Elez Dervišević
Elez Dervišević (1901. Bijeljina, Austro-ugarska (danas Bosna i Hercegovina) – 1988. Damask, Sirija) bio je pripadnik austrougarske vojske, te najmlađi vojnik u prvom svjetskom ratu.[1]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođen je u bošnjačkoj trgovačkoj porodici u Bijeljini od oca Sulejman-age Derviševića i majke Munevere. Imao je dva brata, Mehmedaliju i Osmana, te sestru Safiju.
Vojnička karijera
[uredi | uredi izvor]Počeci
[uredi | uredi izvor]
Na samom početku prvog svjetskog rata, tokom mobilizacije vojske, Ademaga Mešić, vrlo bogat, spoznao je ogromnu opasnost na jugoistočnoj granici Monarhije, na Drini koja je prijetila iz Srbije.[2] Od vlastitih sredstava mobilizirao je 450 dobrovoljaca, te od njih stovorio korpus za zaštitu granice. Ademaga Mešić poznavao je vojne zahtjeve takvog korpusa jer je i sam služio u Prvoj bošnjačkoj regimenti. Toj vojsci od 450 dobrovoljaca pridružio se i Elezov brat Mehmedalija, koji je kasnije promovisan u komandanta. Odmah po objavi rata, Srbi su zauzeli istočnu obalu Drine, te jedanaestogodišnji Elez napušta školu i odlučuje se pridružiti bratu Mehmedaliji. U međuvremenu je regularna vojska austrougarske počela graditi most za Srbiju. Elez je sa svojim korpusom imao zadatak da maskira gradnju mosta od srpskih izviđača. Neki od njih, među kojima je bio i Elezov brat Mehmedalija, pokušali su preći Drinu, te su u malim čamcima zaplovili ka drugoj obali. Elez koji je imao 12 godina, sa bosanske obale Drine pratio je akciju. Ubrzo sa druge strane su se začuli mitraljezi koji su poubijali većinu pripadnika tog korpusa. U očaju je vidio kako mu brat Mehmedalija i dva rođaka padaju pogođeni. Dva sata kasnije most je dovršen, a Srbi su bili potisnuti.
Soški front
[uredi | uredi izvor]
Kada je Italija u maju 1915. objavila rat Austrougarskoj, u Brezovom Polju, 25 km udaljenom od Bijeljine nalazio se češki 1. bataljon pješadijskog puka broj 91. koji je dobio naređenje da ide na Soški front. Pošto je Elez dobro poznavao taj kraj, često je pomagao oficiru češkog bataljona Aloizu Martineku (Alois Martínek) oko prehrambenih zaliha tog bataljona. Tako je oficir Aloiz Martinek, zamolio komadanta tamošnjeg zaštitnog korpusa da iskoristi Eleza za vodiča preko Save i Slavonije, na šta je ovaj pristao. Međutim po ispunjenju zadatka Elez se nije vratio u svoj korpus nego se neprimjetno ukrcao na voz sa vojskom, te tako otputovao na Soški front i postao vojnik. Eleza su primijetili tek kad su došli na Soški front. Aloiz Martinek je odmah naredio da se mali Elez ne smije pojaviti na prvoj liniji. U toj prvoj fazi Elez je bio kurir. Jednog dana ga je u strogoj tajnosti, zapovjednik mitraljezaca uzeo sa sobom u akciju da bi ovaj vidio Bošnjake u akciji. Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bošnjaci iz Trećeg bošnjačkog regimenta napali i pregazili Italijanske položaje. U jednoj je noći Elez sa još jednim oficirom zarobio tri italijanska vojnika zbog čega su ga unaprijedili u čin korporala.[3]
Sa 14 godina bio je najmlađi korporal u austrougarskoj vojsci. Na Soškom frontu je upoznao jednog od najhrabrijih Bošnjaka Osmana-agu Hadžigrabčanovića koji je bio dobitnik Zlatne medalje za hrabrost i mnogih drugih odlikovanja koji je u borbu uvijek ulazio naoružan samo sa nožem i buzdovanom. Nakon 19. mjeseci službe bio je ranjen, pogodio ga je geler u donju vilicu, a oficiru Martineku je nekako uspjelo da ga pošalje u bečku bolnicu. Prilikom rastanka od bataljona, Aloiz Martinek je izvadio svoj džepni sat i dao ga, pred očima svojih oficira, svom najmlađem vojniku, rekavši: "Mom hrabrom sinu za uspomenu!". Kad je došao u bečku bolnicu, posjetila ga nadvojvotkinja Izabela, koja mu je donijela mnogo poklona, te obezbjedila školovanje i vjersku pouku pred imamom kasarne "Rossauer". Kada je ozdravio smjestili su ga u dvorac "Wielburg". Brigu o njemu preuzela je porodica Ernsthaler koja ga je upisala u kadetsku školu u Bratislavi, koju je par godina kasnije završio.
Nakon rata
[uredi | uredi izvor]Na kraju rata Elez se vratio u Bijeljinu. Nakon dva dana putovanja iz Beča sa vozom, došao je u pratnji podoficira Hajdića u Bijeljinu gdje su ga dočekali majka Munevera i brat Osman. Godine 1925. posjetio je porodicu Ernsthaler, a zatim i nadvojvotkinju Izabelu koja je tada živjela u Mađarskoj. Kao poklon od nje dobio je 5000 forinti. Kad se vratio kući sa tim novcem je osnovao firmu koja se bavila izvozom poljoprivrednih proizvoda. Nakon završetka Drugog svjetskog rata otišao je u Siriju gdje je u Sirijskoj vojsci imao čin majora u rezervi. Tamo je devedesetih godina 20. stoljeća i umro. Sahranjen je u Damasku. Njegova kćerka Nesima još uvijek tamo živi, dok njegov unuk Elez Dervišević "mlađi" danas živi u Španiji.
Odlikovanja
[uredi | uredi izvor]Elez Dervišević je za svoje zasluge u ratu dobio sljedeća odlikovanja:[4]
- Srebrnu medalju za hrabrost 2. klase
- Bronzanu medalju za hrabrost
- Medalju za vojne zasluge
Galerija
[uredi | uredi izvor]-
Elezov otac Sulejman Aga Dervišević -
Porodica Dervišević u Bijeljini prije prvog svjetskog rata
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]- Bošnjački regiment
- Prva bošnjačka regimenta
- Druga bošnjačka regimenta
- Treća bošnjačka regimenta
- Četvrta bošnjačka regimenta
- Die Bosniaken kommen
- Džamija u Logu pod Mangartom
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Zečević, Alen. "Elez Dervišević: Mali junak velikog fronta". Al Jazeera Balkans. Pristupljeno 2024-05-02.
- ^ "ZABORAVLJENI BOSANAC UŠAO JE U LEGENDU: Priča o najmlađem vojniku Prvog svjetskog rata, neustrašivom junaku kojeg je život odveo daleko od rodne grude…". slobodna-bosna.ba. Pristupljeno 2024-05-02.
- ^ Media, INAT (2022-01-30). "Elez Dervišević: Jedan od najmlađih vojnika Prvog svjetskog rata". INAT | Portal za politiku, kulturu i društvo. Arhivirano s originala, 2. 5. 2024. Pristupljeno 2024-05-02.
- ^ Grabčanović, Saud (2020-09-05). "Elez Dervišević (I dio)". BZK - Preporod Bijeljina. Pristupljeno 2024-05-02.
- Die Bosniaken kommen - Elitne trupe u k.u.k armiji 1879-1918, Werner Schachinger, ISBN 3-7020-0574-9
- Privatna zbirka Eleza Derviševića "mlađeg" (slike)