao. Grassova središnja motivacija, bila je gubitak zavičajnog Gdanjska i suočavanje sa nacionalsocijalističkom prošlošću, o čemu piše u mnogim svojim djelima. Tek 2006. godine samoobznanjeno članstvo u Waffen-SS, dovelo je do gubitka povjerenja javnosti i dileme o preispitivanju Grassa, kao moralne instance Njemačke. Umro je od infekcije u Lübecku.[5][6]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Günter Grass (u vrijeme svog rođenja pisano kao "Graß"), bio je sin protestantskog trgovca namirnicama Wilhelma Grassa (1899-1979.) i majke Helene Grass (rođ. Knoff, 1898-1954.) katoličko-kašupskog porijekla. Imao je jednu sestru Waltraud, rođenu 1930. godine. Djetinjstvo je proveo u Gdanjsku, koji je tada pripadao Slobodnom gradu Danzigu. Roditelji su mu držali trgovinu sa prehrambenim artiklima u gdanjskom okrugu Wrzeszcz (tada: njem. Langfuhr). Živio je u malom dvosobnom stanu, koji nije imao kupatilo. Zbog jakog uticaja svoje religiozne majke, Grass je služio kao ministrant u katoličkoj crkvi, a pođao je gimnaziju Conradinum. U ranoj mladosti je postao oduševljen nacionalsocijalističkom ideologijom, mada sa Hitlerjugendom nije bio oduševljen.[7]

Djetinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Kuća u kojoj je prije Drugog svjetskog rata živio Günter Grass
Zarobljenički akti Güntera Grassa

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Grass se sa 15 godina dobrovoljno prijavio u Wehrmacht, po vlastitim navodima, iz nezadovoljstva prema porodici.[8][9] Nakon služenja kao pomoćnik u jedinicama protuzračne odbrane (njem. Luftwaffenhelfer), te obavezne službe u tzv. Radnoj službi rajha (njem. Reichsarbeitsdienst), 10. novembra 1944. godine sa 17 godina, određena mu je služba u 10. oklopnoj diviziji "Frundsberg" Waffen-SS-a.[10] Nakon ranjavanja 20. aprila 1949. godine kod Spremberga, Grass pada 8. maja 1945 kod Mariánskih Lázni, (danas u Češkoj) u zarobljeništvo i sve do 24. aprila 1946. godine ostaje u američkom zarobljeništvu. Nije potvrđeno, da se kao ratni zarobljenik u američkoj bazi za saslušavanje zarobljenika Bad Aibling Station susreo sa Josephom Ratzingerom.[11][12][13][14] Grass se u toku saslušanja jasno izjasnio o svojoj pripadnosti Waffen-SS-u. U biografiji objavljenoj 2006. godine, tvrdi se da je od 1944. služio kao pomoćnik na protivavionskom topu (njem. Flakhelfer), a nakon toga mobilisan kao vojnik u Wehrmachtu. U svom autobiografskom djelu Dok ljuštim luk iz 2006. godine Grass je napisao, da se dobrovoljno javio u Wehrmacht, a nakon toga je pozvan sa 17 godina na služenje u Waffen-SS-u.[15][16]

Od oktobra 2014. u kući Güntera Grassa u Lübecku postavljena je izložba "Grass kao vojnik" (njem. Grass als Soldat). U ovoj multimedijalnoj instalaciji prikazan je put divizije Waffen-SS u kojoj je Grass služio, njegovi akti iz američkog zarobljeništva, fotografije iz mladosti u uniformi Reichsarbeitsdiensta (RAD). U jednoj vitrini prikazani su originalni rukopisi iz njegovog romana Dok ljuštim luk, koji prikazuju spisateljski proces razvoja romana. Osim toga su izložene i bilješke njemačkog izdavača i člana njemačkog P.E.N. Centra Klausa Wagenbacha iz 1963. godine u kojima je pribilježeno, da mu je Grass još 1963. godine priznao članstvo i službu u Waffen-SS-u.[17]

Obrazovanje i privatni život[uredi | uredi izvor]

Nakon zarobljeništva, Grass 1947/48. završava praktikum kao kamenorezac u Düsseldorfu. Od 1948-52. studira grafiku i kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu. Za život zarađuje, zajedno sa, kasnije poznatim njemačkim slikarom, Herbertom Zangsom radeći kao portir u lokalu Csikós u Andreasstraße u düsseldorferskoj četvrti Altstadt. Grass je kasnije Zangsa, koji je kao i Grass bio vojnik u ratu, opisao u svom romanu Limeni bubanj, kao slikara Lankesa. Dalje je studirao od 1953-56. na Fakultetu likovnih umjetnosti u Berlinu, kao student kipara Karla Hartunga. Nakon toga živi do 1959. godine u Parizu. 1960. se godine seli u Berlin-Friedenau, gdje je živio sve do 1972. Između 1972-87. živio je u Wewelsflethu u njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein.

