Elez Dervišević

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Elez Dervišević

Elez Dervišević (1901. Bijeljina, Bosna i Hercegovina1988. Damask, Sirija) bio je pripadnik austrougarske vojske, te najmlađi vojnik u prvom svjetskom ratu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u uglednoj Bošnjačkoj trgovačkoj porodici u Bijeljini od oca Sulejman-age Derviševića i majke Munevere. Imao je također i dva brata, Mehmedaliju i Osmana, te sestru Safiju.

Vojnička karijera[uredi | uredi izvor]

Početci[uredi | uredi izvor]

Oficir Aloiz Martinek i Elez Dervišević

Na samom početku prvog svjetskog rata, tokom mobilizacije vojske, čovjek po imenu Ademaga Mešić, vrlo bogat, ako ne i najbogatiji čovjek u Bosni spoznao je ogromnu opasnost na jugoistočnoj granici Monarhije, na Drini koja je prijetila iz Srbije. Od vlastitih sredstava mobilizirao je 450 dobrovoljaca, te od njih stovorio korpus za zaštitu granice. Ademaga Mešić poznavao je vojne zahtjeve takvog korpusa jer je i sam služio u Prvoj bošnjačkoj regimenti. Toj vojsci od 450 dobrovoljaca pridruzio se i Elezov brat Mehmedalija, koji je kasnije promovisan u komadanta. Odmah po objavi rata, Srbi su zauzeli istočnu obalu Drine, te jedanaestogodišnji Elez napusti školu i odluči se pridružiti bratu Mehmedaliji u odbrani domovine. U međuvremenu je regularna vojska austrougarske počela graditi prijelazni most za Srbiju. Elez je sa svojim korpusom imao zadatak da maskira gradnju mosta od srpskih izviđača. Neki od njih, među kojima je bio i Elezov brat Mehmedalija, pokušali su preći Drinu, te su u malim čamcima zaplovili ka drugoj obali. Mali Elez koji tad nije imao niti 12 godina, sa bosanske obale Drine pratio je akciju. Ubrzo su se sa druge strane začuli srpski mitraljezi koji su pokosili većinu pripadnika tog korpusa. U očaju je vidio kako mu brat Mehmedalija i dva rođaka padaju pogođeni i u svoj toj jasnoći vidio je jezivo klanje. Dva sata kasnije most je dovršen a Srbi su bili potisnuti. Vidjevši sta se desilo, u Elezu se probudila želja za osvetom.

Soški front[uredi | uredi izvor]

Elez i porodica Ernsthaler

Kada je Italija u maju 1915 godine objavila rat Austrougarskoj, u Brezovom Polju, 25 km udaljenom od Bijeljine nalazio se češki 1. bataljon pješadijskog puka br. 91. koji je dobio naređenje da ide na Soški front. Pošto je Elez dobro poznavao taj kraj, često je pomagao oficiru češkog bataljona Aloizu Martineku (Alois Martínek) oko prehrambenih zaliha tog bataljona. Tako je oficir Aloiz Martinek, zamolio komadanta tamošnjeg zaštitnog korpusa da iskoristi Eleza za vodiča preko Save i Slavonije, na šta je ovaj pristao. Međutim po ispunjenju zadatka Elez se nije vratio u svoj korpus nego se neprimjetno ukrcao na voz sa vojskom te tako otputovao na Soški front i postao vojnik. Eleza su primjetili tek kad su došli na Soški front. Aloiz Martinek je odmah naredio da se mali Elez ne smije pojaviti na prvoj liniji. U toj prvoj fazi Elez je bio kurir. Jednog dana ga je, u strogoj tajnosti, zapovjednik mitraljezaca uzeo sa sobom u akciju da bi ovaj vidio Bošnjake u akciji. Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bošnjaci iz Trećeg bošnjačkog regimenta napali i pregazili Italijanske položaje. U jednoj je noći Elez sa još jednim oficirom zarobio tri italijanska vojnika zbog čega su ga unaprijedili u čin korporala. Sa 14 godina bio je najmlađi korporal u austrougarskoj vojsci. Na Soškom frontu je upoznao jednog od najhrabrijih Bošnjaka Osmana-agu Hadžigrabčanovića koji je bio dobitnik Zlatne medalje za hrabrost i mnogih drugih odlikovanja. U borbu je uvijek ulazio naoružan samo sa nožem i buzdovanom. Nakon 19 mjeseci službe bio je ranjen, pogodio ga je geler u donju vilicu, a oficiru Martineku je nekako uspjelo da ga pošalje u bečku bolnicu. Prilikom rastanka od bataljona, Aloiz Martinek je izvadio svoj džepni sat i dao ga, pred očima svojih oficira, svom najmlađem vojniku, rekavši: "Mom hrabrom sinu za uspomenu!". Kad je došao u bečku bolnicu, posjetila ga nadvojvotkinja Izabela, koja mu je donijela mnogo poklona, te obezbjedila školovanje i vjersku pouku pred imamom kasarne "Rossauer". Kada je ozdravio smjestili su ga u dvorac "Wielburg". Brigu o njemu preuzela je porodica Ernsthaler koja ga je upisala u kadetsku školu u Bratislavi, koju je par godina kasnije i uspješno završio.

Nakon rata[uredi | uredi izvor]

Na kraju rata Elez se vratio u svoju Bijeljinu. Nakon dva dana putovanja iz Beča sa vozom, došao je u pratnji podoficira Hajdića u Bijeljinu gdje su ga dočekali majka Munevera i brat Osman. Godine 1925. posjetio je porodicu Ernsthaler, a zatim i nadvojvotkinju Izabelu koja je tada živjela u Mađarskoj. Kao poklon od nje dobio je 5000 forinti. Kad se vratio kući sa tim novcem je osnovao firmu koja se bavila izvozom poljoprivrdnih proizvoda. Elez je bio uspješan privrednik te je posao cvjetao sve do početka drugog svjetskog rata. Nakon završetka drugog svjetskog rata otišao je u Siriju gdje je u Sirijskoj vojsci imao čin majora u rezervi. Tamo je devedesetih godina 20. stoljeća i umro. Sahranjen je u Damasku. Njegova kćerka Nesima još uvijek tamo živi, dok njegov unuk Elez Dervišević "mlađi" danas živi u Španiji.

Odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Elez Dervišević je za svoje zasluge u ratu dobio sljedeća odlikovanja:

  • Srebrnu medalju za hrabrost 2. klase
  • Bronzanu medalju za hrabrost
  • Medalju za vojne zasluge

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Kada ga je bugarski kralj Ferdinand I pitao, dok je stajao pred njim u uniformi sa lagano nakrivljenim fesom: "Jesi li ti Turčin?", Elez je kao iz topa odgovorio: "Ne, ja sam Bošnjak, Austrijanac!". Kralju je odgovor bio toliko simpatičan da ga je zamolio da pođe sa njim u šetnju.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Die Bosniaken kommen - Elitne trupe u k.u.k armiji 1879-1918, Werner Schachinger, ISBN 3-7020-0574-9
  • Privatna zbirka Eleza Derviševića "mlađeg" (slike)