Holografija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Snimanje holograma

Holografija (grč. hólos, "čitav, potpun, sav" + gráfos, "pišem, crtam") - metoda pravljenja i reproduciranja trodimenzionalnih slika na fotografskoj ploči primjenom koherentne svjetlosti (laser). Na fotografskoj ploči ne registrira se samo raspored intenziteta svjetlosnih zraka kao u običnoj fotografiji već i njihovi smjerovi i faze. Zbog toga je holografija omogućila pohranjivanje pune trodimenzionalne strukture snimljenog objekta.

Historija[uredi | uredi izvor]

Princip holografije otkrio je još 1948. godine mađarski naučnik Dennis Gábor istražujući mogućnosti bolje moći razlučivanja elektronskog mikroskopa, ali je tek šezdesetih godina 20. vijeka otkriće lasera omogućilo praktičnu primjenu holografije.

Treba napomenuti da su davno prije Dennis Gábora određena otkrića tadašnjih naučnika utemeljila pretpostavke za pronalaženje i razvoj tehnike holografije:

  • 1672. god. Sir Isaac Newton je uz pomoć prizme razdijelio talas bijele svjetlosti na njegove spektralne komponente
  • 1858. god. Ch. H. Towers i A. L. Schawlow objavljuju članak "Infracrveni i optički maser" u kojem su nagovijestili mogućnost laserskog emitiranja koherentne svjetlosti
  • 1882. god. određena je brzina svjetlosti od 299.778 km/s
  • 1948. god. Dennis Gábor otkriva osnovne metode holografije
  • 1960. god. T. M. Maiman iz kalifornijskog "Hughes Aircraft Company Research Laboratory" gradi prvi laser - impulsni rubinski laser
  • 1961. god. Pronalaskom lasera budi se ponovno interes za holografiju. E. Leith i J. Upatnieks sa "University of Michigan" ponavljaju rane Gaborove eksperimente, ovog puta uz pomoć lasera. Y. N. Denisyuk u SSSR-u snima holograme za čiju se reprodukciju koristi refleksija bijele svjetlosti. Tehniku refleksnih holograma razvija intenzivno Stroke i njegova grupa sa "State University of New York" sredinom 60-ih godina 20. vijeka.
  • 1971. god. Dennis Gábor prima Nobelovu nagradu za fiziku za svoja otkrića osnova holografije
  • 1972. god. L. Cross i D. Smith snimaju prvi hologram objekta u pokretu

Primjena[uredi | uredi izvor]

Osim fotografiranja brzih pojava s velikom prostornom dubinom, prostornog prikazivanja strujanja plinova i tečnosti, deformacija u elastičnim predmetima, holografija omogućuje i novi princip rada računara na bazi optičkih memorija. Pomoću holografije sa snopom elektrona (elektronska holografija) snimljena je i unutrašnjost atoma. Iako je holografija pospješila rješavanje mnogih problema u fizici i tehnici, sam je postupak relativno složen i skup. Zato se i holografija primjenjuje samo onda kad se drugim, pristupačnijim metodama ne mogu postići bolji rezultati.

Snimanje holograma[uredi | uredi izvor]

Objekt se osvijetli paralelnim monohromatskim koherentnim snopom svjetla (laser), a dio tog istog snopa pada i na fotoploču, na kojoj dolazi do interferencije dvaju polja svjetla: izvornog koherentnog i raspršenog od snimanog predmeta. Na fotoploči (hologramu) ne vide se konture predmeta, nego interferencije koje u svojim tamnim i svijetlim linijama sadržava sve informacije o smjeru, intenzitetu i fazi svjetla sa snimljenog predmeta.

Čitanje holograma[uredi | uredi izvor]

Da bi se iz holograma opet rekonstruirala slika, potrebno je ponoviti postupak kakav je upotrijebljen pri dobivanju holograma. Kada se snimljeni hologram rasvijetli jednakim ravnim referentnim valom koji pada na nj pod jednakim kutom kao i pri snimanju, svijetlo kroz hologram djelomično prolazi bez difrakcije, kao val nultog reda, a djelomično se dešava difrakcija formirajući valove 1. reda. Jedan talas 1. reda daje realnu sliku objekta, a drugi talas 1. reda virtualnu sliku. Obje slike su trodimenzionalne, s time da se realna slika može dalje registrirati (snimiti) fotografskim postupkom, a virtualna ne. Slika objekta dobivenog reprodukcijom holograma vjerna je objektu, iste je veličine kao i objekt, a ovisno o kutu promatranja holograma moguće je vidjeti predmete koji stoje jedan iza drugoga. Promatrač koji gleda hologram ima dojam da gleda na svijetli predmet kroz okvir holograma.

Svojstva[uredi | uredi izvor]

Iz navedenih podataka o snimanju i reprodukciji holograma može se zaključiti da svako mjesto na hologramu sadrži sliku objekta. Pri rezanju na dva jednaka dijela ne gubi se pola slike, nego se na svakoj polovici opet može vidjeti cijeli objekt. Ako se hologram dalje dijeli, na svakom komadiću ostaje barem gruba slika objekta iako se detalji gube. Ovo svojstvo holograma bitno mu poboljšava kvalitetu jer ako na fotoosjetljivoj emulziji postoje greške ili prašina uništi djelić emulzije - kvaliteta slike ostati će zadovoljavajuća, što nije slučaj u pri klasičnom fotografskom postupku gdje svaka greška na negativu znači zauvijek izgubljenu informaciju.

Još jedna prednost holografije prema fotografskom postupku je da hologram prolazi samo kroz proces razvijanja, a od nastanka fotografije ili dijapozitiva moraju se izvesti dva hemijska postupka - razvijanje negativa i nakon preslikavanja negativa na pozitiv, razvijanje samog pozitiva.

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: