Perzijska književnost

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Persijska književnost postoji već 2500 godina, iako je dosta pred-islamskih djela izgubljeno. Njeni izvori obuhvataju i regione koji su izvan granica današnjeg Irana jer perzijski jezik je cvjetao a i danas živi na raznim područjima Centralne Azije. Na primjer Rumi, jedan od najcijenjenijih perzijskih i islamskih pjesnika, je pisao na perzijskom a živio u gradu Konya, koji je danas dio Turske. Početkom 11. vijeka Perzija je vladala velikim djelom centralne i južne Azije pa perzijska književnost broji i pisce iz djelova današnjeg Afganistana, Pakistana ili Indije. S druge strane, nije sva perzijska književnost na perzijskom jer neki tu ubrajaju i djela rođenih perzijanaca koji su pisali na drugim jezicima poput grčkog ili arapskog.

Neka preživjela djela na Starom ili Srednjevjekovnom Perzijskom potiču i iz 650 godine p. n. e. Najveći dio danas postojeće perzijske literature je iz perioda nakon Islamskog osvjanja Irana, 600-te godine n. e. Nakon što su Abasije došle na vlast (oko 750 godine), perzijski je postao službeni jezik islamskog carstva, a samim tim i islamske književnosti. Perzijanci su pisali i na perzijskom i na arapskom. Perzijski pjesnici poput Sa'dija, Hafiza, Rumija i Omar Hajjama su imali uticaj na književnost mnogih zemalja.

Predislamska Perzijska Književnost[uredi | uredi izvor]

Perzijsko carstvo u periodu od 2. - 6 vijeka

Samo par dijela je preživjelo iz doba antičke Perzije. Većina njih su kraljevski spisi kraljevske dinastije Ahemenida, većinom Dariusa I (522-486. p. n. e.) i njegovog sina Xerxesa. Neka djela Sasanidske geografije su perživjela u arapskim prijevodima.

Niti jedan tekst posvećen literarnoj kritici nije preživjeo iz predislamske Perzije. Ali postoji par Pahčavijevih eseja poput Bab-e edteda’I-ye Kalile va Demne koji se smatraju literarnom kritikom. Neki istraživači su zaključili da su predislamskoj Perziji postojala djela o elokvenciji, kao što je Karvand. Takve knjige nisu preživjele. Postoje i indikacije da je perzijska elita bila upoznata sa grčkom retorikom i književnom kritikom.

Srednjovjekovna Perzijska književnost[uredi | uredi izvor]

Iako je za vrijeme Abasijskih halifa ova književnost bila u sjeni arapske, vrlo brzo je perzijski postao jezik književnosti centralne Azije.

Poezija[uredi | uredi izvor]

Dosta dijela se pisalo u stihu i sa rimom iako nisu imali poetski karakter, na primjer skoro sva djela Ibn Sina se rimuju. S druge strane većina pjesama tog perioda su pisane u slavu vladajućih dinastija. Po jednoj dinastiji, Horasani, se razvio i Horasani stil koji se isticao uzvišenim tonom i dikcijom te svojim književnim jezikom. Najpoznatija forma ovog doba su kaside, a vjerovatno najpoznatiji pjesnik kasida je Omar Hajjam.

U 13. vijeku najpoznatija postaje forma pjesama poznata kao gazel i tada se javlja mistična sufijska poezija. Karakteristike ova poezije su relativno jednostavan jezik, bogata metrika i istaknuta emocionalnost. Ali predmet lirike nije bila žena, nego mladići poput robova, vojnika ili šegrta, što je vjerovatno islamska tendencija odvraćanja misli od tuđih žena prema čistoj ljubavi prijatelja ili junaka. Najznačajniji predstavnik ove forma i stila je Sadijev Bustan.

U 15. vijeku Indijski stil preovladava u poeziji, a glavni predstavnik je Amir Khosrow Dehlavi.

Pripovjetka[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Hiljadu i jedna noć

Hiljadu i jedna noć je zbirka pripovjedaka o Šeherzadi koja u nadi da će odgoditi svoju smrt priča zanimljive priče caru Šahrijahu. Mnoge od ovih priča su se razvile dalje i postale popularne, kao recimo Aladin ili Sindbad Moraplovac. Smatra se da su ove pripovjetke ustvari dio stare perzijske usmene književnosti koje su u 8. vijeku sakupljene u jednu knjigu, a najvjerovatnije je u 9. vijeku, zbog njihovog povezivanja, ubačena okvirna priča o Šeherzdi.

Rječnici[uredi | uredi izvor]

Postoji oko 200 leksikografskih djela od kojih najraniji potiču još i iz doba oko 6. vijeka. Među njima 1645. napisan je perzijsko-latinski rječnik. U Oxfordovom izdanju je 1770. izašao perzisko-engleski rječnik, a perzijsko-ruski se pojavio 1869.

Uticaji Perzijske književnosti[uredi | uredi izvor]

Sufijska književnost[uredi | uredi izvor]

Asrar al-Tawhid od Abusaeid Abolkheira smatra se značajnim djelom perzijske sufijske književnosti. Neki najomiljeniji perzijski pisci bili su sufije. Rumi se smatra i pjesnikom i osnivačem rasprostranjenog sufijskog reda. Njegovu tematika i stil su oponašale mnoge sufije iz svih dijelova svijeta. Mnoga značajna djela mistične sufijske književnosti nisu poezija, među kojima i već pomenuti Asrar al-Tawhid.

Zapadnjačka književnost[uredi | uredi izvor]

Na Zapadu je perzijska književnost bila nepoznata sve do 19. vijeka. Tek tada je došlo do prevođenja nekoliko srednjovjekovnih perzisjkih pisaca, ali njihova djela su ostavila veliki uticaj na Zapadnječke pjesnike i književnike.

Njemačka književnost[uredi | uredi izvor]

1819 Goethe je objavio zbirku pjesama pod nazivom Zapadno-istočni Divan potpuno inspirisanu prevodom Hafiza (1326-1390). Njemački filozof Niče je napisao knjigu Tako je govorio Zaratustra (1883-1885) u kojoj se pojavljuje stari perzijski prorok Zoroaster (iz otprilike 1700. g. p. n. e.)

Engleska književnost[uredi | uredi izvor]

Neka djela Firdusijeve Šahname je 1832. objavio James Atkinson, fizičar zaposlen u Britanskoj Istočno Indisjkoj kompaniji. Jedno od njih je Matthew Arnold objavio kao ep Rustem i Suhrab. Američki pjesnik Ralph Waldo Emerson je 1876. objavio nekoliko esaja koji se bave perzijskom književnošću. Vjerovatno najpopularniji pisac krajem 19. i početkom 20. vijeka u Evropi bio je Omer Hajjam (1048-1123) kojeg je Edward Fitzgerald preveo 1859. U Perziji su Hajjama više cijenili kao naučnika nego kao pjesnika, ali početkom prošlog vijeka on je postao jedan od najčešće citiranih pjesnika na engleskom jeziku. Pored Hajjama značajan je i Rumi kojeg su preveli mnogi poznati autori, poput A. J. Arberrya. Osim njih dvojice moguće je naći prevode i Hafiza, Sadia, Nezamija ili Firdusija, dok su ostali pjesnici i njihova djela rijetko prevođeni i teško ih je pronaći na engleskom području.

Švedska književnost[uredi | uredi izvor]

Tokom 20. vijeka švedski baron Eric Hermelin je preveo brojna djela klasične Perzije. Preveo je mnoge pjesnike, među kojima se nalaze i Farid al-Din Attar, Rumi, Ferdowsi, Omar Khayyam, Sa'adi i Sana'i. Posebno ga je privlačila mistična sufijska poezija. U poslednje vrijeme Ashk Dahlén je popularizirao i još neka druga djela perzijske književnosti.

Savremena Perzijska književnost[uredi | uredi izvor]

Historijske prekretnice[uredi | uredi izvor]

Snažna promjena je nastupila u 19. vijeku na polju perzijske književnosti u Iranu. Početak ove promjene označio je događaj sredinom istog vijeka, optužba premijera države Amir Kabira da pjesnik laže u svojoj kasidi da bi uveličao kralja. Ovo je bio samo izraz sveopćeg mišljenja velikih pisaca da perzisjka književnost treba promijenu i novu vezu sa socijalnim prilikama u zemlji.

Početkom 20. vijeka novi načini razmišljanja i filozofski poegledi koji su se naravno odrazili i na književnost doveli su do revolucije u periodu 1906-1911. Sada je književnost imala za cilj opisati svijet relistično, onakvim kakav on i jeste. Ali Akbar Dehkhoda i Abolqasem Aref su glavni predstavnici ovog perioda koji su u poeziju unijeli nove sadržaje i nove forme. Neki kritičari smatraju da je ovaj trend imao za rezultat da se pisci osjećaju kao vođe društva koji su na ovaj način iskušavali mogućnosti i granice društvenih promjena. U ovom periodu dolazi i do usvajanja Evropskih, i Zapadnjačkih, književnih trendova, koji su naravno bili prilagođeni potrebama Iranske kulture i društva.

Sadeq Hedayat‎

Za najmodernijeg pisca ovog doba smatra se Sadeq Hedayat, koji pisao između dva svjetska rata, i pružio sekularnu kritiku iranskog društva.

Perzijska kjnjiževnost u Afganistanu je također pretrpila snažnu promijenu u ovom periodu, prvensveno zbog novih socijalnih prilika. Promijenu je donio list Saraj’ul Akhbar kojeg je pokrenuo Mahmud Tarzi nakon što mu je omogućen povratak iz Turske u koju je bio prognan. Iako je ovakakv tip novina postojao i ranije, ovaj list je postavio nove standarde u novinarstvu i u poeziji koja je sada sve više odražavala sliku društva. Poslije su se javili i drugi uticajni listovi ovog tipa koji su donijeli značajne pisce poput Ghary Abdullaha, Abdul Hagh Beytata i Khalil Ullah Khalilia, Mahmud Farania, Baregh Shafi’ia, Solyman Layegha, Vasef Bakhtaria, Asadullah Habiba te Latif Nazemia. Na afganistansku književnost su uticali prvenstveno iranski pisci, ali i evropski, među kojima prvenstveno Rusi.

Iste promjene su nastupile i u Tadžikistanu, ali pisci ovog područja su većinom samo imitirali evropske trendove. Samo par pisaca se smatra usitinu drugačijim i posebnim, a to su Golrokhsar Safi Eva, Mo'men Ghena'at, Farzaneh Khojandi i Layeq Shir-Ali.

Kratka priča[uredi | uredi izvor]

Historijski gledano, kratka priča pisana na perzijskom je prošla kroz tri faze: formativni period, period razvoja i period različitosti. Glavna karakteristika i posebnost poslijeratne perzijske proze u sve tri faze njenog razvoja je posvećenost stilu i tehnici pisanja. Kada je stil u pitanju postoje dva pravca: slijeđenje svakodnevnog neknjiževnog govora ili lirski tonalitet u prozi.

Formativni period[uredi | uredi izvor]

Mohammad Ali Jamalzadeh (1895-1997) se smatra prvim modernim piscem na perzijskom području. Njegove priče su više orijentisane prema toku radnje nego prema raspoloženju i razvijanju likova. Za razkliku od njega, Sadeq Hedayat (1903-51), je pisac koji je zapravo donio fundamentalne promijene i uveo modernizam u prozu. njegove priče su pisane jednostavnim i pomalo lucidnim jezikom, i uključuju razne poglede poput realizma, naturalizma i nadrealističke fantazije, zahvaljujući čemu su se razvili novi modeli u ovoj književnoj vrsti. Eksperimentisao je i sa hronologijom toka radnje i sa ne-linearnom fabulom. Fokus njegovih djela bila je psihološka složenost i ranjivost pojednica. Tematski, najveći uticaj je imao Bozorg Alavi, koji je slikao ideološki motivisane likove u borbi protiv socijalne nepravde. Sadeq Chubak po ugledu na William Faulknera i Ernest Hemingwaya za svoje likove uzima marginalne članove društva poput uzgajivača golubova, prostitutki ili ovisnika o opijumu. Na ovaj način on čitaoce suočava sa događajima kojim su i sami bili svjedoci u svakodnevnom životu ali su odbili razmišljati o njima.

Period razvoja[uredi | uredi izvor]

Ovaj period traje od pobuna 1953 do revolucije 1979, obje godine su označile prekretnicu u političkom smislu.

Jalal Al-e Ahmad je pisac koji je pisao i u prvom i u drugom periodu razvoja perzijske kratke priče. U njegovim pričama se osjeti i povezanost sa piscima koloniziranih zemalja. Sve njegove priče odražavaju i njegova politička uvjerenja.

Simin Daneshvar (1921- ) je prvi značajniji ženski moderni pisac. Najpoznatija je po svom romanu Savusun (1969), ali i njene priče su vrijedne spomena jer obrađuju socijalnu isključenost perzijske žene iz drušva, ali i komentarišu politička dešavanja iz ženskog ugla.

Hooshang Golshiri (r. 1937-) i Asghar Elahi (1944 -) koristili su dvije glavne tehnike zapadnjačkog modernizama: "lavinu misli" (stream of consciousness) i unutrašnji monolog. U svom eksperimentisanju sa novim tehnikama pisanja Golshiri koristi "lavinu misli" da bi objasnio i na drugi način prikazao već odavno poznate teorije ili događaje.

Period različitosti[uredi | uredi izvor]

U periodu nakon revolucije 1979 svu perzijsku književnost karakteristiše dinamično eksperimentisanje sa tehnikama naracije, načinom prezentacije fabule, strukturom i izboru slika. Isto kao i ostala moderna književnost, i perzijska iskazuje nesigurnost i sumnje, napetost, paradoks i dileme. Ona govori o početku ali ne i o kraju. Iako postoji već skoro stotinu godina moderna perzijska književnostje još uvjek podložna evropskim uticajima, počevši od "lavine misli" pa do magičnog realizma kojeg je popularizirao Gabriel García Márquez. S druge strane, perzijska proza služi svome narodu kao svjedok teških vremena ali i kao pokretač promijene.

Moderna Perzijska poezija[uredi | uredi izvor]

Nima Youshij

Nima Yushij se s pravom smatra osnivačem moderne perzijske poezije. Uveo je značajan broj novih tehnika i formi koje su izdvajale novi način pisanja od starog. Ponudio je i drugačiji pristup klasičnoj poeziji. Njegovo umijeće nije bilo otklanjanje ustaljenog stiha i rime nego se fokusirao na šire strukture koje su bazirane na savremenom shvatanju ljudske i socijalne egzistencije. Cilj reforme bio je posvetiti poeziju njenom prirodnom identitetu ali pri tome postići i modernu disciplinu lingvističkog izraza. Nima je istovremeno i odbijao mnoge aspekte klasične poezije i zadržao nešto od stare estetike. Međutim najznačajniji njegov doprinos je ubjeđenje koje prevladava u čitavoj modernoj eri, da tradicionalni načini pisanja mogu biti reformisani.

Ahmad Shamlou se još brže kretao u tom pravcu i uveo inovatvna iskustva u modernu perzijsku peziju. Njegova pjesma pod nazivom Sepid (bijela pjesma) izbjegava pravila Nimove škole i uvodi slobodniju strukturu. Ovime je omogućena veća sloboda povezivanja pjesnika sa svojim emocionalnim korijenima. Do tada se pjesnička vizija mogla izraziti samo općim pojmovima i bila je ograničena formom poetskog izraza. Iako je i Nima napravio prekretnicu po kojoj je bilo moguće prekoračiti ova ograničenja, "poezija Sepida" ide i dalje izbjegavajući i ograničenja u ritmu. Shamlu je otkrio i unutrašnje karakteristike poezije, preopznao je i ulogu proze i skrivene muzike jezika. Struktura "poezije Sepida" je prozaična ali ipak ne gubi svoju poetsku distinkciju.

Pjesnikinja Simin Behbahani je Nimin stil prilagodila formi gazela, i tako doprinijela historijskom razvoju ove klasične perzijske forme. Tradicionalnim vrijednostima dodala je svakodnevne događaje i razgovore te teatralne teme. Eksperimentisala je sa tradicionalnim formama perzijske poezije.

Mehdi Akhavan Sales je prvi koji je na perzijskom pisao slobodnim stihom. Kritičari ga smatraju jednim od najboljih savremenih perzijskih pisaca. Njegova ambicija je bila uvesti novi način pisanja u perzijsku poeziju.

Forough Farrokhzad je pjesnikinja značajna po tri stvari. Prvo po tome što je među prvima prihvatila novi, Nimijev način pisanja, onda po tome što je prva žena koja je slikovito izložila privatnu seksualnost iz ženskog pogleda na svijet. I treće, što je svoju književnu ulogu prenijela i eksperimentisala sa glumom, slikanjem i snimanjem dokumentarnih filmova.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: