Hasanaginica
Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada,[1] koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerovatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska).
Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena, kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841), samo su neki velikani književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala.
Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je potpisao Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona Sarajevske opere Amila Bakšić.
Pozadina i stvarni likovi
Ova balada nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, "od stida", kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.
To se najvjerovatnije dešava između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka.[2]
Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Tada se primjećuje Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda".
Njeno srce nije moglo više izdržati te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:
Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirote!
Teško je znati šta se od ovoga stvarno desilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:
- Hasan Arapović – Hasan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu dolje)
- Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
- beg Pintorović, brat Fatime Arapović.
Također postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.
Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković iznio je zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti.[nedostaje referenca]
Hasanaginica u ostalim medijima
- Film Hasanaginica iz 1967. (http://www.imdb.com/title/tt0181572/)
- Film Hasanaginica iz 1983. (http://www.imdb.com/title/tt0363665/)
- Opera Hasanaginica (https://web.archive.org/web/20150518101956/http://nps.ba/Novost.aspx?broj=15&lang=BS)
Tekst Hasanaginice
Reference
- ^ “HASANAGINICA”, BOŠNJAČKA USMENA BALADA, bosnjaci.agency Arhivirano 23. 5. 2015. na Wayback Machine; pristupljeno: 27. 6. 2015.
- ^ Hasanaginica dobija spomenik u Imotskom, balkans.aljazeera.net; pristupljeno: 27. 6. 2015.
Vanjski linkovi