Sa švicarskom studenticom baleta Annom Margaretom Schwarz, oženio se 1954. godine i s njom je imao četvero djece. Vrijeme od početka 1956. do početka 1960. provodi u Parizu gdje piše svoj prvi roman Limeni bubanj. U Parizu 1957. se rađaju blizanci Franz i Raoul, 1961, nakon povratka u Berlin, kćerka Laura, a 1965. sin Bruno. 1972. godine razvodi se od Anne Schwarz. Iz veze sa slikaricom i arhitekticom Veronikom Schröter ima kćerku Helene Grass, njemačku glumicu rođenu 1974. Sa lektoricom Ingrid Krüger, dobija 1979. sina Neleta Krüger. Iste se godine po drugi put ženi sa organisticom Ute Grunert, koja je već imala dva sina iz prošlog braka. U autobiografskom romanu iz 2008. godine Die Box, piše o svojoj osmero djece, računajući šestero svojih i dvoje od Ute.[18][19] Od augusta 1986. do januara 1987. godine sa Utom Grunert živio je u Kalkuti u Indiji

Stvaralačko doba i politička aktivnost[uredi | uredi izvor]

Grass, predsjednik njemačke Vlade Willy Brandtsa ženom Rut, 1970.
Tadeusz Różewicz i Grass, 2006.

Prve izložbe plastike i grafike Grass ima 1956/57. godine u Stuttgartu i Berlinu , kada ujedno i počinje sa svojim literarnim stvaralaštvom. 1956. godine debitira kao pjesnik, a 1957. kao dramaturg i libretist za baletne predstave.[20] Do 1958. godine stvara uglavnom manja prozna djela, pripovjetke i pozorišne komade, koje Grass određuje kao poetski i apsurdni teatar.

Sa svojim prvim romanom Limeni bubanj, 1959. godine, počinje njegovi veliki stvaralački literarni period. Roman, od kojeg je kasnije snimljen film Limeni bubanj u režiji Volkera Schlöndorffa predstavlja dio njemačke historije: Opisuje pet decenija od 1899. godine do osnivanja Savezne Republike Njemačke. U ovom djelu tematizira kolektivnu prisilu prema njemačkom narodu, od strane nacista, za vrijeme Trećeg rajha. Težište romana je njegova kritika nedovršene obrade ovog vremena od strane njemačkih historičara.[21]

U stanu Grassovog susjeda i prijatelja Uwea Johnsona u Friedenauu, koji se za to vrijeme nalazi u New Yorku, sastaju se i u njemu žive od 19. februara članovi, te godine osnovane, Komune I, politički vanparplamentarne opozicije studentskog pokreta. Stan se sastojao od njegovog ateljea i radnog stana, kog je pored drugog stana unajmio Ulrichu Enzensbergeru. O osnivanju komune Johnson je saznao iz novina. U tom je stanu planiran tzv. Puding-atentat na američkog podpredsjednika Huberta H. Humphreya. Plan je od strane policije razotkriven i nije proveden, ali je pobudio veliko interesovanje u njemačkim medijima. Na molbu Johnsona, Grass je organizirao uz pomoć policije iseljavanje Komune ist stana.

Na jednoj literaturnoj prezentaciji Grassa na Njemačkom evangelističkom crkvenom danu (njem. Deutscher Evangelischer Kirchentag) 1969. godine u Stuttgartu, jedan je pripadnik SS-a uzimanjem cijankalija izvršio samoubistvo. U eseju Tagebuch einer Schnecke, opisuje oca novinarke i politikologa Ute Scheub, kao Manfred Augsta.[22][23]

Na jednoj prezentaciji njemačke kulture u Tel Avivu 1971. godine Grassa je primila tadašnja izraelska predsjednica vlade Golda Meir.[24]

U svom političkom životu Grass je podržavao Socijaldemokratsku partiju Njemačke (SPD), a od 1982. je postao i njen član. 1965. godine objavio je džepnu knjigu dich singe ich demokratie – loblied auf willy, o njemačkom političaru Willyju Brandtu, kog je upoznao 1961. Nakon toga sa nekoliko poznatih književnika osniva pokret Wahlkontor deutscher Schriftsteller.[25] Pobjedom Brandta na izborima, Grass se razočarava, jer mu Brandt nije dodijelio nikakvu političku zadaću.[26] Nakon diskusije o pitanjima pobačaja i zahtjeva za ukidanje § 218 Kaznenog zakona Njemačke, kojim se kažnjava izvršilac pobačaja, Grass iz protesta prema držanju njemačkih biskupa, istupa iz crkve.[27] Svojim kontradiktornim političkim stavovima, protivi se čak i unutar SPD-a. Tako se u februaru 1990. protivio ujedinjenju Njemačke, te se zalagao za jedan vid konfederacije dviju njemačkih zemalja, u kojoj bi se istočnom dijelu dala mogućnost privrednog i političkog oporavka.[28]

Iz protesta prema tzv. Azil-kompromisu, u kojem se ograničavaju prava na politički azil, te prihvaćanja ovog kompromisa od strane SPD-a, Grass istupa iz partije 1992. godine.[29] Mada se i dalje zalaže za socijaldemokratske ideje i političare, a 2005. godine podržava ministricu vlade Schleswig-Holsteina Heide Simonis i zalaže se za ponovno uvođenje Poreza na imovinu, posebno za one sa visokih prihodima.

Kao suosnivač Saveza njemačkih književnika, Grass je kritikovao politiku udruženja, koja je pod predsjedavanjem Bernta Engelmanna, bila prilično kritički naklonjena diktatorima u zemljama Istočne Evrope. Na jednoj konferenciji Saveza 24-26. septembra 1987. izabran je u predsjedništvo, ali već nakon kongresa u Stuttgartu 1988. napušta udruženje zajedno sa cjelokupnim predsjedništvom, zbog diskusije o alternativama u medijskom pristupu, te o neuvažavanjem prijedloga o stvaranju samostalnog sindikata pisaca. Sa Grassom je udruženje napustila predsjednica Anna Jonas i još oko 50 drugih književnika.[30][31]

Od 1968. godine Grass izabran je za člana P.E.N. Centra Njemačke, čiji počasni predsjednik postaje 2009.

Sa džez muzičarom Günterom Sommerom od 1985. godine izdao je više nosača zvuka, na kojima uz njegovu muziku čita iz svojih djela.

Grass je podržavao tzv. Akciju 1:1, njemačkog udruženja homoseksualaca, za ravnopravnost u ostvarenju prava na partnerstvo.[32]

Potpisnik je Frankfurtske deklaracije o pravopisnoj formi, kojom se grupa njemačkih književnika protivi i poziva na bojkot pravopisne reforme njemačkog jezika iz 1996. godine. U kasnijim djelima Grass koristi i dalje stari pravopis. 2005. osnovao je literaturni krug Lübeck 05, kom između ostalih pripadaju Thomas Brussig, Michael Kumpfmüller, Katja Lange-Müller, Benjamin Lebert, Eva Menasse, Matthias Politycki, Tilman Spengler i Burkhard Spinnen.

1997. godine osnovao je Zadužbinu Otto Pankok u sjećanje na svog bivšeg učitelja, za podršku Sintija i Roma. Zalagao se i protiv atomske energije, učestvovanjem na jednoj literaturnoj prezentaciji u nuklearnoj elektrani Krümmel u aprilu 2011.[33]

Do smrti Günter Grass živio je u Behlendorfu okrugu Kreis Herzogtum Lauenburg u blizini Ratzeburga i oko 25 km južno od Lübecka. U Lübecku se nalazi Günter-Grass-Haus, u kojem se nalazi veći dio njegovih literarnih i umjetničkih djela.

Literarno djelo[uredi | uredi izvor]

Uloga Grassa kao političkog pisca[uredi | uredi izvor]

Intencija Grassovih djela je između ostalih pisanje protiv zaborava, te gubitak njegovog zavičaja Gdanjska. Njegova djela tematiziraju nacionalsocijalizam i njegove posljedice na modernu Njemačku. Takođe, djela koja se tematski tiču poslijeratnog doba (kao npr. u noveli Im Krebsgang iz 2002. godine), gdje povezuje teme zaborava i krivice, preispituje tačnost kroz osobna sjećanja, (npr.u romanu Štakorica) i istovremeno postavlja pitanja o kolektivnom zaboravu. U obrazloženju Nobelovog komiteta, navodi se da je on "...u svojim djelima tamnom fabulom, iscrtao lice historije."[34] Književna kritičarka Rebecca Braun konstatira, da on u svojim djelima i političkim spisima, nakon 1970. godine uspostavlja tendenciju stalne prisutnosti u javnim medijima i da svjesno svoja djela prilagođava svojim zamislima i trenutnoj političkoj situaciji.[35] Slično komentariše njegova djela Monika Shafi, da on besprekidnom tendencijom ugrađuje svoje autobiografske poglede, ali ih i istovremeno sakriva.[36] [37]

U spisu Cambrigde Companion to Günter Grass, Stuart Taberners nalazi jednu neprekidnu demokratsku težnju, kao pokušaj potiskivanja oduševljenja nacionalsocijalizmom u svojoj mladosti. Kao javna ličnost, prenosi svoja osobna iskustva, na zakazivanje čitavog njemačkog naroda, ali izbjegava jasno i jednostrano gledište riječima: As with all of Grass’s work, and testament to the essentially democratic tenor of his literary texts, artistic endeavours, essays and speeches, Peeling the Onion tenders an invitation to its reader to think in shades of grey rather than in black and white.[38]

Romani, drame, pripovjetke[uredi | uredi izvor]

Roman Limeni bubanj (1959) napisan je slikovitim jezikom glavnog junaka infantilnog Oskara Matzeratha, koji iz svoje dječije perspektive opisuje svijet odraslih i uz pomoć svog limenog bubnja, može opisati događaje u kojima nije direktno učestvovao, kao npr. rođenje svoje majke. Sa Limenim bubnjem, gdje literarno prvi put konfrontira historijske događaje sa nadrealno-grotesknim slikovitim jezikom, Grass upravo iznalazi svoj stvaralački stil. Kao jedan od prvih pisaca na njemačkom jeziku, koristi direktnu konfrontaciju sa stvarnim zbivanjima Drugog svjetskog rata i smišljeno povezuje historijske činjenice. Time i njegov zavičaj Kašubija nalazi mjesto u svjetskoj literaturi.

Grass je za ovaj roman, nakon čitanja još neobjavljenih rukopisa, 1958. godine dobio nagradu Grupe 47, čiji je član postao 1957. Žiri koji dodjeljuje književnu nagradu Bremena, predložio je 1960. roman za glavnu nagradu, ali je to od gradskog senata Bremena odbijeno. Te i slijedeće godine književna nagrada nije uopće dodijeljena. Njemački režiser Volker Schlöndorff snimio je film Limeni bubanj 1979. godine, koji je snimljen u produkciji tadašnjeg jugoslavenskog Jadran filma.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • "Limeni bubanj", roman, 1959.
  • "Mačka i miš"
  • "Moj vijek"
  • "Pasje godine"
  • "Lumbur"
  • "Sastanak u Talgeteu"
  • "Zloguke žabe"
  • "Korakom raka"
  • "Štakorica"
  • "Lokalna anestezija"

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kulish, Nicholas; Bronner, Ethan (8 April 2012). "Gunter Grass tries to hose down row over Israel". The Sydney Morning Herald. Pristupljeno 8 April 2012. GUNTER Grass, Germany's most famous living writer, has tried to quell the growing controversy... 
  2. ^ "Outrage in Germany". Der Spiegel. 4 April 2012. Pristupljeno 4 April 2012. Günter Grass, Germany's most famous living author and the 1999 recipient of the Nobel Prize in literature... 
  3. ^ "Yishai: Günter Grass not welcome in Israel". The Jerusalem Post. 4 April 2012. Pristupljeno 4 April 2012. Germany’s most famous living writer, the Nobel literature laureate Günter Grass... 
  4. ^ Harding, Luke; Sherwood, Harriet (8 April 2012). "Outcry as Gunter Grass poem strongly criticises Israel". The Hindu (Chennai, India). Pristupljeno 8 April 2012. During his long literary career, Gunter Grass has been many things. Author, playwright, sculptor and, unquestionably, Germany's most famous living writer. There is the 1999 Nobel Prize and Mr. Grass's broader post-war role as the country's moral conscience... 
  5. ^ Literaturnobelpreisträger: Günter Grass ist tot - Članak u njemačkom tjedniku Spiegel 13. aprila 2015. (de)
  6. ^ Preminuo njemački nobelovac Günter Grass - Članak u bosanskohercegovačkom dnevniku Dnevni Avaz 13. aprila 2015.
  7. ^ Wer ist Günter Grass? Članak u Tagesspiegel, 13. augusta 2006. (de)
  8. ^ Günter Grass im Interview: „Warum ich nach sechzig Jahren mein Schweigen breche“. In: FAZ, 11. augusta 2006.
  9. ^ Der Fall Günter Grass. In: Stern, Nr. 34/2006.
  10. ^ SPIEGEL exklusiv: Grass räumte als Kriegsgefangener Waffen-SS-Mitgliedschaft ein. In: Spiegel Online. 15. augusta 2006.
  11. ^ Kölner Stadt-Anzeiger: Grass: Mit Ratzinger zusammen als Kriegsgefangener
  12. ^ stern.de: Würfelte Grass mit dem Papst im Erdloch?
  13. ^ open book: Ratzinger and Grass
  14. ^ kathweb: Georg Ratzinger: Mein Bruder hat Grass 1945 nicht getroffen
  15. ^ Günter Grass war Mitglied der Waffen-SS. In: Die Welt. 11. augusta 2006.
  16. ^ Spiegel Online: Klage wegen SS-Vorwurf: Grass und Jürgs einigen sich auf Vergleich. In: Spiegel Online. 11. Februar 2008. Abgerufen am 9. April 2012.
  17. ^ Günter Grass als Soldat Von Marschrouten und Proteststürmen, Recenzija Huberta Spiegela u FAZ-u od 20. oktobra 2014.(de)
  18. ^ Günter Grass: Die Box. Die Zustimmungsmaschine.. Süddeutsche Zeitung 25. augusta 2008
  19. ^ die-luebecker-museen.de
  20. ^ Anselm Weyer: Der Tanz des Günter Grass. Vogelscheuchen, Motten, fünf Köche und eine Gans: Der große Literat hatte eine Schwäche fürs Ballett. Tanz die europäische Zeitschrift für Ballett, Tanz und Performance (Mai 2010), S. 50ff.
  21. ^ Günter Grass-Biografie auf dem Biografien-Portal www.die-biografien.de
  22. ^ Ute Scheub: Am Schweigen erstickt, Taz, 18. Februar 2006.
  23. ^ faz.net
  24. ^ Šablon:Webarchiv
  25. ^ Klaus Roehler, Rainer Nitsche (Hrsg.): Das Wahlkontor deutscher Schriftsteller in Berlin 1965. Versuch einer Parteinahme. Politisch-literarische Revue mit Beiträgen von Friedrich Christian Delius, Günter Grass, Peter Härtling, Günter Herburger, Klaus Roehler, Karl Schiller, Peter Schneider, Günter Struve und Klaus Wagenbach. Transit, Berlin 1990, ISBN 3-88747-061-3.
  26. ^ Jan Fleischhauer: Abschied von einer moralischen Instanz. 2011.
  27. ^ „Von Katz und Maus und mea culpa“: Günter Grass und die Religion In: haz.de vom 22.November 2012.
  28. ^ Kurze Rede eines vaterlandslosen Gesellen. In: Die Zeit. Nr. 7/1990.
  29. ^ Unke an Schnecke. In: Der Spiegel 1/1993.
  30. ^ Šablon:Der Spiegel
  31. ^ Renate Chotjewitz, Carsten Gansel (Hrsg.): Verfeindete Einzelgänger. Schriftsteller streiten über Politik und Moral. Aufbau Verlag, Berlin 1977, ISBN 3-7466-8023-9 sowie die Darstellung des VS-Landesverbands Bayern Wer wir sind: Zur Geschichte des VS.
  32. ^ Aktion 1:1: Testimonials – Statements der Unterstützer der Aktion 1:1
  33. ^ Protestlesung in Krümmel. Günter Grass poltert gegen Lobbyisten. In: Spiegel Online. 10. April 2011.
  34. ^ Pressemitteilung der Schwedischen Akademie: Der Nobelpreis in Literatur 1999: Günter Grass. 30. September 1999.
  35. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom rb
  36. ^ Monika Shafi The Novel in German since 1990, Hrsg. Stuart Taberner, Cambridge University Press, 01.09.2011, S. 271 und 273
  37. ^ Vgl. auch Stuart Taberner: "Kann schon sein, daß in jedem Buch von ihm etwas Egomäßiges rauszufinden ist": "Political" Private Biography and "Private" Private Biography in Günter Grass's Die Box' (2008), German Quarterly, 82:4 (2009), 504-21.
  38. ^ Stuart Taberner, The Cambridge Companion to Günter Grass, Stuart Taberner, Cambridge University Press 2009, S.150
Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: