Henrik VII, kralj Engleske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Henrik VII
Kralj Engleske; Gospodar Irske
Henry Seven England.jpg
Vladavina 22. august 148521. april 1509
Prethodnik Rikard III
Nasljednik Henrik VIII
Krunidba 30. oktobar 1485
Supružnik Elizabeta od Yorka
Djeca Artur od Velsa
Margareta, kraljica Škota
Henrik VIII
Marija, kraljica Francuske
Dinastija Tudor Tudor Rose.svg
Otac Edmund Tudor
Majka Margaret Beaufort
Rođenje 28. januar 1457
Smrt 21. april 1509
Mjesto sahrane Westminsterska opatija

Henrik VII (28. januar 1457 - 21. april 1509) bio je prvi kralj Engleske iz dinastije Tudor.

Odrastanje[uredi | uredi izvor]

Rođen je u dvorcu Pembroke, u velškoj porodici Tudor iz Penmynydda, kao jedini sin Edmunda Tudora i Margaret Beaufort, nasljednice bočne srodničke linije klana Lancaster. Otac mu je umro dva mjeseca prije njegova rođenja, pa ga je odgojio njegov stric Jasper Tudor. Dolaskom na vlast klana York 1461. godine na čelu sa kraljem Edvardom IV bio je prisiljen zajedno sa porodicom otići u prognanstvo u Bretanju, gdje je bio do osamnaeste godine.

Smrću kralja Henrika VI i njegova sina Edvarda, te Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama koji je poginuo u pobuni protiv kralja Rikarda III, a temeljem lancasterskog porijekla svoje majke Margaret Beaufort, koja se u njegovu korist odrekla vlastitih dinastičkih prava, Henrik je postao glavni kandidat klana Lancaster za englesko prijestolje.

Preuzimanje trona[uredi | uredi izvor]

Henrik se, osjetivši političku ranjivost kralja Rikarda III i nestabilno stanje u Engleskoj nastalo podjelom u klanu York zbog sumnjivog Rikardovog preuzimanja krune, uz financijsku i vojnu pomoć svojeg domaćina Franje II, vojvode od Bretanje, pokušao iskrcati na englesko tlo, ali je u sukobu sa snagama Rikarda III odbačen. Rikard III je u međuvremenu sa vojvodom od Bretanje sklopio sporazum, pa je Henrik bio prisiljen izbjeći u Francusku gdje je na kraljevskom dvoru bio vrlo dobro primljen. Francuski kralj opskrbio ga je vojskom i opremom za drugi pokušaj invazije na Englesku. U augustu 1485. Henrik se iskrcao sa vojskom od 5000 vojnika na englesko tlo. Pojačan snagama odanim klanu Lancaster u samoj Engleskoj, teško je porazio i ubio na bojnom polju Rikarda III, kojeg su u ključnom trenutku izdali najvjerniji saveznici, u bici kod Boswortha 22. augusta 1485. godine. Ovom bitkom poražen je klan York i definitivno su završili Ratovi dviju ruža.

Usprkos tome što je ranijim aktima, u vrijeme vladavine dinastije York, Henrikova srodnička lancasterska linija bila nasljedno i pravno diskvalificirana, Henrik se snagom sile i vojne pobjede 1485. proglasio engleskim kraljem.

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Prva Henrikova briga nakon osvajanja krune bila je učvršćivanje još uvijek nesigurne vlasti. Naime, pobornici klana York okupljali su se oko Perkina Warbecka koji je tvrdio da je Rikard, mlađi sin Edvarda IV, koji je od strane Rikarda III bio zatvoren u kuli Tower of London, te oko Lamberta Simnela koji je tvrdio da je unuk grofa od Warwicka, političkog mentora Edvarda IV. Da bi spriječio daljnje sukobe Henrik je djelovao na političkom i vojnom planu. Sklopivši godine 1486. brak sa kćerkom Edvarda IV, Elizabetom od Yorka (bez obzira što su odlukom Parlamenta za vrijeme Rikarda III sva djeca Edvarda IV proglašena nezakonitom) pridobio je na svoju stranu mnoge pripadnike klana York ili je barem otupio oštricu njihove borbenosti. Ujedno je vojno porazio Lamberta Simnela u bici kod Stokea (1487. godine), a Perkina Warbecka je 1497. uhvatio i 1499. objesio.

Tudori
Tudor Rose.svg
Henrik VII
Elizabeta od Yorka
   Artur, princ od Velsa
   Margareta, kraljica Škota
   Henrik VIII
   Marija, kraljica Francuske
Henrik VIII
Katarina Aragonska, Anne Boleyn, Jane Seymour, Ana Klevska, Katherine Howard, Katherine Parr
   Marija I
   Elizabeta I
   Eduard VI
Eduard VI
Marija I
Elizabeta I

Nakon učvršćivanja vlasti, Henrik je na vanjskom i unutarnjem planu vodio vještu, lukavu i pragmatičnu politiku. Na vanjskom planu je vješto manevriravši engleskim interesima, te sklapanjem interesnih brakova uspio osigurati mir na engleskim granicama (što je bio u preduvjet mira na unutarnjem planu), te podršku uticajnih vladara i crkvenih poglavara u Evropi. Sporazumom iz Medine Del Campo priznao je tada novoujedinjenu Špansku kraljevinu i ugovorio brak svog najstarijeg sina i nasljednika Artura sa Katarinom Aragonskom. Sklopio je savez sa carem Svetog Rimskog Carstva, Maksimilijanom I, te od pape Inocenta VIII dobio priznanje time što je isti svojim aktom zaprijetio vjerskim izopćenjem svim pretendentima na Henrikovo prijestolje.

Na unutarnjem planu Henrik je poboljšao djelotvornost postojećeg državnog aparata osobno nadzirući administraciju i jačajući svoju kontrolu nad plemstvom. Ponovno je potvrdio sva feudalna prava engleske krune te ojačao sudbenu vlast i svoju ulogu u lokalnoj upravi. Henrik je vladao vrlo energično i apsolutistički. Posjedi pobunjenika bili su konfiscirani, a svoje ovlasti nije bio spreman delegirati na bilo koga. Financijsko stanje državne riznice se za vrijeme Henrikove vladavine dramatično popravilo tako da je Henrik iza sebe ostavio relativno bogatstvo i poboljšanu situaciju na području javnog reda i zakonitosti. Svojim vještim vladanjem pridonio je velikom razmahu engleske trgovine i pomorstva i svim time utvrdio temelje da Engleska postane važan faktor na tadašnjoj evropskoj karti. Henrikovu je vladavinu opisao Francis Bacon u djelu Historia regni Henrici VII.

Potomstvo i nasljeđivanje[uredi | uredi izvor]

Četvero djece Henrika VII i Elizabete od Yorka preživjelo je djetinjstvo: Artur, Henrik VIII, Margareta i Marija Tudor. Princ Artur bio je vjerovatni prestolonasljednik od trenutka svog rođenja, pa do svoje smrti. Hernik je, želeći učvrstiti alijansu sa španskim kraljevstvima, ugovorio brak između Artura i Katarine Aragonske, najmlađe kćerke Ferdinanda II Aragonskog i Izabele I Kastiljske. Artur je umro šest mjeseci nakon sklapanja kontraverznog braka. U ovom tenutku javio se probelm oko vraćanja miraza Katarinim roditeljima, što je riješeno odlukom da se Katarina uda za princa Henrika. Sa ovim se složio i sam Papa, ali Henrik VII je odgađao vjenčanje, koje se nije ni desilo za vrijeme njegovog života. Starija kćerka, Margareta, udata je za škostkog kralja Jakova IV, dok je mlađa, imenom Marija, udata za Luja XII Francuskog.

Kako je nadživio svog najstarijeg sina, naslijedio ga je njegov drugi sin, Henrik, vojvoda od Yorka.